Muze su u Domovinskom ratu bile glasnije od topova

Razgovor Nada Prkačin, redateljica i scenaristica (televizijska i filmska), novinarka i reporterka, ratna radijska izvjestiteljica, autorica nekoliko knjiga Nada Prkačin rođena je u Požegi, srednju školu pohađala je u Slavonskom Brodu. Studij novinarstva pri Fakultetu političkih znanosti završila je kao najbolja studentica u generaciji zbog čega je dobila rektorsko priznanje. Te iste 1990. otišla je u Osijek gdje je na Hrvatskom radiju Studiju Osijek ubrzo postala radijska izvjestiteljica s istočnoslavonskih bojišta. Završetkom mirne reintegracije vratila se u Zagreb i do punog radnog odnosa šest je godina bila honorarna suradnica na Hrvatskoj televiziji. Radila je u mozaičnim i informativnim emisijama kao novinarka i reporterka, scenaristica i redateljica brojnih dokumentarnih filmova. Prije godinu dana od ravnatelja Hrvatske radiotelevizije Gorana Radmana dobila je otkaz zbog dokumentarnog filma o generalu Anti Gotovini. I dalje zvuči nevjerojatno, ali razlog otkaza je navodno bio taj da ste neovlašteno koristili televizijsku arhivu. Morala sam Vas to pitati odmah na početku, jer mislim da je to velika nepravda, a za one koji su se odlučili na davanje otkaza to je loš izgovor za riješiti se nekoga tko je rat prošao na najtežim ratištima u istočnoj Slavoniji, iskusio ga na vlastitoj koži? Koju Vi to arhivu niste smjeli dirati, u tom smislu, a u ratu ste izvješćivali s ratišta? O čemu se radi i jeste li se žalili na takav postupak prema Vama? Nažalost, ja sam među prvim žrtvama predizborne godine u kojoj je partijski kadar Goran Radman dobio u zadatak da se riješi svih koji ne misle onako kako misli „centralni komitet“ na čelu s Ivom Josipovićem. Hajka je počela puno ranije, ali kako Radmanovi trabanti nisu ništa mogli pronaći u mojem životu i radu, a morali su me se riješiti, preostale su konstrukcije. A to je osobno na sebe preuzeo ravnatelj HRT-a. Još sam dobro i prošla: optužba kako sam neovlašteno ulazila u arhivu Hrvatske radiotelevizije praktički je smiješna jer ja u arhivu i ne mogu ulaziti. To mogu samo njezini zaposlenici, ali to Goran Radman ne zna jer se nije potrudio obići kuću kojoj je direktor i vidjeti kako je ona ustrojena. Arhiva se uredno posuđuje po principu posudbe u bilo kojoj gradskoj knjižnici. Svaka kazeta uredno se evidentira i vrati. Kao djelatnica emisije TV Kalendar imala sam pravo posudbe cijelog arhivskog fonda, to je moj posao. Problem je nastao što sam previše čačkala po arhivi iz Domovinskog rata. I ne samo to: očito sam se previše zauzimala za emisiju TV Kalendar koju su htjeli premjestiti i vremenom ugasiti. To je jedna od rijetkih emisija koja se sjeća datuma vezanih za Domovinski rat, a projugoslavenskoj politici Ive Josipovića to ne odgovara. Moram i ovo spomenuti, do nas je poslije imenovanju Gorana Radmana stigao mail izvjesnoga Dragiše Buhe koji je poslao iz Republike Srpske. U njemu Buha prijateljskim tonom čestita Radmanu na imenovanju za ravnatelja HRT-a i napominje kako je već pisao predsjedniku Josipoviću da bi se „ustašoidna“ emisija TV Kalendar trebala maknuti s programa HRT-a. I Josipović mu je odgovorio, tako bar Buha tvrdi, da će vidjeti o čemu je riječ. Epilog; TV Kalendar premješten je u novi termin poslije mog odlaska. Programsko vijeće je ušutjelo iako se protivilo toj odluci. Osim Hrvatske televizije u kojoj su ostali mnogi moji dobri prijatelji, tužila sam osobno i Gorana Radmana zbog mobinga. Kako ste se snašli nakon odlaska s HRT-a? Ipak je to veliki sustav pa vjerujem da je bilo teško prilagoditi se drugom načinu rada. Ne kažu uzalud u životu da kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore. Dobila sam poziv od gđe Ksenije Abramović da se pridružim njezinoj ekipi. Ona je već uvelike radila na projektu Laudato televizije koja sadržajno odgovara upravo onome što mene u novinarskom smislu zanima pa sam se već u ponedjeljak našla na novom radnom mjestu. Od tada sam napravila četiri dokumentarna filma i već sam u velikom poslu oko petog. Sve odreda hrvatske teme, što je moja profesionalna strast. Do sada ste snimili više od 20 dokumentarnih filmova, to su uglavnom povijesnopolitičke teme. Jeste li se s njima „inficirali“ radeći emisiju „TV Kalendar“? Jeste li uspjeli obraditi sve teme koje su Vas inspirirale? Iz malih tema TV Kalendara stalno mi se otvarao prostor za film. Neke sam uspjela realizirati, a neke još ne. Iz teme uhićenja Ante Gotovine koju sam napravila na dvije minute i dvadeset sekundi nastala su dva filma od po 90 minuta: „Lov na Gotovinu“ i „Časni sude, nisam kriv“. Vrijeme mnogim događajima daje drugu dimenziju, pa tako i onome što se zbivalo generalu Gotovini, odnosno mišljenju o Domovinskom ratu. Kada sam krajem 2011. počela tražiti kadrove za tu temu, uhvatila sam čvrstu nit koja mi se provlačila kroz posao pretraživanja arhivske građe, ali nisam vidjela njezin početak, a tada ni kraj. Početak te niti bio je u 1998. Te se godine počelo po medijima spekulirati o prvim optužnicama i prvim imenima među kojima se našao i general Gotovina. Tu nit je povezivala visoka politika, mediji, razne nevladine, uglavnom antihrvatske udruge, nekakvi mesijanski kvazi politički i kvazi neovisni analitičari. Oni su bili s jedne strane, a hrvatski narod, branitelji i hrvatska Katolička Crkva s druge strane. Dodatno me je inspirirao događaj s puštanjem na slobodu generala Gotovine i Markača i ono što se događalo u kući u kojoj sam radila. Ponavljam po tko zna koji put i ponavljat ću: taj su dan, očekujući drugostupanjsku odluku Haaškog suda, silno želeći osuđujuću presudu Gotovini i Markaču, na Hrvatskoj televiziji pripremili nedostojan ukop Domovinskom ratu. Pomrsio im je račune sudac Meron. Domovinski rat je česta tema vaših dokumentarnih filmova i vaša velika inspiracija. Spomenimo neke od vaših filmova s temom Domovinskog rata: Osijek nikad neće biti Ocek, Osijek nepokoreni grad, Lupi petama reci sve za Hrvatsku, O Bože zašto ja. Možete li se kao ratna izvjestiteljica distancirati od tih događaja ili ste emotivno u njima? Sa svakim tim filmom otkine se velik dio mene. Emocionalno najteže mi je bilo raditi film Osijek nikada neće biti Ocek, jer je bio prvi takav. Rađen u nemogućim uvjetima, bez sredstava, ali s puno žara i zahvaljujući poznavanju situacije u ratnom Osijeku. Ali i arhive. Taj film govori o domoljubnim pjesmama koje su nastajale za vrijeme rata. Praktički svaki dan jedna. Muze nisu šutjele u Hrvatskoj dok je rat trajao. Bile su glasnije od topova. Ili npr. film Lupi petama, reci sve za Hrvatsku. To je film o 3. gardijskoj brigadi, popularnim Kunama. Dečkima koje sam znala iz rovova. Tada su bili djeca, kao uostalom i ja, a danas su to odrasli zreli ljudi s obiteljima. Oni svoju djecu uče ono što su njih učili njihovi stari – kako se voli i ljubi Hrvatska. To mi je nit poveznica i drugih filmova o Domovinskom ratu. Zapravo se niste ni odmakli od rata - stalno mu se vraćate? Svatko se od nas u svom životu zaustavi u nekom vremenu iako ide naprijed. Meni je tako s 1991. Ona je postala ishodište mojega bića, mojega razmišljanja, poimanja života, odnosa prema njemu, prema svemu kroz što prolazim. Nisam zarobljenica toga vremena, ali kad ti se u životu dogodi nešto po čemu sve dalje određuješ, onda je neminovno da se vraćaš tome. Baš zato s lakoćom prepoznajem i razumijem što se događa danas u Savskoj 66. Tamo gdje su i moji branitelji koji prosvjeduju protiv opakog političkog aparata čiji je simbol zgrada ispod koje se nalaze. Hladna i bešćutna poput današnje vlasti koja se odmetnula od onih koji su joj omogućili da upravljaju našom Domovinom i našim životima. Hrvatski branitelji dragovoljci osjete da se ubija ono što su oni stvarali svojim bićem i svojim tijelima. Ali, ne osjete ih i ne razumiju oni kojima se obraćaju. Nije ni čudno, kada se Hrvatska stvarala, gdje su bili? Nisu bili u Hrvatskoj. Samo to da su učinili, bilo bi dovoljno za dijalog. Ali nisu, zato i ne razumiju i ne žele razumjeti branitelje iako žele ostaviti takav dojam. Među temama koje radite je i Drugi svjetski rat? Zamijetili ste podudarnost, gotovo identičnost nekih događaja u Domovinskom ratu s onima iz Drugoga svjetskog rata. Hrvatska je povijest prepuna križnih puteva, koji su i kružni? Možemo li to slikovito izraziti? Nevjerojatno koliko su ključni događaji iz Drugog svjetskog rata identični onima koji su se zbivali u Domovinskom ratu. Jedan konkretan primjer: progon Hrvata iz Aljmaša, Dalja i Erduta 1. kolovoza 1991. na šlepu na kojem sam i sama bila kao novinarka Hrvatskog radija Osijek. Taj je događaj stubokom promijenio cijeli moj život, srž mene i ostavio tragove zauvijek. Stvarno mi dođe da se uhvatim za glavu, protresem je kako bi prestao kaos ponovljivosti koji nastaje u glavi. Hrvatska povijest kao da se ponavlja u onim najcrnjim varijantama. Kroz povijesne krugove došla sam do teme progona mještana Boričevca i spaljivanja tog sela 27. srpnja 1941. kada je u Srbu tobože počeo antifašistički ustanak. A nije, tada je počeo progon Hrvata koji se nikada poslije nisu vratili na svoja ognjišta zbog čega se film i zove Nikad se nisu vratili. Iza tobožnjeg antifašizma skrivala se velikosrpska ideologija i četništvo, baš kao i 1991. godine. Identičan rukopis: čim Hrvatska dobije državu, oni koji je ne žele počnu divljati jer ne mogu podnijeti hrvatsku samostalnost. Vrijeme je da zaustavimo sve one koji pod krinkom antifašizma divljaju po Hrvatskoj i sole naše duboke, još uvijek otvorene rane. Ako ne vole živjeti u Hrvatskoj, neka ne žive, neka odu. Pred premijerom ste još jednog filma čija je tema Drugi svjetski rat, odnosno događaji koji su bili pred sam kraj rata. To je pokolj širokobrijeških fratara u veljači 1945. godine. Ima li još živih svjedoka tih strašnih događaja? Za vrijeme Drugog svjetskog rata i pred sam njegov kraj ubijeno je ukupno 66 hercegovačkih fratara. Planski su ih najvećim dijelom pobile specijalne partizanske postrojbe koje su za svoj zločinački rad odgovarale direktno Vrhovnom štabu NOV. Iako su prošle tolike godine, još ima živih svjedoka koji iz prve ruke prepričavaju što se događalo po dolascima partizanskih postrojbi u Hercegovinu. I ne samo tamo, ali zadržimo se sada na Hercegovini. Stradali su tada i mnogi civili, žene i djeca. I Hercegovina je puna jama s kostima. Gotovo da nema obitelji u kojoj najmanje jedan član nije ubijen. Danas se divim ljudima koji su s takvom istinom živjeli u komunističkoj Jugoslaviji. Uistinu, teže je šutjeti nego govoriti. Imam npr. svjedoka koji je vidio kako mu u Kočerinu ubijaju strica, fratra koji je govorio nekoliko jezika. Želeći mu dobro, obitelj ga je stalno upozoravala da šuti kako ne bi svi stradali zbog njega. I on je doslovce prestao govoriti pa je na kraju morao potražiti pomoć psihijatra. Oni su tada morali šutjeti, ali zato mi danas možemo i moramo govoriti. A eto, šutjelo se o tome i prigodom nedavnog posjeta Josipovića Širokom Brijegu, sve se spominjalo osim pobijenih fratara. Tema iz Hercegovine vjerojatno ima veze s vašim korijenima, barem sudeći po prezimenu? Dok sam bila dijete mama me često vodila u selo Dubrava koje se nalazi u okolici Stoca, a tamo su i Crnići, rodno selo mog oca. Radeći film o zločinima nad hercegovačkim fratrima, ali i drugim svećenicima, brzo sam u tim pomno skrivanim komunističko-partizanskim zločinima našla dio obiteljske povijesti. Najstarija žrtva-svećenik komunističko-partizanskih zločina bio je don Vide Putica koji je ubijen 1942. u Prenju. To je bio starac koji je prešao osamdesetu godinu, on je krstio moje roditelje, vjenčao njihove roditelje, braću im i sestre. A da ne kažem da sam među žrtvama pronašla i časnu sestru koja je bila djedova sestrična. Sestra Benita, krsnim imenom Ljubica, poslije rata je bila u zatvoru u Zenici. Jedna druga časna sestra koja proučava stradanja časnih sestara rekla mi je da je u njezinu zatvoreničkom kartonu zapisano kako je nepopravljiva. Eto, to isto su i meni, samo u primjerenijoj varijanti, napisali u otkazu koji sam dobila na HRT-u. I moja je obitelj nažalost tipična hrvatska obitelj. U njoj ima pobijenih, onih koji su bili po zatvorima, prognanici, patnici na križnom putu poput mojega djeda Stjepana. Svi su oni oduvijek sanjali i željeli Hrvatsku, a ja taj san danas živim. Zar je to krimen? Spomenimo i da ste snimili nekoliko dokumentarnih filmova o hrabrim i posebnim hrvatskim ženama, npr. prvoj hrvatskoj političarki Mari Matočec. Recite nam više o Vašoj motivaciji, nadahnuću. Za nju me vezalo moje seljačko podrijetlo na koje sam ponosna, i njezina ljubav prema hrvatskom selu. Zato sam i mogla s lakoćom ući u mentalni sklop žene kojoj nije bilo dano da završi školu jer to za seljačku djecu nije ni bila opcija, a pogotovo žensku. Pa, ipak je prirodnom inteligencijom iskočila iz sredine, uvelike zahvaljujući glasovitom seljačkom vođi Stjepanu Radiću koji joj je davao podršku. Čak i onda kad su mu stranačke kolege govorile: „Makni babu iz politike!“. A ta „baba“ je i danas po svemu iznad mnogih hrvatskih političarki koje bi iz njezina života i rada mogle puno toga naučiti. Osim toga, imala sam sreće jer su mi Marinii unuci svjedočili o njoj. A uz ostale, njezinim se političkim životom i radom, nećete vjerovati, bavio jedan šesnaestogodišnji dječak iz čijeg su referata iz povijesti na kraju nastale dvije knjige o Mari Matočec. Što slijedi, na čemu radite, nastavljate li s ratnim temama ili…? Već sam uvelike u pripremama za temu o tragediji koja se hrvatskom narodu dogodila u svibnju i lipnju 1945. poznatoj kao Bleiburška tragedija. Podsjećam da je 2015. godina kada će se obilježiti 70. obljetnica tih događaja. A poslije se opet vraćam temi iz Domovinskog rata. Bit će to film „Vinkovački ratni dnevnik“ . A onda bih opet voljela raditi teme o hrvatskim ženama, to više što će Hrvatska, vjerujem u to, ubrzo dobiti prvu hrvatsku predsjednicu. Htjela bih pokazati koliko su kroz povijest hrvatske žene svojim djelovanjem pridonosile snazi hrvatskog bića, a neopravdano su zapostavljene. Jedna od njih je i Karlovčanka Draga Hauptfeld, jedna od najvećih hrvatskih opernih diva. Bila je svjetski slavna, ali prešućivana. Sada mi je pao na pamet jedan podatak iz njezine obiteljske povijesti: petoro je članova Dragine najuže obitelji ubijeno na Križnom putu, a četvero završilo u komunističkim zatvorima. Niti jedna ulica u Karlovcu ne nosi njezino ime. Koliko znam, ulica u kojoj je i danas kuća u kojoj je živjela nosi ime po Francu Prešernu. Svakako moram spomenuti i jednu drugu ženu iz Hrvatske o kojoj bih rado radila film. To je dr. Milica Šviglin, prva hrvatska liječnica koja zbog strogih zakona Austro-Ugarske nije mogla otvoriti liječničku praksu u Hrvatskoj. Ili npr. rado bih napravila i film o Mariji Radić, supruzi Stjepana Radića. Tema je puno, samo da je vremena i sredstava. Recite nam nešto o Vašim knjigama i pripremate li novo izdanje knjige „Tamo gdje nema rata“, za koju ste dobili nagradu Društva hrvatskih književnika? Taj je roman nastao 1992. I danas kad se čita, odiše tim vremenom. Da ga nisam tada napisala, nikada ne bih mogla prenijeti atmosferu o kojoj knjiga govori. Obradovalo me jer se dio tog romana našao i u upravo objavljenoj antologiji slavonskog ratnog pisma autora Gorana Rema „Poetika buke“. Pisanje je moja prva nepravedno zapostavljena ljubav. Jednom kad se ostavim filmova, ponovno ću se vratiti pisanju romana. Imam ih i u rukopisu. Za njih mi je jedan nakladnik rekao da će se čitati za sto godina. Dakle, vremena ima! Teme romana slične su kao i filmovi. Sigurno ću jednoga dana napisati roman na koji me inspirirao život hrvatskog generala Ivana Korade tj. roman o čovjeku koji je bio ratnik, junak Domovinskog rata, koji se niti jedne sekunde nije štedio. Pa ipak, država za koju se borio i koju je stvarao medijski ga je pretvorila u vlastitu suprotnost. Hoće li se naći sredstva za katoličku i obiteljsku televiziju „Laudato“? Nas ne čudi da upravo za takve projekte nema novaca, nažalost. To nam je blisko i slično je s Hrvatskim slovom, a sljedeće godine ćemo navršiti dvadeset godina od početka objavljivanja, bez ijednog tjedna stanke. Nadamo se da će „Laudato“ biti isto tako uporna televizija, a suradnici mi se čine vrijednim i entuzijastičnim. Kako se stvari razvijaju? Imamo upornu direktoricu Kseniju Abramović koja se poput lavice bori za taj projekt. To će biti obiteljska televizija koja će promicati domoljubne i kršćanske vrjednote. Na njoj će se moći vidjeti sve ono što se rijetko može vidjeti na drugim televizijama, barem ne na jednom mjestu. Bez agresije, s puno ljubavi prema Bogu i našoj jedinoj Hrvatskoj u kojoj poštujemo različitosti. Upravo se spremamo preseliti u novi nasušno potrebni prostor. Tada će se maloj ekipi pridružiti novi, mladi novinari. Oni će svojom energijom dati novi smisao cijelom projektu za koji vjerujemo da će krenuti 2015. godine što ovisi o novcu. Imamo razloga ući optimistično u novu godinu i nadamo se da će biti svima nama bolja nego što je bila prošla. S tim nadama Hrvatskom slovu i svim vašim čitateljima u ime ekipe Laudato televizije želim svako dobro! Dubravka VIDAK Hrvatsko slovo