Miljevci, prostor ograničen rijekom Čikolom sa sjeveroistoka i rijekom Krkom sa sjeverozapada, oduvijek je krasilo rad, poštenje i domoljublje. Razne vojske i vlasti, a u domovinskom ratu srbočetnici, uzimali su Miljevčanima živote, stoku, stvari i zlatnine, ali domnoljublje i hrvatstvo nisu im nikad mogli uzeti. Ljudi su se bavili pojloprivrerdom, stočarstvom, a u novijoj povijesti otvaranjem rudnika mrkog ugljena u Siveriću i boksita u Trbounju, mnogi Miljevčani zarađivali su svoj kruh sa sedam kora u utrobi zemlje i na taj način prehranjivali svoje mnogobrojne obitelji. Prestankom rada ugljenokopa mnogi su se uputili prema Zapadnoj Europi, a između prvog i drugog svjetskog rata mnogi Miljevčani emigrirali su u Ameriku i Australiju. Dobar dio njih išao je trbuhom za kruhom a jedan dio njih, naročito šezdesetih i sedamdesetih godina nije se slagalo sa državnom politikom, emigrirali su u inozemstvo u svojstvu političkih emigranata. Naravno nisu mogli doći u svoje Miljevce sve do 90-ih godina. Burna događanja u političkom životu bivše i sadašnje države nisu mimoišla Miljevce, dapače Miljevčani su prihvatili izazove i aktivno se uključili u politička zbivanja na stvaranju nove Hrvatske države. Vodeći državni dužnosnici i političari često su u tim burnim vremenima, u svojim predizbornim političkim mitinzima pohodili Miljevce pripremajući narod za buduće burne događaje. Pamte Miljevčani dolaske Stjepana Radića, Savke i Mike, Stipe Mesića i Franje Tuđmana u proljeće 1990. pred višestranačke izbore, što predstavlja uvod u nove demokratske promjene i početak priprema za burna ratna događanja na ovom prostoru. Krajem ljeta i početkom jeseni 1990. godine balvani na prometnicama širom Hrvatske, pa i na prilazima Drnišu i Miljevcima, noćne naoružane straže u selima s pravoslavnim stanovništvom, naoružavanje pravoslavnog življa od strane JNA, ponukalo je vodstvo mjesno ogranka HDZ-a da potraži pomoć, te su na taj način uspjeli dobiti nešto pješačkog oružja, koje su podijelili svojim članovima i simpatizerima. Nešto se oružja prikupilo od lovaca a jedan broj Miljevčana uspjelo je kupiti pješačko oružje na crnom tržištu. Ipak su te aktivnosti u naoružavanju garantirale kakvu takvu sigurnost na Miljevcima, jer ne zaboravimo da su u Nos Kalicima živjeli stanovnici pravoslavne vjeroispovijesti koje su pripadnici JNA često posjećivali i naoružali do zuba. U proljeće 1991. godine kad se uvelike osjetio miris baruta na širem području Drniša i Šibenika, do tada mirni i radišni Miljevčani uvidjeli su da se sprema rat. Jedan broj mladih ljudi prijavio se u rezervni sastav MUP-a gdje su obučavani u rukovanju pješačkim naoružanjem i vojnim vještinama. Kad se 19.06.1991. godine formirala 113. brigada HV, dio Miljevčana ušlo je u sastav 4. bojne 113. brigade. U početku su locirani na području Miljevaca i kontrolirali to područje, što je pružalo kakvu takvu osobnu sigurnost stanovnicima Miljevaca. Kad je zaprijetila opasnost iz smjera Bukovice, kad su srbobočetnici krenuli prema Oklaju i Petrovu Polju zaposjeli su položaje u Laškovici i stali u obranu smjera Đevrske-Laškovica-Roški Slap-Miljevci, kako bi se spriječio proboj srbočetnika preko Roškog Slapa na Miljevce. Uspješno su odolijevali provokacijama i napadima sve do 27.08.1991., kada su se morali povući pod snažnim pritiskom pješaštva i topništva. Nekoliko pripadnika satnije, koja je bila sastavljena od Prominjana i Miljevčana teško je ranjeno u tim borbama. Satnija se organizirano povukla preko Roškog Slapa na Miljevce, braneći dalji prodor srbočetnika od Roškog Slapa preko Miljevaca ka Drnišu. U tome su uspijeli sve dok srbočetnici nisu izvršili napad na Oklaj i Drniš, pa im je zaprijetila opasnost da ne budu okruženi. U Miljevcima se potom raspoređuju u tajnosti po zaseocima kako bi zaštitili domaće stanovništvo i kontrolirali pokrete srbočetnika. Kod Miljevčana je zavladala uznemirenost već u rano proljeće 1991. godine, i jedan dio je već razmišljao o napuštanju Miljevaca, te potražilo smještaj kod rođaka u Splitu, Šibeniku, Zadru i dalje. Padom Laškovice i povlačenjem pripadnika ZNG-a s tog područja na Miljevce, te stalno djelovanje srbočetnika po Skradinskom zaleđu pojačava nesigurnost kod Miljevčana. Upadom srbočetnika u Oklaj i Drniš 16.09.1991. godine počinje najjači val iseljavanja Miljevčana. Na velike teškoće nailazili su Miljevčani u bježanju od srbočetničke vojske, jer su imali samo jedan put preko rijeke Čikole. To je bio put slabe kvalitete, makadam s puno serpentina koji je do tada služio samo za izvoženje sijena sa livada oko Krke. Preko rijeke Čikole bio je stari drveni most male propusne moći a put prema Gorišu bio je neprelazna prepreka za mnoga motorna vozila. Te dane možemo prihvatiti kao početak "okupacije" Miljevaca. U početku Miljevcima su kružile motoriziranew naoružane kolone (jedan tenk, jedan transporter, jedan do dva pinzgauera) sastavljene dijelom od vojnika koji su bili na odsluženju vojnog roka i rezervista srbočetnika. Kasnije su tu ulogu "okupacijske vojske" preuzeli srbočetnici obučeni u odoru JNA sa područja Bukovice i Knina, dojučerašnji Miljevački susjedi. No zahvaljujući dijelu pripadnika ZNG-a koji su ostali na Miljevcima do 02.10.1991. godine, jedan dio hrabrijih Miljevčana ostalo je u strahu živjeti na Miljevcima. Oni najhrabriji ostali su za cijelo vrijeme okupacije što stalno što povremeno što je pomoglo našim vojnicima da u tajnosti nezapaženo ostanu na Miljevcima skrivajući se po Miljevačkom gaju i ogradama. Slobodno se može reći da termin "okupirani" Miljevci ne odgovara stvarnom stanju, jer za cijelo vrijeme od ulaska srbočetnika na Miljevce do oslobođenja Miljevaca u Miljevcima je tekao život, čuvale su se ovce, pekao se kruh ispod peke, Miljevački fratar je redovno održavao svete mise iako je u crkvi zbog straha često bilo samo nekoliko vjernika. Te jeseni 1991. godine dio Miljevčana je obralo vinograde i smastilo grožđe, ubilo prasad i sušilo meso, čuvali su ovce, jer smo prilikom oslobođenja Miljevaca naišli na bačve sa vinom, na osušeno meso, iako su srbočetnici puno toga uzeli. Prisustvo tog dijela Miljevčana u svakom Miljevačkom selu značilo je izložiti se velikom osobnom riziku od pokolja i zlostavljanja, ali je značilo i znak prkosa neprijatelju. Za naše vojnike prilikom susreta s poznatim likovima Miljevčana bilo je to ohrabrenje i velika pomoć. Miljevčani su pomogli u prikupljanju poidataka o rasporedu srbočetnika, njihovom pokretu, moralu i u cjelini je od neprocjenjive važnosti za uspjeh akcija HV-a na Miljevcima. Kako su se ratna zbivanja raspirivala na svim ratištima u Hrvatskoj, tako je srbočetnička vojska pojačavala djelovanje na Miljevcima, uspostavivši svoje stalne punktove u svakom selu te na taj način kontrolirala ukupnu vojnu situaciju na Miljevcima, ne znajući za stalno prisustvo jednog dijela HV-a na Miljevcima. Počela su svakodnevna maltretiranja, odvođenja u zatvore, ubijanja, paljenja i rušenja kuća, odnošenja svega onoga što se moglo odnijeti (stoka, vrijednije stvari iz kuća, zlatnina s ruku i s vrata pojedinaca). Takvi postupci srbočetnika doveli su u teško stanje 200-tinjak Miljevčana u proljeće 1992. godine. U to vrijeme vojno politička situacija u Hrvatskoj bila je daleko povoljnija nego u početku rata. Na širem Šibenskom području djelovala je 113. brigada HV-a a krajem 1991. godine i 142. brigada HV-a. U zoni odgovornosti 113. brigade HV-a na poidručju Miljevaca 4. bojna 113. brigade izvela je u jesen 1991. godine nekoliko diverzantsko-zasjednih akcija u kojima su naneseni veliki gubici srbočetnicima. Posebno ističemo zasjedu organiziranu 11.11.1991. godine u Bašićima kada su uništena dva pincgauera s 20-ak neprijateljevih vojnika. Prije nego što su upali u zasjedu srbočetnici su zarobili dvojicu Miljevčana i poveli ih sa sobom. Na žalost jedan od njih je u zasjedi poginuo a drugi je ranjen. Druga vrlo uspješna zasjeda izvedena je 06./07.12.1991. godine u Ključu kada su uništena dva motorna vozila, dva borbena vozila a poginulo je 30-40 srbočetnika. U toj zasjedi poginuo je jedan pripadnik 4/113. brigade HV-a. Početkom 1992. godine često su potpisivana razna primirja i prekidi vatre što srbočetnici nisu nikad poštovali. Nastavljana su stalna maltretiranja stanovništva, paljenje kuća i ubijanja po Miljevcima što obilježava taj period. Karakteristično je za to razdoblje snažno jačanje borbenog morala HV-a. HV je izrasla u organiziranu vojnu silu respektabilne vojne snage. Zapovjedništvo 113. brigade HV-a procjenilo je da je brigada sposobna za ofenzivna djelovanja i tu snagu je trebalo efikasno upotrijebiti za izvođenje oslobodilačkih akcija. Obavljane su intenzivne vojno-taktičke i političke pripreme. Šibenik i okolica u to vrijeme bili su meta srbočetničkih topničkih postrojbi koje su stacionirane na Miljevcima. Posebno je bio ugrožen prostor Jaruge, izvor vode i Hidrocentrala kao i Hrvatski biser Skradinski Buk kojem je prijetila direktna ugroza napada s Miljevaca. U takvoj situaciji 02.03.1992. godine uslijedila je ofenzivna akcija 2. satnije, 4. bojne 113. brigade HV-a u kojoj su oslobođeni Nos Kalici. Bio je to herojski podvig Hrvatskih branitelja. U Nos Kalicima je pobjeđena srbočetnička vojska zloglasnog Mladića koji je bio na čelu 9. Kninskog korpusa. To je njegov jedan od najtežih poraza u ratu u Hrvatskoj i BIH. U toj akciji ubijeno je 20-ak neprijateljevih vojnika i 20 zarobljeno. Naše snage imale su dva poginula vojnika. Pokušao je Mladić u protunapadu povratiti izgubljene Nos Kalike, ali mu hrabri hrvatski branitelji nisu dozvolili u uspijeli su se u Nos Kalicima održati sve do "Miljevačke oluje". Od neprocjenjive je vrijednosti u daljnjem djelovanju HV-a bila činjenica da smo oslobodili prostor Nos Kalici. Akcija je imala velik odjek u HV-u i javnosti i u svijetu, ali je upozorila i srbočetničke vojvode da je HV izrasla u snažnu oružanu silu koja može izvesti takve ofenzivne akcije. Nesmije se zanemariti da je HV ispred sebe imala jake srbočetničke snage, rijeke Čikolu i Krku. Poslije stabilizacije fronta u Nos Kalicima, 113. brigada dobila je zadaću da brani smjer Stolac-Neum gdje je prijetila opasnost presjecanja Hrvatske i prodor Nevesinjskog korpusa u Metković, Ploče i Neum. Zadaća je uspješno izvrešena i postrojbe su se s tog područja vratile početkom lipnja. Počele su tada intenzivne psihofizičke i vojno-taktičke pripreme za moguća dalja ofenzivna djelovanja, jer su za to postojali povoljni vojno-politički uvjeti. Poslije oslobođenja Nos Kalika zlodjela srbočetnika na Miljevcima su eskalirala. Ubijeno je četvoro Miljevčana, 20-ak ih je odvedeno u Kninski zatvor. Život na Miljevcima nije više bio moguć. Prikupili smo sve vojne podatke o rasporedu srbočetnika na Miljevcima i njihovim pokretima. Operacija je uslijedila u velikoj operativnoj tajnosti 21.06.1992. godine. Operativna varka je činjenica da je 20.06. otvoren festival djeteta. Sa snagama 3/142. brigade HV u operaciju se krenulo osloncem na Nos Kalike prema Drinovcima i Ključu. Dijelovi 4/113. brigade HV čamcima se prebacilo do Visovačke brine i usmjerila svoja djelovanja prema Brištanima i Širitovcima. Jedan dio snaga usmjerili smo preko rijeke Čikole prema Kaočinama. Do sukoba i borbe prsa o prsa došlo je u ranim jutarnjim satima. Snage HV, iako iscrpljene pelaskom rijeke Čikole i Krke zadale su težak i odlučujući udarac jakim srbočetničkim snagama tako da je oko 12.00 21.06. zloglasni torbica zatražio ni manje ni više nego primirje, povlačenje HV s Miljevaca i prekid vatre. Naravno da smo to odbili. Do kraja dana oslobođena su sva Miljevačka sela. Srbočetnici su doživjeli težak vojni poraz tako da nisu imali snage ni evakuirati svoje mrtve. Uzaludan je bio pokušaj zloglasnog Torbice da 23.06. iz Trbounja na čelu tenkovske kolone krene u protunapad. Energičnim djelovanjem HV-a iz Kaočina odbijen je protunapad i takvo stanje na frontu ostalo je sve do Oluje. Snage HV nisu imale objektivne vojno-taktičke uvjete za dalja djelovanja prema Drnišu i Kninu. Ocjenili smo da nije bilo razumijevanja ni časničke hrabrosti susjednih postrojbi da podpomognu oslobodilačku operaciju, djelujući na svojim pravcima iako su zato postojali planovi i realni taktički uvjeti. Srbočetnici su na Miljevcima izgubili 70 vojnika a 21 vojnik je zarobljen. Zarobljeno je, uništeno je ili oštećeno 15 tenkova, 10 oklopnih transportera, 7 pincgauera, 15-ak motornih vozila, 6 haubica 105mm, na desetke minobacača i puno pješačkog naoružanja i municije. Naše postrojbe izgubile su 7 pripadnika i nekoliko ranjenih. Odjek "Miljevačke Oluje" bio je velik u domaćoj i svjetskoj javnosti. Nitko više nije mogao osporiti snagu HV za ofanzivna djelovanja. Zbog nedovoljne aktivnosti hrvatske diplomacije pri UN-u donesena je i rezolucija UN-a kojom se osuđuje operacija "Miljevačka oluja". Žalosno je što "Miljevačka oluja" nikad nije priznata kao legitimna operacija HV-a od strane državnog i vojnog vrha, tako da su njeni izvršitelji umjesto pohvala za tako briljantno izvedenu operaciju ustvari kažnjeni. Operacija je izvedena na ograničenom prostoru, s ograničenim snagama, protiv jakog neprijatelja na najosjetljivijem prostoru na pravcu Šibenik-Drniš-Knin. Takav položaj HV-a na tom djelu fronta bitno je doprinjelo odličnoj vojno-taktičkoj situaciji za početak Oluje. Možemo samo zamisliti kako bi u Oluji HV izvršila proboj na tom dijelu fronta da je prethodno morala savlađivati rijeke Čikolu i Krku. Koliko su vojni analitičari cijenili "Miljevačku oluju" može se vidjeti iz izjave šefa promatračke misije UN-a, generala Morion-a. "Operacija je planirano izvedena na najvišoj profesionalnoj razini i predložit ćemo je kao primjer za izobrazbu u vojnim akademijama.". Nakon "Miljevačke oluje" dio Miljevčana vratio se iz progonstva u razrušene domove svojim svakodnevnim poslovima. Mnogi donatori i karitas Šibenske biskupije pomogli su taj povratak. Poslije Oluje kuće su obnovljene i Miljevčani danas sretno i mirno žive u svojim kućama. Da bi se područje Miljevaca osiguralo u vojnom pogledu angažirane su snage MUP-a a kasnije je formirana Miljevačka domobranska satnija, koja je na Miljevcima izvršavala vojne zadaće sve do Oluje. Nažalost, iako nije bilo ofenzivnih djelovanja imali smo nekoliko poginulih i ranjenih vojnika. Satnija je učestvovala u Oluji djelujući na smjeru Miljevci-Oklaj-Lička Kaldrma-Resonovci-Drvar gdje je i završila svoj ratni put. U Oluji satnija je izgubila jednog pripadnika a nekoliko ih je ranjeno. Satnija je demobilizirana, a jedan dio njenih pripadnika i danas je u sastavu HV-a. Zaključak: Miljevci i Miljevčani teško su stradali u Domovinskom ratu. Za vrijeme tzv. "okupacije" na Miljevcima se radilo i umiralo, mjesni župnik redovno je služio svete mise sve do svog uhićenja i zatočeništva, Gospa od anđela i Gospa od milosti nikad se nisu prestale slaviti što znači da život na Miljevcima nikad nije stao. Zahvaljujući hrabrim hrvatskim braniteljima Miljevci su kratko vrijeme bili pod "okupacijom". Izvedene oslobodilačke akcije bit će slavnim slovima ispisane u novijoj povijesti Miljevaca. Prostor Miljevaca je velika grobnica poražene srbočetničke armade. Za sve to zahvalimo hrabrim Miljevačkim osloboditeljima a posebno se sjetimo onih koji su svoje živote dali za naše danas i sutra. Poginuli hrvatski vojnici u oslobodilačkim akcijama HV za oslobođenje Miljevaca. ANTE MEŠTROVIĆ 19.09.1967.-07.12.1991. DRAGO BRNADIĆ 18.04.1974.-02.03.1992. NENAD ĐIRLIĆ LUNIĆ 05.04.1970.-02.03.1992. MILAN NOVAKOVIĆ 05.08.1961.-21.06.1992. MATE PUĆO 09.03.1968.-21.06.1992. PETAR SEDLAR 11.07.1949.-21.06.1992. NIKOLA CIGIĆ 12.12.1966.-21.06.1992. IVICA BARIŠIĆ 01.04.1962.-21.06.1992. HALID KOPIĆ 26.06.1968.-01.08.1992. Poginuli hrvatski vojnici u obrani Miljevaca od "Miljevačke oluje" do operacije Oluja. BOŽENKO BRONIĆ 24.12.1965.-28.11.1992. ŽELJKO UJAKOVIĆ 04.03.1963.-28.11.1992. ŠIME MAMUT 16.10.1967.-04.03.1993. ZORAN MRVICA 01.10.1969.-04-03-1993. ANTE KARDOV 03.07.1956.-20.06.1993. RAJKO DELAŠ 06.10.1972.-05.08.1993. VEDRANKO JURAGA 19.03.1969.-03.10.1993. Poginuli hrvatski vojnici – pripadnici MUP-a – Miljevčani na drugim područjima. ŠIME GRABIĆ 10.02.1964.-16.09.1991. PULJANI ŽELJKO DŽELALIJA 19.07.1968.-02.10.1991. UNEŠIĆ JOSIP RUNIĆ 29.12.1959.-06.10.1991. ZADAR Poginuli hrvatski vojnici - Miljevčani u Oluji. VEDRAN MALENICA 04.05.1971.-04.08.1995. Ubijeni Miljevčani – civilne žrtve rata VINKO GALIĆ 25.07.1948.-02.10.1991. PAŠKO DŽELALIJA 05.02.1947.-06.12.1991. MARIJA BAČIĆ 08.09.1924.-12.01.1992. MATE BAČIĆ 01.11.1921.-12.01.1992. PAŠKO KOZIĆ 01.08.1921.-26.02.1992. MATE DEVIĆ 05.02.1914.-12.03.1992. MARIJA MAZALIN 01.01.1925.-13.03.1992. ŠIME LOVRIĆ 01.01.1931.-18.04.1992. ŠOSTERA NEVA 21.01.1930.-06.10.1991. ZADAR