Može li se zaustaviti novo mrvljenje na pravaškoj sceni?

S pravaškim strankama, na političkoj sceni, nikada nije dosadno. Politička zbivanja unutar samih stranaka; ali i društvene zbilje na koju se reflektira njihovo usmjereno djelovanje; uvijek su dinamična, raznovrsna, a često i neočekivana. Doduše, postojali su određeni periodi kada bi se takva zbivanja mogla okarakterizirati monolitnim, statičnim i predvidljivim, ali bilo je to neko prošlo vrijeme, kada su društvene i političke okolnosti bile posve drugačije. I ono najvažnije: vremenski okvir takvog djelovanja nikada nije bio posebno izražen, a da bi od njega pravaške opcije imale dugoročnu korist. Stoga se o takvom vremenu može govoriti kao o svojevrsnom zatišju pred oluju koja je nastupila prije nekoliko godina, koja ne popušta, ne jenjava, nego samo jača, ako je suditi po nedavnim događajima na pravaškoj političkoj sceni. Jedan od boljih primjera zbivanja na nemirnoj pravaškoj sceni, a na osnovi kojega možemo izvući i poneke generalne odrednice koje se mogu povući u bilo kojoj stranci pravaške orijentacije; primjer je nedavnog održavanja izvanrednoga Sabora Hrvatske stranke prava (HSP). Zasigurno bi ta vijest izazvala ne baš osobito zanimanje medija, iz razloga što je HSP danas tek jedna u nizu izvanparlamentarnih stranaka, da oko tog izvanrednog Sabora stranke nisu zabilježene neke posebnosti, na osnovi kojih su medijski servisi dobili dobru osnovu za dodatno praćenje tog političkog zasjedanja jedne stranačke opcije, odnosno, političkih zasjedanja jedne stranačke opcije, ali s izabranim različitim vodstvima stranke. Bila je to prava poslastica za medije željne političkih raskola i još jedan u nizu udaraca ispaćenom pravaškom tijelu. Naime, nije održan samo jedan izvanredni Sabor Hrvatske stranke prava, već dva: u Sisku i Osijeku. Da bi paradoks bio potpun, oba su Sabora održana isti dan, s gotovo identičnom satnicom održavanja skupa, tako da se teško može govoriti o slučajnosti. Puno je vjerojatnija činjenica da je jedna “strana“ pomno pazila na vrijeme i satnicu održavanja suprotstavljene frakcije stranke, kako bi i od toga mogla izvući barem istovjetan medijski tretman, koji u ovom slučaju nipošto nije mogao izostati. Naravno, valjalo je i preduhitriti protivničke redove pa nastojati izvući vremensku korist od formalne legislative i zakonskih normi koje tek treba riješiti Ministarstvo uprave, ali i u tom pogledu očita je tek pat pozicija i krajnja neizvjesnost. Kako to već biva, oba su izborna zasjedanja izabrala svoje predsjednike, vodstva stranke i ostala formalna tijela na osnovu kojih bi trebali dokazati da upravo njihovi stranački dužnosnici i njihova stranačka tijela, obnašaju statutarne odredbe Hrvatske stranke prava. Na skupu u Sisku za predsjednika stranke ponovo je izabran Danijel Srb, koji je tu funkciju obnašao i u prethodnom mandatu. Na skupu u Osijeku za predsjednika stranke izabran je Josip Matković. Kako je HSP po mnogo čemu posebna stranka, tako, za sada, jedina u Hrvatskoj ima dva predsjednika stranke i dvostruka stranačka vodstva, barem dok Ministarstvo uprave ne razriješi postojeće dvojbe, ako one uopće i postoje. Naravno, obje strane su uvjerene da su baš oni legalni i legitimni predstavnici Hrvatske stranke prava pa u tu svrhu navode brojeve i statuse članova koji bi trebali prevagnuti u njihovu korist: od članova stranke, preko članova Predsjedništva do članova Časnog suda i Nadzornog odbora te ostalih više ili manje mjerodavnih stranačkih tijela, koji su nazočili upravo njihovom izbornom Saboru. Tužna su to i nepotrebna prebrojavanja jedne te iste političke opcije. Posebno važno u čitavoj priči je i to što je izbornom skupu u Osijeku nazočio i Anto Đapić, koji je pozdravio izbor Josipa Matkovića za novog predsjednika Hrvatske stranke prava. O političkom radu i djelovanju Ante Đapića ne ću ovom prigodom trošiti previše riječi. Ako je itko ikada postao personifikacijom svega dobroga i lošega što se događalo u HSP-u svih ovih godina, onda je to upravo Anto Đapić. Kao političar koji je dugi niz godina bio u vrhu političkih zbivanja na čelu jedne stranke, donio je čitav niz odluka, čije posljedice HSP i danas još itekako osjeća. Nijedan političar ne može toliki broj godina provesti u vrhu jedne stranke, a dozvoliti sebi da stranka stagnira ili nazaduje, a da pritom ostane imun na loše posljedice takvog političkog djelovanja. Tako je, naposljetku, i Anto Đapić morao snositi cijenu izbornih neuspjeha HSP-a, koje je stranka doživjela posljednjih godina, u tolikoj mjeri da u aktualnom sazivu Hrvatskog sabora ne postoji nijedan zastupnik iz redova HSP-a. A stvari su izgledale potpuno drugačije još prije samo nekoliko godina, kada je HSP imao čak osam zastupnika, među njima i Ružu Tomašić koja se upravo u HSP-u, tih godina, profilirala kao ozbiljan političar. Godina 2007. bila je godina koju svaki ozbiljan pravaški političar označava negativnom prekretnicom i godinom početka pada HSP-a, u svakom pogledu i na svim razinama. Te su godine održani parlamentarni izbori i na njima stranka osvaja samo jedan mandat, ali o uzrocima pada rejtinga stranke među biračima i danas se raspravlja, mada nitko nije napravio ozbiljnu analizu tog izbornog neuspjeha. Bila je to godina, dobra godina Ive Sanadera, koji je onako autoritativnim, odlučnim i liderskim javnim istupima, zasigurno pokupio i dobar dio glasova koje je HSP osvojio na prethodnim parlamentarnim izborima. Sanader je, u tijeku kampanje za te izbore, slao nedvosmislene poruke biračima da je glas za HSP glas za SDP, čime je dodatno uništio ionako poljuljani kredibilitet stranke, koju su, koji mjesec pred održavanje parlamentarnih izbora, napustila dva istaknuta člana Miroslav Rožić i Tonči Tadić. Hrvatska stranka prava, opterećena takvim i sličnim unutarstranačkim problemima, nije imala nikakve šanse protiv liderstva Ive Sanadera i moćnog HDZ-a. Na tim su izborima uspjeli osvojiti jedno zastupničko mjesto, što je ipak bio uspjeh u odnosu na parlamentarne izbore koji su održani 2011 godine. Te godine HSP prestaje biti parlamentarna stranka. Vremenom je Antu Đapića na čelu stranke zamijenio Danijel Srb, ali se u stranci gotovo ništa nije promijenilo. Nastavljena su medijska prepucavanja između stranačkih dužnosnika, kao i neprestana potraga za dežurnim krivcima u lokalnim ograncima za izborne neuspjehe stranke. I ostale su stranke znale doživjeti izborne poraze, ali sve su nekako uspjele zatvoriti tu stranicu političkog djelovanja, ali u HSP-u kao da nikako nisu mogli zatvoriti tu izbornu epizodu. Sve se naposljetku svelo na osobna prepucavanja, optužbe, raspuštanje ogranaka, uvrede i prozivke. Jedini pravi rezultat takvog političkog djelovanja bilo je vidljivo osipanje članstva. Dobar dio nezadovoljnika sa svojom strankom uspjela je amortizirati Ruža Tomašić, koja je jednim dijelom baštinila i ponajbolje stečevine koje je HSP uspio ustaliti u najbolje doba svoga djelovanja. No, za razliku od mnogih drugih čelnika stranaka pravaške orijentacije, Ruža Tomašić je uvijek spremna na otvoren i konstruktivan razgovor, što je, bez sumnje, vrlo važno. Dijalog je ona osnovna komponenta koja nedostaje na današnjoj platformi pravaškog djelovanja. Najviše koji ne izlaze na izore, podupiru pravaše Iako mnogi priželjkuju njegov politički kraj, pravaštvo u Hrvatskoj danas nije mrtvo. Doduše, ono se nalazi na marginama političkih zbivanja, ono je uzgredno, usputno i gotovo povremeno, ali sve to nisu stanja, situacije i obilježja, koja se ne mogu u kratko vrijeme promijeniti. Pravaška scena danas gotovo da nema ono što nedostaje i većini stranaka u državi, a to je osoba koja posjeduje osobine liderstva. Pravaši, trenutačno, nemaju osobu neopterećenu sitničavom prošlošću koja je sposobna ujediniti rascjepkane pravaške stranke, i stvoriti jednu veliku, jaku i značajnu stranku, a nije da za takvo što nema potencijala ili mogućnosti. Određena ispitivanja pokazuju da pravaške političke opcije podržava petnaestak posto birača, ali se njihova stvarna snaga ne vidi zbog razjedinjenosti političkih opcija. Politički je to kapital značajan i nadogradiv, ali uz promjenu sklopa pravaških razmišljanja. Dnevna osnova pravaškog djelovanja danas se praktično svela na nepotrebnu dvojbu koaliranja ili nekoaliranja s HDZ-om. Uostalom, danas bi HDZ-u itekako odgovarao snažan i moćan HSP s tim potencijalom od petnaestak ili više posto potpore birača, jer bi uspio privući sve rasute glasove pravaških opcija, ali i privući velik broj onih koji ne izlaze redovno na izbore. Naime, određena su istraživanja pokazala da najviše onih koji ne izlaze na izore, podupiru pravaške stranačke opcije, ali na izbore ne izlaze razočarani tolikom neslogom i razjedinjenošću. Dakle, vodstvo HSP-a očekuje puno posla, čak i previše ukoliko ne pokažu spremnost na dijalog sa strankama sličnih programa. Zato se neke stvari u HSP-u moraju promijeniti na radikalan i svrsishodan način. To je potrebno iz više razloga, a ponajviše uslijed opravdane bojazni od marginalizacije koja stranci prijeti zbog ovakvih izbornih sabora i sličnih aktivnosti koji rezultiraju daljnjim osipanjem članstva. Hrvatska stranka prava je stranka svijetle prošlosti, sive sadašnjosti te tmurne i neizvjesne budućnosti. Stoga što hitnije moraju pronaći izlaz iz tame. Uostalom, kao i čitavo pravaško djelovanje u državi. U protivnom ih čekaju dugi mračni dani. Vremena sve je manje i ono otkucava posljednje dane za mogućnosti zaokreta. No, vrijeme ima svoj ritam i svoja pravila odvijanja. Tko zna hoće li to pravaške opcije uopće na vrijeme uspjeti uočiti… Ante Juroš / hrvatski-fokus.hr Izvornu vijest možete pogledati OVDJE