Možemo li zabiti glavu u pijesak dok su Hrvati u BiH u najtežem položaju dosad?

Tjedan nakon posljednje presude Haškog suda smirujemo i hladimo glave. Treba racionalna odluka; kako sutra? General Praljak sahranjen u tišini i krugu najbližih, a otišao je na najglasniji mogući način. Nitko nije mogao ostati gluh. A i godišnjica je smrti prvog hrvatskog predsjednika. Predblagdansko vrijeme nabijeno emocijama. Hrvatskoj se nije sudilo. Hrvatska nije bila na optuženičkoj klupi, službena su tumačenja. Nema kolektivne krivnje. A je li doista tako? Može li i smije li Hrvatska mirno prihvatiti takvo tumačenje i zabiti glavu u pijesak dok je naš narod, manjinski ali konstitutivan u susjednoj BiH sada u možda najtežem položaju poslije rata? Premijer je odmah nakon presude odjurio u Mostar ohrabriti i pokazati da nisu sami. To je sigurno bilo važno. I nužno. Predsjednica je u SAD objašnjavala osnivačima suda naš položaj. Na istoj su strani. To je sigurno sada važan kapital. Treba biti realan u obećanjima i iščekivanjima. A do tada, ovih dana na naslovnicama jednih sarajevskih novina prijeteća brojka vojnika koji su, kaže tisak, spremni stati uz "svog" predsjednika. Sa jumbo plakata se mršti ratni zločinac ispod kojeg piše "uz tebe smo". Svaki narod ima svoje ratne huškače, na žalost. Uvijek na kraju najviše naštete strani uz koju stanu. Ali, zna biti i stvarnih žrtava. Vjerujem da se Hrvati u tom kontekstu osjećaju kao laka meta i gledaju prema Zagrebu. Očekuju snažniju podršku. Situacija je krajnje ozbiljna. Republika Hrvatska mora kao odgovor imati državnu politiku Hrvatima u Bosni i Hercegovini ali i prema Bosni i Hercegovini. Jedinstvenu, ne samo vladajućih već i opozicije koja nijednu ozbiljnu izjavu na tu temu do sada nije dala. Sjetimo se, politika Republike Hrvatske je 1994.godine zajedno sa SAD zaustavila rat u toj zemlji. Tuđman je kao hrvatski predsjednik odbijao Izetbegovićevu ponudu za podjelu BiH. Prvi puta u Ženevi početkom siječnja 1994, drugi put u Bad Godesbergu koncem siječnja iste godine. Odbio je i Owena za Neum. A Republika Srpska je činjenica. Razmišlja li itko o suglasju opozicije i pozicije? Teško moguće, dok se opozicija bavi sama sa sobom. Najjača oporbena stranka gubi koalicijske partnere. HNS je prvi digao ruke i otišao - raditi. A sada bježe i slabiji. HSS bez utjecajnog (i kontroverznog) Jamba ali i presudne ruke u Zagrebačkoj županiji nije vise partner kojem će Berini oponenti prepustiti šest fotelja. A vjerojatno je tek sezona bježanja otvorena. Možda je na redu Gorica, ili neki drugi važan grad, vidjet ćemo. GLAS i IDS su pridružili Pametno i umjesto Porečke skupine stvaraju Amsterdamsku, liberalnu. Ili samo prijete pa će tako iskusni Jakovčić dobiti još jedan mandat u EU parlamentu. Bernardić( nema mu spasa), za osvetu poput ljubomornog muža zove u koaliciju MOST. Ne na pregovorima, programima, načelima, već medijski. Nepromišljeno.Dobiva javnu odbijenicu i sramoti se još jače. MOST ima svojih briga, zanima ga uglavnom obračun s partnerom koji mu je dao vlast pa oduzeo. To se ne zaboravlja. A počela se buditi i unutarstranačka demokracija, javni prigovori. Iskusni Orepić teško trpi Grmoju i piše mu. Živi zid raste što ih brine. Pretekli ih. Jesu to protestni glasovi koji se uvijek smanjuju što su glasačke kutije bliže. Dokaz je Mirela Holy. Neko je vrijeme čak pretekla svog bivšeg mentora Milanovića, a sad je više nema. Samo izbori nisu ni blizu a opozicija to zaboravlja. Umjesto sobom, trebalo bi nešto i raditi. Stvarnih tema ima. Možda bi položaj Hrvata u BiH, njihova realna ugroženost, mogla biti okidač. Trebala bi. Jer,u ovakvoj krajnje ozbiljnoj situaciji zajednički koncept bio bi nužan. Za opstanak! Đurđa Adlešić / direktno.hr