Usporedimo: Primjer prvi Vladimir Zagorec nakon velikog i upornog 'zalaganja' Stipe Mesića 'isporučen' je iz Beča hrvatskom pravosuđu. Lišen je slobode i optužen zbog navodne krađe dragog kamenja. Te dijamante nitko nije vidio osim što je krucijalni svjedok na suđenju, Zagorčeva tajnica Snježana Šiprak-navodna ljubavnica Hrvoja Petrača-vidjela kako iz ureda iznosi dvije crne 'avionske' torbe, eto, pune dragog kamenja. Međutim na suđenju nije moglo biti utvrđeno da njen pogled ima učinkovitost gama-zračenja pa da je vidovita Snježana Šiprak 'rentgenskom tehnikom' mogla utvrditi kako su u zatvorenoj torbi skriveni dijamanti…vrijedni pet milijuna dolara!? Čak ni navodni vlasnik tog virtualnog kamenja, njemački trgovac oružjem, Josef Rothaichner nikad nije optužio Zagorca odnosno hrvatsku državu zbog pljačke niti je pravnim putem zatražio povrat po Zagorcu ukradenog dragog kamenja koje je trebalo biti polog(protuvrijednost za 5 mil. dolara dobivenih od MORH-a) za isporuku, valjda i isporučenog oružja. Pače, isprepadani Josef je u strahu po život pobjegao iz Zagreba odmah nakon svjedočenja; od koga se to plašio, od Stipe Mesića!? Interesantno: Josef Rothaichner opovrgnuo je pred zagrebačkim Županijskim sudom da je umirovljenom generalu Vladimiru Zagorcu predao ikakve torbe s draguljima, odnosno da mu je ikada dao bilo kakav dragi kamen. Rothaichner je pred istražnu sutkinju Ernu Dražančić stigao pod budnom pažnjom trojice tjelohranitelja, predvođenih bivšim specijalcem Josipom Klemmom. Nakon gotovo trosatnog iskaza njegov je odvjetnik Zvonimir Hodak, Mesićev ideološki neprijatelj, izjavio kako je Rothaichner pristao svjedočiti samo uz njegovo jamstvo o sigurnosti, jer u Hrvatskoj strahuje za svoj život. Uza svu podozrivost 'dokaza' i 'vjerodostojnost' svjedoka Zagorec je konačno 11. siječnja 2010. ipak pravomoćno osuđen na sedam godina zatvora i povrat pet milijuna dolara protuvrijednosti dragog kamenja koje ne postoji jer ga nitko živ nije vidio osim vidovite Snježane Šiprak; danas je Zagorec na slobodi. Slijedeći stope svoga prethodnika, afirmirani pravnik po struci i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, predsjednik Republike Ivo Josipović oduzeo je generalski čin i odličja 'ratnom profiteru' Vladimiru Zagorcu, u rujnu 2010.g.. Primjer drugi Bivši premijer Ivo Sanader osuđen je za 'ratno profiterstvo' na 3,5 godina zatvora jer je navodno za vrijeme rata primio mito od Hypo banke u iznosu 3,6 milijuna kuna. Presuda se temelji na mnoštvu veoma podozrivih indicija i iskaza svjedoka koji su nešto ili nisu ništa vidjeli nego jednostavno sumnjaju ili što je vjerojatnije, lažu! Primjerice, krunski svjedok na suđenju Sanaderu bio je Drago Vidaković, direktor tvrtke Hypo Leasing Kroatien. On je posvjedočio kako je izdaleka vidio da su se Ivo Sanader i Wolfgang Kulterer, bivši predsjednik Hypo banke sastali na parkiralištu Hypo banke u Klagenfurtu. „Kulterer je onda Sanaderu dao žutu kuvertu koja je bila veličine formata A5. Sanader je s tom kuvertom ušao u crni džip u kojem je bila žena crne kose i korpulentnije građe“-izjavio je Vidaković. Vidakovićevu je izjavu demantirao sam Wolfgang Kulterer rekavši na sudu kako se nikada nije sastao sa Sanaderom u Klagenfurtu. Ali sud kašljucavog suca Ivana Turudića odlučio je ipak vjerovati Vidakoviću, a ne Kultereru!? Ova 'žuta kuverta' neobično podsjeća na one dvije Zagorčeve crne avio-torbe u koje je jedino 'zavirila' vidovita Snježana Šiprak precizno utvrdivši da je u torbama bilo 'kamenja' vrijednog pet milijuna dolara. Interesantno: Predsjednik Mesić je preko svog inteligentnog špijuna Saše Perkovića-sina Josipova tražio da general Zagorec u Beču(2007.g.) potvrdi autentičnost računa (Mesić kaže Saši: 'donesi iz Beča malo mesa'!) prema kojem je njegov 'satnik', Ivo Sanader 2003.g. pohranio 19.875 kg zlata u Bank Leu na Britanskim djevičanskim otocima. Ipak, taj naivni falsifikat izrađen u radionici na Pantovčaku nije prošao niti je završio na sudu kašljucavog Ivana Turudića! Primjer treći Za razliku od prethodna dva primjera kod Stipe Mesića nema nikakvih dilema kad je u pitanju 'ratno profiterstvo'. Taj politički žigolo nedavno je, gostujući u Dnevniku 3 HTV-a, kazao kako je početkom 90-ih godina(Sidney, 1992.g.) u Australiji, kao HDZ-ovac, sprečavao 'torbarenje'. Umjesto da čekove spremi u torbu strpao ih je u unutarnji džep svoga sakoa, dakle Stipe nije 'torbar' nego 'obični džeparoš'! „Kako je išao ček za Hrvatski fond i obranu države, treba pitati onog tko je procesuirao taj ček“, kazao je Mesić dodajući: „Drugi ček na iznos od 30.000 australskih dolara za gospićku bolnicu zagubio se u 'velikom ratnom muvingu', a treći ček u iznosu od 50.000 australskih dolara namijenjen obnovi Sabornice dao sam Žarku Domljanu.“ Mesić očito laže-a laže kad zine-jer je još 1993. godine utvrđeno da čekovi australskih iseljenika na ukupan iznos od 150.000 australskih dolara nikada nisu stigli do banke; drugim riječima novac namijenjen obrani Hrvatske nikada nije stigao na račun Hrvatskog nacionalnog fonda; netko ga je 'jamio'! Australski hrvatski iseljenici već dugo traže sudsku istragu(dakako, protiv 'džepara' Mesića!) i odgovore gdje je završio njihov novac. Opsežnu dokumentaciju o cijelom slučaju posjeduje australska Hrvatica Ina Vukić, tajnica HDZ-a za Australiju iz 90-ih godina, koja je kazala kako je počela voditi brigu o jednom čeku od 50.000 dolara još početkom 1993. kad joj je javljeno da ček nije stigao u banku u Villachu gdje je bio Hrvatski nacionalni fond. Osim prazne retorike na kojoj je gradio svoju desetgodišnju političku karijeru zaklinjući se kako će on vratiti silne milijarde odnosno (Sanaderove i ine)zlatne poluge s Djevičanskih otoka, Mesić, ne samo da ništa napravio nije nego je sam manirom ratnog profitera 'jamio' čekove dobivene od australskih Hrvata. Evo što o novcu iz Hrvatskog nacionalnog fonda, 2011.g., piše Ina Vukić: „U prosincu 1999. na tom je računu bilo više od 11 milijuna dolara jer su stizale kamate i tada je novac trebalo vratiti u Hrvatsku i prekinuti ugovor s odvjetničkom kućom 'Allen Hemsley'. Predsjednik Tuđman je umro 1999.g. i ja nikad nisam dobila obavijest jesu li Mesić i Račan vratili novac u državni proračun te je li hrvatskoj javnosti pokazana potvrda bankovnog transfera. Osobno sam potrošila 15 tisuća britanskih funti 1998. i 1999. godine da dođem do dokumentacije u londonskoj banci koja je bila položena na Visokom sudu i saznam da je iseljenički novac na sigurnom. O tome ću sve napisati u mojoj knjizi“ (koje će uskoro ugledati svjetlo dana), poručuje hrvatskoj javnosti Ina Vukić. Za razliku od dva prva primjera gdje su sudske presude donesene nas temelju veoma podozrivih indicija, primjer treći pun je čvrstih, opipljivih i neoborivih dokaza-audiovizualnih, a glavni akter ratnog profiterstva kod predmetnih čekova, Stipe Mesić i dalje je nedodirljiv, i dalje je na slobodi i izruguje se s hrvatskim pravosuđem! Primjer četvrti: Ubojstvo Ivane Hodak kćerke Mesićeva ideološkog neprijatelja Zagorčeva odvjetnika Zvonimira Hodaka:

Ovaj primjer nema nikakve veze s ratnim profiterstvom ali je interesantan zbog povezanosti s akterima iz prethodnih primjera. Stipe Mesić, po pričanju svojih kolega iz studentskih dana, bio je tada poznat a i kasnije kao utjecajni političar, po svojoj 'dosljednoj' osvetoljubivosti…jao si ga onome tko mu na žulj stane! Zvonimir Hodak, 3. prosinca 2012.g.: Moja kćer je ubijena zbog Zagorca! Komentirajući u intervjuu za srpsku 'Pravdu' napise iz knjige 'Hrvatska kriminalna hobotnica' autora Darka Trifunovića i Dževada Galijaševića Hodak je kazao da bi i sam potpisao tu knjigu, te da se u Hrvatskoj nitko ne bi usudio napisati nešto takvo. Rekao je da je knjiga ponudila nešto što je on pretpostavljao i što je bilo zatvoreni krug indicija. „Sve ono što sam čitavo vrijeme govorio, u ovoj knjizi je evidentno. Ta konstrukcija o nekakvom tipu Šlogaru kao ubojici moje Ivane, kome sam ja prije 15, 16 godina obećao da ću ga zaposliti kad je izgubio posao, pa sad on čeka 15, 16 godina i ubija moju kćer. Je li je on ubio ili ne, ni danas nisam siguran, iako postoje indicije da je zaista on to napravio. On je bivši službenik JNA, 11 godina je radio u vojsci, imao je pištolj, bio vičan oružju“, kazao je Hodak i naglasio kako bi motiv beskućnika Šlogara bio 'bizaran i kretenski'. Ali, istaknuo je kako je prije četiri godine dobio upozorenje da pazi što radi kao odvjetnik Vladimira Zagorca u aferi Dijamanti. Stoga, vjeruje kako je Šlogar bio tek instrument u rukama nalogodavca kako bi se poslala poruka njemu, ali i njegovom klijentu. Hodak smatra da se iza straha nazire bivši predsjednik Stjepan Mesić i bivši šef UDBE Josip Perković, ali i šef HDZ-a Tomislav Karamarko te policajac Vladimir Faber. Zanimljivo, sudac koji je presudio Mladenu Šlogaru bio je Ivan Turudić, dakle isti onaj koji je neprestano kašljucajući presudio i Ivi Sanaderu, a indicije? Indicije su pravo bizarne: na suđenju je Šlogar izjavio kako je pješice pratio nesretnu Ivanu od Jelačić-placa do kuće, Pavla Hatze-a 2, iako se je ona na Zrinjevac dovezla vlastitim automobilom!? Rijetko viđena aljkavost kod suđenja ali ne i slučajna kad se uzme u obzir da su svi forenzički tragovi s mjesta zločina veoma brzo i stručno bili kontaminirani. Hodak je kazao kako ne namjerava odustati od dokazivanja istine. Kada skupi dokaze, izići će u javnost s informacijama koje se temelje na tome da je njegova kćer ubijena jer je on branio Vladimira Zagorca. U svakom iole demokratskom društvu ovakvog mračnog tipa osumnjičenog za direktnu upletenost u ubojstvo nedužne djevojke kao i za 'ratno džeparenje' po Australiji policija bi promptno lišila slobode i strpala iza rešetaka samo ne kod nas u filo-komunističkoj državi, Hrvatskoj. Opet će se naći nekakvi politički podobni 'ustavotvorci' poput Peđe Grbina i slične mu 'udbo-mafije' pa će osmisliti nekakav 'Lex Mesić' po kojem će Stipini ratni i poratni zločini otići u zastaru; živi bili pa vidjeli!   Zanimljiv detalj iz djetinjstva Stevice Ujdurovića: Citat iz beogradske Duge, 1990. Pitanje: Jeste li vi, partizan sa 11 godina, znali nešto o ustašama? Stevica odgovara: „Vidjeo sam samo zarobljene neprijateljske vojnike, ili mrtve, jer sam kao djete poslije borbe skupljao oružje, uzimao municiju od mrtvih, počistio im sve džepove, sve im pokupio, i nosio sa drugima u prvu jedinicu. Devedeset odsto Hrvata iz moga kraja bili su u partizanima. Vrlo malo je bilo ustaša. Išao sam u partizansku školu za vrjeme rata, onda sam 44/45. prešao u rusku vojsku u Mađarskoj, jer je Mađarska bila oslobođena, pa sam malo tamo išao u školu, pa sam onda prešao u Bačku, posle one velike bitke na Batinoj Skeli smo se vratili natrag u Slavoniju. Na slobodnoj teritoriji radila je partizanska željeznica, radili su partizanski industrijski pogoni, radile su bonice i ambulante, škole. To je bila partizanska država koja je funkcionirala. Bio sam poslije na pet omladinskih radnih akcija i pet puta sam proglašen za udarnika. Ja digod radim, ja uvjek radim efikasno, sic!   damir kalafatić Izvornu vijest možete pogledati OVDJE