Nedostatak istinskoga državnika i političkoga lidera Ovih dana, na 14. obljetnicu smrti prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, više nego ikad dosad itekako se osjeća nedostatak istinskoga državnika i političkoga lidera koji bi vodio Hrvatsku kroz sve mučne izazove kroz koje ova zemlja prolazi ili tek stoje pred njom. On je to znao na jedan zadivljujući i neponovljiv način zahvaljujući čemu je u zalog svojim nasljednicima ostavio postojanu, relativno stabilnu, pobjedničku, neovisnu i neucjenjivu državu. Nezahvalni nasljednici, iz njegove i drugih političkih stranaka, opijeni mišlju da povijest počinje s njima, svim zamislivim destrukcijama pokušali su dekonstruirati njegovu veličinu, djelo i značaj, ali budući da je istina nepobjediva, ostajali su tragikomični pikzibneri koji su zbog vlastitih makijavelističkih paranoja doveli danas Hrvatsku u stanje rasula i kaosa. Ova Hrvatska nije više ni stabilna, ni pobjednička, ni neovisna ni neucjenjiva. Tuđman je, kao vođa širokoga narodnog pokreta, utemeljio samostalnu hrvatsku državu, suprotstavio se srbijanskoj agresiji, stvorio vojsku i policiju, oslobodio okupirane dijelove zemlje i izgradio sto tisuća kuća ratnim stradalnicima. Za taj povijesni podvig zadužio je Hrvatsku za samo pet milijarda dolara i s naslijeđenih 4.5 milijarda dolara, ostavio Hrvatsku s ukupnim zaduženjem od 9.5 milijarda dolara. Koliko god njega sotonizirali za negativne pojave u ekonomiji, činjenica je da je, dok je on bio živ, privatizirano samo 27 posto gospodarstva i 33 posto bankarskoga sektora. Sve kritike Tuđmana ruše se pred tim činjenicama kao kule od pijeska. Onaj tko pokuša Tuđmana ocjenjivati sa stajališta Boga, naći će mu niz perifernih, ali povijesno irelevantnih zamjerki. Periferne Tuđmanove mane utjeha su brojnim hrvatskim mediokritetima na vlasti. Dio slavne Hrvatske Danas je Tuđman dio slavne hrvatske, možda čak i najslavnije hrvatske povijesti. Oni, pak, koji su svoje živote posvetili aktivnoj ili pasivnoj borbi protiv ideje samostalne knin5ReakcijeVladajući ljevičarski vlastodršci vodili su neetičnu kampanju protiv nje, oporbeni demokršćanin Tomislav Karamarko izjavio je da ga se to ne tiče, što znači da ga se itekako tiče. Rijetko će tko od njih za sobom povući sljedbenike, osim eventualno članove vlastite obitelji, a gospođa Markić povukla je milijun hrvatskih ljudi.hrvatske države nikad Tuđmanu ne će oprostiti činjenicu da je dobio sve svoje političke i vojne bitke. Ali danas je to povijest koja dobronamjernima može biti nadahnuće, a klevetnicima za osporavanje ne samo Tuđmana nego i njegova najočitijega djela, a to je neovisna hrvatska država. Novo je doba, a u njemu već 14 godina Hrvatska djeluje poput obezglavljene anarhije. Zemlja je u ekonomskom bankrotu, u svjetonazorskim bitkama, u psihološkom smislu krv iz prošlih ratova i dalje teče, vrijednosno je okrenuta naglavačke, zemlja je u političkom smislu i bez iole kvalitetne pozicije i opozicije, s natruhama totalitarističke tlake, rastočena kriminalom i korupcijom, s vanjskim dugom koji je gotovo 50 milijarda eura, s enormnim deficitom i općim prilikama koje ne pružaju nadu našoj mladosti. Nitko od postojećih političkih aktivista ne nudi ni nadu ni rješenje. Poplava stereotipnih mediokriteta u cijeloj hijerarhiji kojima su egoizmi, a ne ideali, jedini pokretački motiv bavljenja politikom pretvorili su ovu prelijepu zemlju u distopiju iz koje odlazi onaj tko može. Deprimirani narod odbija dati pristanak na takve politike, ali apstinencija ne samo što nije kreativan odgovor nego i produljuje vlast destruktivaca. Narod se probudio iz defetističkog drijemeža Pa ipak, narod kao da se probudio iz defetističkoga drijemeža na nedavnome referendumu. Ne nasjedajući na terorističku propagandu na „životinjskoj farmi", milijun njih stalo je uz inicijativu gospođe Željke Markić. Može li ona postati hrvatska Angela Merkel koja će povući Hrvatsku iz ovoga ništavila? Mnogi koji ju poznaju, kažu da može, no pitanje je njezinih ambicija. Zasad izbjegava odgovore na pitanja takve vrste. U ovome kratkom vremenu pokazala je da može podnositi komunističku pljuvačku koja se cijedila po njoj, uvjerljivo je odgovarala na sve provokacije, nikada na uvrede nije odgovarala uvredama, elokventna je, u biografiji joj unatoč stalnom prekopavanju ne mogu pronaći mrlju. Netočno autorstvo njezine pojave pripisuju Crkvi. U početku gospođa Markić uopće nije ni imala potporu Crkve za svoju građansku inicijativu o ustavnoj definiciji braka na referendumu. Ona se zapravo dogodila Crkvi. Vladajući ljevičarski vlastodršci vodili su neetičnu kampanju protiv nje, oporbeni demokršćanin Tomislav Karamarko izjavio je da ga se to ne tiče, što znači da ga se itekako tiče. Rijetko će tko od njih za sobom povući sljedbenike, osim eventualno članove vlastite obitelji, a gospođa Markić povukla je milijun hrvatskih ljudi. Ona koja to nije, veći je, pokazalo se, lider od svih njih. Hoće li htjeti i hoće li uspjeti, nemoguće je znati, ali da Hrvatskoj očajnički treba netko koga će narod u svoj ovoj nevolji slijediti, više je nego izvjesno. Možda je pojava gospođe Markić nagovještaj da povijest, kao po hegelijanskom planu, maršira ka svojim ciljevima unatoč bezbrojnim domaćim patuljcima koji bezuspješno glumataju da ju oni stvaraju. Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik hkv.hr Izvornu vijest možete pogledati OVDJE