Moj ratni nadimak JE – KUTINA!

Zašto je Damir Markuš, snajperist HOS-a, postao branitelj broj 1? Osim što je ovih dana u Zagrebu, a prethodno u Vukovaru, predstavio svoju knjigu "58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca", Damir Markuš je cijelo vrijeme poraća u potrazi za istinama i priznanjima onoga što su branitelji učinili, te u pomoći njihovim obiteljima, kao i obiteljima poginulih u Domovinskom ratu. Damir Markuš možda nije najveći heroj Domovinskog rata, možda ne prednjači po broju maestralno izvedenih akcija, a njegovih 1604 borbenih dana možda i nisu najveći broj dana provedenih u ratu. Ipak, Markuš, koji ponosno nosi svoj ratni nadimak “Kutina”, jedan je od najcjenjenijih braniteljskih imena. Šro je to učinio Damir Markuš, za razliku od ostalih? Osim što je ovih dana u Zagrebu, a prethodno u Vukovaru, predstavio svoju knjigu “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”, Damir Markuš je cjelokupno vrijeme poraća u potrazi za istinama i priznanjima onoga što su branitelji učinili, te u pomoći njihovim obiteljima, kao i obiteljima poginulih u Domovinskom ratu. I danas ratuje na nekoliko frontova Damir Markuš Kutina je suprug, otac, branitelj, pripadnik HOS-a, strastveni navijač Dinama, suborac, ali nadasve veliki prijatelj koji se u potpunosti posvetio oživljavanju ratnih 90-ih i onima koje su u njihovim nevoljama napustile sve hrvatske institucije. Markuš je jedan od najzaslužnijih što priča o Veljku Mariću nije gurnuta pod tepih. Blogovima i postovima preko društvenih mreža, Kutina je svoj glas uspio progurati u medije i tako osvijetliti zamagljenu Marićevu priču, a njegovoj je obitelji pomagao donacijama u raznim oblicima od prvog dana, pa sve do danas. Markuš jednako tako srčano širi priče o ostalim ugroženim braniteljskim obiteljima, neovisno o tome jesu li njihovi branitelji bili pripadnici Gromova, Tigrova, Puma ili HOS-a. On ne radi razlike u braniteljskoj populaciji, ne promovira sebe, ne hvali se svojim podvizima… Ipak, njegova briljantna knjiga, koja svjedoči o najkrvavijim danima Sajmišta, otkriva koliko je veliko i odvažno ono što je učinio u ratu. No, skromni Markuš se ni u životu, a isto tako ni u knjizi, ne gura u prvi plan, ali se trudi ne izostaviti baš niti jedno ime koje je dalo bilo kakav obol u vukovarskom ratu. To je učinio i na zagrebačkom predstavljanju svoje knjige, kada je dobar dio vremena zahvaljivao zapovjednicima, suborcima i ratnim prijateljima, a krcata ga je dvorana prekidala gromoglasnim pljeskom. Damir Markuš i nakon rata ratuje na nekoliko frontova. Jedan od njih je borba za poštivanje oznaka HOS-a kojima policija nije naklonjena, a koje su priznate statutom. Zato Markuš ponosno nosi svoje oznake, iako se zbog njih oštećuju spomenici HOS-ovim poginulim pripadnicima. A samo u Vukovaru, od njih 58, poginulo ih je 25… “Morao sam napisati knjigu iz straha da sve ono veliko što se tada činilo za spas Vukovara, ne padne u zaborav. Mi, koji smo sudjelovali na toj krvavoj bojišnici, dužni smo kao svjedoci vremena ostaviti budućim naraštajima – istinu. A istina o načinu ratovanja u Vukovaru, njegovim žrtvama i brutalnostima kroz koje su prolazili civili i branitelji, nije nimalo lijepa. Moramo to zapisati… Ako nije zapisano, kao da se nije ni dogodilo. Dosta su nam drugi pisali povijest, zato nam i jest ovako”, kaže Kutina. Zapisana vukovarska povijest Evo malog dijela zapisane ratne, vukovarske povijesti iz Markušove knjige “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”: “Došli smo do kuće katnice te je opkolili. Švico je pozvao ‘ukućane’ da izađu i da se predaju. Neko vrijeme tišina, a onda odgovor: ‘Ne predajemo se Zengama’. Onda je Švico uzvratio, ‘ovdje HOS, a ne Zenge’. Odmah nakon toga smo dobili odgovor u obliku puščanih zrna. Naravno, jedva smo čekali. Bili su na katu i nakon oko pola sata borbe i nekoliko dobro bačenih bombi na njihove pozicije, bilo je sve gotovo. Ivan se popeo, naravno uz maksimalan oprez i našao četiri tijela i to tri vojnika i jednog oficira. Vjerojatno su se našli s isto tako preživjelima iz neke druge ulice i bitke. Skinuti su s kata te pokopani u dvorištu te kuće. To mi je bio prvi susret, onako izbliza sa neprijateljem, a kasnije, svakim danom je to postalo normalno na Sajmištu. Nakon borbi, bio je užitak gledati kako tenkovi i transporteri gore ili su nepomični, uništeni, a tijela neprijateljskih pješaka okolo leže. Osjećao sam se moćan, kao da mi nitko ništa ne može, iako je strah bio stalno pomiješan s oprezom, ali sam pogled na učinak je bio fascinantan. Kako je vrijeme odmicalo, sve sam se manje divio tim prizorima, iz više razloga. Prvo, u gotovo svakoj borbi smo imali bar jednog mrtvog i nekoliko ranjenih, što nije nimalo ugodno, jer se pitaš kad si ‘na redu’, a drugo, osjećali smo da će oni, ma ne znam koliko ih ubijemo, i dalje dolaziti. Nikad kraja. Borbe su gotovo svakodnevno bile i tako gotovo dva mjeseca, do 17. 11. 1991. godine…”