Mučna priča iz Baranje: 'Jedva sam na sudu dokazao da su mi četnici ubili majku! Znate li kako je reagirala naša država?'
"Država koja je od početka kočila priznavanje moje pokojne majke kao žrtve rata, sada je odlučila u 'moju korist' i to na način da mi odštetu plate ubojice od kojih je jedan mrtav, a druga dvojica u Srbiji. Isto tako, odlučili su da sam dužan za sudske, parnične troškove svojoj državi platiti 38.935,00 kuna", riječi su sina ubijene Jele.
Teško breme na svojim plećima vuče baranjski branitelj i HRVI Marijan Vinojčić koji za sebe tvrdi da progonstvo njega i njegove obitelji ne prestaje već više od dvadeset godina. Kaže kako se može nositi sa činjenicom da su mu obitelj protjerali Srbi, ali ne podnosi to što ga neprestano tereti i goni država za koju se borio. Marijan Vinojčić je, osim zdravlja i imetka, u ratu na najgori način ostao bez majke Jele koju su na kućnom pragu ubili četnici. Da njegova majka koja je umrla u teškim mukama još nije pronašla mir, kao niti on sam, za naš portal ispričao nam je njen sin Marijan:
- Prošao sam križni put da bi moja majka dobila "status" civilne žrtve rata, iako moram priznati kako sam jedan od rijetkih kojem je to pošlo za rukom. Iskazi, suđenja, svjedoci, sve to rezultiralo je priznanjem da je moja majka Jela ubijena u svom selu Duboševica u kojem je ostala u vjeri da joj se neće ništa dogoditi. Po onom što su vidjeli svjedoci, u kuću su joj banuli Vojislav Ilić, Stevan Sevdanović i Zoran Vukšić(Žućo). Svi su bili "domaći", ovu prvu dvojicu sam i poznavao. Moju majku su ubili udarcima čizmom po glavi, vukli su je po dvorištu i udarali čim su god stigli. Umrla je od batina – s gorčinom priča Marijan koji napominje kako je od dokazivanja zločina, pa do presude krvoločnom trojcu prošle godine. Sve do tad, šetali su po Baranji, dolazili, odlazili, a Vojislav je primao jako dobru mirovinu zasluženu u Elektroslavoniji. Da stvar bude gora, primao ju je i u Srbiji sve do svoje smrti, a sada je prima njegova supruga.
- Nazvao sam Vojislava u Srbiju, došao sam do njegovog broja i htio ga upitati o mojoj majci. Dreknuo mi je u slušalicu i psovao ustašku mater, pa mi poklopio. Poslije je, čujem, umro. Želim istaknuti kako je pri izricanju presude u odsustvu ove trojice istaknuto kako niti jedan od njih nije bio kažnjavan niti gonjen, te kako nemaju na sebi nikakvo vlasništvo, što je notorna laž. Vojislav je još pred rat ležao zbog ubojstva, upucao je čovjeka u lovu. Isto tako, sva trojica su nakon presude uredno "trgovali" po Hrvatskoj i rasprodavali svoj imetak za koji je sud ustvrdio da ne postoji. U svakom slučaju, nakon što je moja majka priznata kao civilna žrtva rata, odnosno, u papirima se stalno naziva "ratnom štetom", krenuo sam u novi boj. Obeštećenje za smrt moje majke. Država koja je od početka kočila priznavanje moje pokojne majke kao žrtve rata, sada je odlučila u "moju korist" i to na način da mi odštetu plate ubojice od kojih je jedan mrtav, a druga dvojica u Srbiji. Isto tako, odlučili su da sam dužan za sudske, parnične troškove svojoj državi platiti 38.935,00 kuna! Bilo bi mi lakše da su me pozivali na te parnice, ali ja sam za njih saznao mjesecima nakon što su održane, i to putem odvjetnika. A i ti sudovi... I one parnice na koje sam došao nisu bile ugodne. Svi te gledaju kao neprijatelja, ismijavaju te doslovno. Dakle i sljepcu je vidljivo da ja od tih četnika nikada, ali baš nikada neću dobiti tu odštetu, ali moram podmiriti sudske troškove. Mom bratu koji je zajedno sa mnom sudjelovao u tužbi, već je sjela ovrha od 3.000 kuna. Pa, kakva je to država koja će ovršiti obitelj žrtve, dragovoljca i ratnog vojnog invalida koji unatoč invalidnosti radi da ne bude državi na grbi? Nemam riječi...
Marijana, sina ubijene Jele, boli i to što su mu savjetovali da založi kuću u kojoj su mu ubili majku kako bi podmirio dug:
- Stalno neka poniženja, stalno loš osjećaj... Tjeraju me da prodam djedovinu kako bi nahranio državu za koju sam ratovao. A tamo, u Baranji, i dalje je sve po starom. Kad dođem majci na grob, obavezno naletim na lokalne Srbe. Sjede na klupici na groblju i piju, kao u kafiću. Uopće ne znam što rade na katoličkom groblju, osim što svojom nazočnošću provociraju. Ne znam, uopće više ne mogu vladati sobom. Stalno mi se plače, imam teške misli, moja supruga i troje djece me samo gledaju i skupa sa mnom trpe moj PTSP – kaže uplakani Marijan Vinojčić koji sada više i ne razmišlja o novcima, odšteti i pravdi za majku. On sada samo želi da ga Hrvatska prestane progoniti, ovršavati i blokirati. On konačno, toliko godina nakon rata, želi mir.
Izvornu vijest možete pogledati OVDJE
