MILANOVIĆ U KOALICIJI S VOJOM I PUPOVCEM! Zoki zažmirio na vukovarske rane; ‘Nakon što su me silovali, Stanimirović me pljunuo’ Premijer Milanović slaže kandidate u svoj brod te očito ne bira sredstva za dolazak na izbore. Laburisti, HNS, IDS, OraH sve su to stranke i strančice čija se imena ovih dana motaju po glavi premijera Zorana Milanovića, koji polako ali sigurno gradi svoj novi koalicijski brod koji tek treba isploviti na parlamentarne izbore koji samo što nisu zakucali na hrvatska vrata. Puni smo tako ovih dana idiličnih i bajkovitih priča koje nam nude političari raširenih ruku povikujući s pozornica. Uslikao se Zoki zadnjih tjedana gdje god i s kim god je bilo moguće, a za promjenu odlučio se malo spustiti među puk. Drastična promjena jest i ruka pomirbe koju je odlučio pružiti starim SDP-ovim kadrovima među kojima prednjači nekadašnji ministar kulture Božo Biškupić. Formira Milanović tim, a u timu imena koja se djelu javnosti možda ipak neće dopasti. Naime, nedavno je za pregovarački stol sjeo s Miloradom Pupovcem i Vojislavom Stanimirovićem kako bi u svoj tim privukao njihov SDSS. Pupovčeva politička trgovina i nije neka novina, ta on je šurovao s mnogim akterima političke scene, među kojima se našao i bivši premijer Ivo Sanader. Njegove aktivnosti svojedobno je spoznao čak i Ivo Josipović koji ga je proglasio etnobiznismenom, a ratnu sjekiru zakopali su na nedavnim predsjedničkim izborima, kada je ovaj najglasniji Srbin u Hrvata svoj glas i podršku dao upravo predsjedniku koji je izbore izgubio. Nisu niti ovi pregovori s Milanovićem prvi u pregovaračkoj karti Milorada Pupovca, jer sa Zokijem je uspješno dogovio svoj plasnam na listu za EU parlament, kojega se skoro domogao. U to doba Milanović je Pupovca javnosti predstavio kao uglednog profesora pa takav scenarij možemo očekivati i na ovim parlamentarnim izborima. Na Pupovca riječi ne treba previše trošiti, ali zato je Stanimirović lukavac o kojem se malo toga znade. Ali kada se tek površno baci oko na njegovo biografiju može se zaključiti da govorimo o mutnom liku, koji nikada do kraja nije istražen. Danas je Vojislav glasni zagovornik tolerancije i borac za prava nacionalnih manjina, ali njegovo ime duboko je urezano u vukovarsku povijest. Stanovnici Grada heroja Stanimirovića pamte po mutnim detaljima jer tijekom bitke za Vukovar ’91-e godine bio je pričuvni časnik na čelu sanitetske službe Jugoslavenske narodne armije. Jugoslavenska vojska postavila ga je 1992. godine za direktora vukovarske bolnice, a političar je postao 1993. godine. Stanimirović je, podsjetimo, bio okupacijski gradonačelnik Vukovara dok je grad bio pod srpskom okupacijom, a bio je ministar koordinator bez lisnice u Vladi okupacijske Republike Srpske Krajine. U članku kojega je objavio 1993. godine u novinama Vojska Krajine pod naslovom Bolnica u pravom ruhu već u prvoj rečenici navodi:

– Tog 18. novembra 1991. pao je i poslednji bastion, poslednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar. Uz članak objavljena je i fotografija bolnice s potpisom Bolnica Sveti Sava. S obzirom da se upravo uz tu bolnicu vežu sjećanja na pokolj u Ovčari, ta tvrdnja izazvala je zgražanje u hrvatskim medijima. Stanimirović se pak opravdavao tvrdeći da su tu tvrdnju nadopisali urednici toga lista. O Vojislavu Šešelju progovarala je svojedobno Ruža Tomašić europarlamentarka i bivša šefica HSP AS. ‘Stanimirović je bio s četnicima’, poručivala je pravašica pozivajući se na tvrdnje svjedoka. I mediji su prenosili pismo Ružice Erdelji dobiveno od Udruge Sunčica u kojem se spominje Stanimirović. Naime, ona je zarobljena na dan pada Vukovara, kobnog 18. studenoga 1991. godine u zgradi na Olajnici u hodniku trećeg kata. Odveli su je do Drvene pijace, gdje su se odvajali Hrvati od Srba, a muškarci od žena. Autobusima su ih odvezli na Velepromet i oduzeli joj sve što je imala kod sebe.

– Na Veleprometu su nas postrojili uza zid. … Uveo me u neku sobu, pokraj kreveta sam zapela za nešto što je izgledalo kao grob. Bacio me na krevet i silovao. Vrijeđao me, svašta je govorio, da je psiholog, cijelu noć me maltretirao i silovao, bilo je strašno. Vani su neprekidno pucali i samo zahvaljujući tome oni ga nisu čuli kada ih je zvao da dođu i oni. Ujutro me ponovno odveo u kuću koja je sigurno bila štab Vojislava Šešelja. Jedan me zatim odveo na kat te kuće u jednu dječju sobu, ta osoba je bila peder i na posebno perverzan način iživljavala se na meni. Nakon toga pozvao je još pet-šest pripadnika i oni su se jedan za drugim iživljavali na meni. Nije mi moguće ocijeniti koliko je to vremenski trajalo, a kada su konačno završili sa svojim iživljavanjem, preveli su me u drugu kuću u kojoj su bili paravojnici arkanovci. Taj dan silovali su me redom, sigurna sam njih dvadesetak.

Vojni policajci su nekako osposobili autobus kojim su nas prevezli u vojarnu… Jedan dan Stanimirović, Dokmanović, Hadžić, došli su u krug vojarne, pljuvali su nas i govorili da je ovo sveto srpsko tlo. Plakale smo i šutjele. Danima su nas mučili, noćima prijetili, ali sam uspjela da me više ne odvedu ni u jednu kuću – svjedočila je Ružica. Dana 29. studenoga 1991. godine potrpali su ih u kamione te vozili preko Negoslovaca, gdje ih je čekalo srpsko stanovništvo uz prijetnje i vrijeđanja. Iz kamiona nisu smijeli izaći sve do Šida, gdje su ih držali cijeli dan u kamionima, a tek predvečer vozili uz špalir četnika prema Sremskoj Mitrovici. Ova žena u više je navrata iznosila svoje bolno svjedočanstvo, a Stanimirović je tada tvrdio da on od početka rata pa sve do 1996. godine nije kročio u Vukovar, ali ova hrabra žena tvrdila je kako ima svjedoke koji to opovrgavaju. Drsko je tada Stanimirović kazivao da Erdelji samo pokušava izvući rentu. U ovoj priči mnoge nejasnoće do danas su ostale, i još uvijek su itekako žive. Ali ne smeta to previše niti Stanimiroviću, a očito ni premijeru Zoranu Milanoviću koji će SDSS-ovce primiti u svoj koalicijski brod koji ionako samo što nije potonuo.