Na 50. obljetnicu smrti generala Vjekoslava “Maksa” Luburića

20.04.2019. 10:10:38

U subotu 20. travnja, navršava se 50 godina od mučkoga ubojstva hrvatskog generala Vjekoslava “Maksa” Luburića. Vjekoslav Luburić rođen je 20. lipnja 1913., u Humcu kod Ljubuškog u obitelji koja je, kao i velika većina hercegovačkih Hrvata, bila siromašna, oskudna i skromna ali vrlo pobožna i čvrsto hrvatska. Kao i većina onih koji su se rađali i odgajali u tim tkzv. pasivnim, krševitim hrvatskim krajevima i mali Vjeko je morao proživjeti sve nedaće tih škrtih krajeva naše Domovine Hrvatske. Poslije završetka pučke škole u Ljubuškom upisao se u franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu. Gimnaziju nije uspio završiti jer je radi dijeljenja letaka i drugih aktivnosti protiv okupatora bio izbačen i bilo mu je zabranjeno daljnje školovanje na cijelom teritoriju ciganske kraljevine Velike Srbije. Bilo je tu i gladi i golotinje i svih drugih nestašica, pa možda baš radi toga ljudi su iz tih krajeva bili vrlo bogati i vjerom i domoljubljem. To su zapravo i bile glavne zasade koje su se u Hercegovini od dolazka Hrvata na ove prostore u 7. stoljeću, prenosile s koljena na koljeno. Zasade za koje i radi kojih se u tim krajevima vjekovima patilo i ginulo. A kako je bio tvrd i nepokolebljiv taj naš hercegovački Hrvat se pokazao je on u 400 godina odpora turskom okupatoru koji je na sve moguće načine pokušavao prisilitii da odbaci svoju vjeru i svoj hrvatski identitet. Kao da je to uvijek neka normala naše hrvatske sudbine, poslije odlaska turskoga tiranina nije tome hrvatskom narodu bilo puno bolje ni pod vladavinom Austrije, ali najveće ga je zlo zadesilo 1918. g. kada mi uz pomoć domaćih izdajnika Velika Britanij i Francuska za vrat tovare novoga puno gorega nasilnika odonih prvih. Taj novi “gospodar Hrvatske” je otrcani Srbijanac, dojučerašnji turski rob i gladni prosjak, koji Hrvatsku nije zauzeo silom oružja, nego ju je na dar dobio od pobjednika u 1. svj. ratu. Ta zaostala bijeda i nevolja metodama kojih bi se i Turci stidjeli pokušava kratkim postupkom postići ono što Turčin nije uspio u 4 stoljeća svoje strahovlade, neshvaćajući pritom da će, kako u jednom svom govoru reče general Luburić, time prisiliti i one najmirnije da izvade i očiste stare kubure i naoštre zahrđale handžare. Uz Andriju Artukovića, Vjekoslava Vrančića, Rafaela Bobana i mnoštvo drugih hercegovačkih kremen-Hrvata, u ognju tih dotad neviđenih nasilja kaljen je i mladi Vjekoslav Luburić. U pjesmi “Ženidba Muje Grabovice” pjesnik za njega kaže: “Bure, sunce i poskoci ljuti klesali su njegov znamen kruti”. Ali uz buru, sunce i poskoke njegov znamen izklesali su ponajviše velikosrbski zločini. Jedan od tih zločina koji je najviše doprinieo kovanju njegovoga znamena dogodio se za vrieme njegovog ranog djetinjstva u onim formativnim godinama koje određuju smjer čovjekovog životnog puta. Njegova otca, mladog, mirnog i poštenog čovjeka, otca petero dijece, srbski žandari iz čista mira, samo zato što je bio Hrvat, po ciči zimi odvode u Trebinje gdje su ga poslije strašnog mučenja na dan Božića zavezali konopcima, polili vodom i ostavili da se preko noći smrzne. Njegovoj obitelji nisu dozvolili da ga pokopa u njegovom mjestu nego su ga kao psa zakopali u neku rupu u Trebinju. Ipak, netko je kasnije pronašao njegov grob i obilježio ga križem. Pa, ima li igdje zdrav dječak u kojem takav zločin ne bi pobudio i u njegovu dušu zauvijek usadio neugasivi plamen mržnje i osvete ubojicama njegovoga otca? Poslije osnutka Ustaškoga Pokreta i osnivanja logora za vojničke obuke u Italiji i Mađarskoj, mladi Luburić prelazi mađarsku granicu i dolazi u logor “Janka Puszta” gdje se u svim uvježbavanjima iztiče kao vrlo hrabar, bistar i sposoban vojnik spreman izvršiti svaki zadatak. Prije nego je pošao u emigraciju svratio je u Trebinje i na grobu svoga otca zkleo da će se svim svojim bićem boriti protiv njegovih ubojica, pa makar ga to stajalo života. Na Janka Puszti dobiva konspirativno ime “Maks” i poslije atentata na “kralja Ciganina” u Marseillesu dolazi na mjesto zapovjednika logora. Radi ubojstva njihovog mezimca u Marseillesu Francuzi i Englezi raznim prijetnjama kroz ondašnju Ligu Naroda, preteču današnjih Ujedinjenih Naroda, prisiljavaju mađarske vlasti da likvidiraju logor na Janka Puszti. Računajući da će ustašama oružje uskoro trebati Maks je prije nego je zatvorio logor sakrio sve strojnice, novije puške i strieljivo, a Mađarima je predao nešto zastarjelog strieljiva i 23 stare puške. Neki ustaše s Janka Puste prebacili su se u logore u Italiji, dok su njih 18, zajedno s Maksom, ostali u Mađarskoj skriveni po Budimpešti i drugim gradovima. POVRATAK U DOMOVINU Odmah po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941., Maks se vraća u Domovinu i stavlja se na razpolaganje za svaku dužnost u njezinoj obrani. Ali, kako reče u svome govoru na 10. travnja 1968., on i svi drugi koji su se vratili u Domovinu, u onom veselju, u onoj euforiji zaboravili su na bilo kakvu osvetu. “...Mislio sam kako ću otići u moj Ljubuški i zagrliti svoje sestre, kako ću otići u Trebinje posjetiti grob moga otca i na njegovom grobu mu reći da opraštam njegovim ubojicama, jer budućnost Hrvatske je od svega važnija i da na tom polju ima i previše posla”. Ali, ta euforija nije dugo trajala. U Hrvatskom Blagaju na Kordunu povampireni četnici počeše klati svoje susjede Hrvate. Među prvima je obitelj mlinara Mraovića s kojim su do jučer sjedili i pili kavu i s čijom djecom su se njihova djeca igrala. O tome ćete po završetku ovog mog govora čuti u njegovom govoru od 10. travnja 1968. godine. SUKOBI S NIEMCIMA Za vrieme rata, kao što je i Jure Francetić radi njihovog šurovanja i zaštite četničkih zločinaca, došao u sukob s Talijanima tako je i Maks s Nijemcima. Najprije je do sukoba došlo u Novskoj kad su trojica ruskih Kozaka pod njemačkom komandom došli u jedno obližnje selo i silovali neke žene. Čim je za to saznao Maks je poslao nekoliko svojih momaka koji su zločince razoružali svezali i dopremili u zatvor. Zapovjednik njemačke posade u Novskoj odmah je došao i grubo “naredio” Maksu da ih smjesta oslobodi. Kad je Maks to odbio Niemac mu je bahato doviknuo: “Ich bin der Kommandant von Novska!” (Ja sam zapovjednik Novske!), na što mu je Maks odgovorio: “Aber Ich bin der kommandant von Drau und Drina bis zum Adriatischen Meer!” (Ali ja sam zapovjednik od Drave i Drine pa sve do Jadranskoga Mora!) i naredio da se zločinci odmah strieljaju. Drugi sukob prouzročio je jedan zapečaćeni vagon “municije” na Zapadnom kolodvoru u Zagrebu 1944. godine. Umjesto “municije” taj vagon je bio natovaren četnicima Kad je Staljinova Crvena Armija zauzela Srbiju i na vlast postavila Titu i njegove boljševike i kad im je bilo jasno da Njemačka gubi rat, neki četnici zamolili su Nijemce da ih prebace u Njemačku. Imao sam čast u emigraciji upoznati ustaškog bojnika koji je sudjelovao u “Operaciji Vagon”, iz prve ruke čuti kako je izvedena: “Prema Maksovoj zapoviedi “radi kvara na prugi” vlak je neko vrieme zadržan na kolodvoru. Nijemci su oko svoga “vagona munucije” odmah postavili stražu. Nismo bili sigurni je li informacija koju smo dobili podpuno točna. Nu kad smo se približili vagonu, vidjeli smo da iz njega curi nekakva tekućina. Kad smo upitali njemačkog satnika, koji je tu došao, što je u vagonu on je odgovorio “munition” (municija) i inzistirao da se odmah udaljimo. I budali bi bilo jasno da iz municije ne curi voda, pa smo odmah stupili u akciju. Prema dogovoru napravili smo gnjavažu i jedan moj vojnik je je opalio iz samokresa i lakše ranio drugoga. Odmah smo napravili galamu da se puca iz vagona i dok su iznenađeni Niemci zabezeknuto gledali, jurnuli smo na zapečaćena vrata i odbili ih. I imali smo što vidjeti. Vagon je bio pun bradatih, čupavih i strašno nečistih četnika. Iz vagona je je tako smrdilo da je nekim vojnicima pozlilo. Kad su vidjeli da ih Nijemci neće moći spasiti Dražini “junaci” koji su kod sebe imali pištolje “skrivećki” su spuštali na pod. Uhvaćeni na djelu Nijemci nam se nisu usudili suprostaviti i mi smo četnike “iztovarili” iz vagona i odveli tamo gdje im je mjesto.” LIKVIDACIJA “VOJVODE” ĐURIŠIĆA I NJEGOVIH “ĐURIŠLIJA” Početkom travnja 1945., u dogovoru s njemačkom komandom, za njemačkom vojskom koja se preko Bosne povlači prema Njemačkoj, povlači se i “vojvoda” Pavle Đurišić s oko 20.000 crnogorskih Četnika (neki navode cifru od 35.000). Uz Đurišića koji je u Sandžaku i drugim krajevima poklao tisiće nevinog pučanstva, orobio i popalio stotine sela je zloglasni koljač Nevesinja i okolice, pop Radojica Perišić sa svojim krvolocima tkzv. Gatačke brigade. Đurišić sa svojim četnicima odlučuje krenuti prema Lijevče polju, gdje ga 4. travnja dočekuje 10-12 tisuća vojnika Hrvatskih Oružanih Snaga pod zapovjedništvom generala Vladimira Metikoša uz potporu oklopnjaka, pod zapovjedništvom generala Marka Pavlovića. Ujutro 5. travnja četnici započinju frontalni napad nu ustaše su pričekale da im se približe, a potom ih zasuli vatrom iz strojnica, minobacača i topova, što četnicima nanosi ogromne gubitke. Đurišić nudi pregovore, ali general Metikoš ga odbija, pa se noći s 5. na 6. travnja četnici pokušavaju probiti u nekoliko napada, ali ih HOS-ovci odbijaju. Četnici su već u rasulu, a 7. travnja pokušavaju čamcima pobjeći na desnu obalu Vrbasa, no i taj plan propada, a topništvo im ponovno nanosi velike gubitke. Istog dana započinje opći napad na četnike ukopane oko Razboja. Četnici su okruženi sa svih strana te se predaju. Dok Metikoš priprema konačni obračun, Đurišić, Ostojić, Baćović i Lalatović planiraju s oko osam stotina ljudi preko Grmeča i Bihaća doprijeti do Slovenije. No, Metikoš pokreće opći napad kod sela Razboja, a na istočnu obalu Vrbasa šalje diverzante koji bi se trebali boriti s partizanima dok ne slome četnike. Prema potvrđenim podatcima, tijekom bitke je poginulo sedam tisuća četnika, pet tisuća ih je zarobljeno, a odprilike pet ih je tisuća dezertiralo. Četnik Mihajlo Minić je nakon rata opisao bitku, nazvanu “drugim kosovskim poljem”, ovim riječima: “Dolina Lijevča polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tenkovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se je pretvorila u dan.” Niemci su protestirali vlastima NDH zbog masovnog uništenja četničke vojske na Lijevče polju jer su namjeravali zadnju liniju pri povlačenju postaviti u Sloveniji, pri čemu su računali i na četnike, ali kraj rata bio je preblizu, a Hitlerov Reich u kaosu. Evo što kažu srbski izvori o tome kako se odvijala ta bitka; “.....U međuvremenu, saznavši za neovlašteno kretanje četnika po svojom teritoriju, vlasti NDH šalju motorizovane jedinice da zaustave Đurišića. 4. aprila ujutru, snage NDH su iznenada napale Đurišićeve snage na Lijevča polju i nanele im ozbiljne gubitke. Samo u prvom udarcu uništen je ceo štab Gatačke brigade, sa komandantom sveštenikom Radojicom Perišićem na čelu. Da bi sprečio uništenje svojih jedinica, Đurišić je uputio izaslanike na pregovore sa ustašama uz zahtev da mu omoguće slobodan prolaz u pravcu Kozare. Ali ustaše nisu prihvatile bilo kakve pregovore.” U noći između 4. i 5. aprila Đurišićeve snage su krenule u proboj prema Kozari, ali bez uspeha. Ovaj neuspeh izazvao je demoralizaciju i rasulo. Ne samo pojedinci već i cele jedinice napuštale su Đurišića i predavale se. “Snage NDH su u trodnevnim borbama potpuno razbile Đurišićevu glavninu”. Đurišić 20. travnja s tisuću petsto preostalih četnika i oficirima među kojima su bili i Vasić, Baćović, Ostojić i Lalatović, kreće prema Staroj Gradiški gdje su naišli na Ustašku Obranu pod zapovjedništvom generala Lauburića. Tu ih je sve stigla zaslužena kazna. To su glavni razlozi zašto je general Luburić od srbofašista, komunista i, nažalost, nekih Hrvata proglašen ratnim zločincem. Velikosrbski i jugokomunistički mit o raznim Jasenovcima samo je jedna od njihovih starih iztrošenih poštapalica za njihov kukavičluk, njihovu mržnju na sve što je hrvatsko i pokušaj pokrivanja njihovih zločina. Zato što je bio strah i trepet četnicima i partizanima, pri povlačenju Hrvatske vojske i civilnog stanovništva, u svibnju 1945. g. prema Austriji njega je zapala dužnost s prekaljenim ratnicima Ustaške Obrane osiguravati odstupnicu. Iako ih je na putu prema Sloveniji bilo svuda naokolo, nitko od Titinih ušljivih “heroja” nije se usudio približiti njegovoj vojsci. To su tek u Celju pokušali neupućeni slovenski komunisti, nu vrlo brzo su saznali tko je Maks kad ih je, kao kokoši, razjurio u obližnje šume. Vidjevši što se događa na Bleiburškom Polju, od svih visokih zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga on i general Boban se ne predaju, nego se svaki s grupom svojih najpouzdanijih ratnika uz stalne borbe s Titinim četnikopartizanima vraćaju nazad u Domovinu i nastavljaju borbu protiv okupatora.. Boban je negdje u tim borbama pao, a Maks je, pošto je bio ranjen uspio preći u Mađarsku. Kasnije se uspio prebaciti u Francusku, a kasnije u Španjolsku gdje je 1956. osnovao revolucionarni pokret ‘Hrvatski Narodni Odpor’ i pod pseudonimom ‘General Drinjanin’ nastavio s borbom protiv srbokomunističke Jugoslavije sve do svoje prerane mučeničke smrti. A tko je bio general Vjekoslav “Maks” Luburić, za što se čitav svoj život svim svojim bićem borio, može se zaključiti i iz jednoga interviewa koji je 1960. g. dao dopisniku ‘Nove Hrvatske’ koju je tada u Londonu uređivao Jakša Kušan. Dopisnik Nove Hrvatske koji je nakon smrti dr. Ante Pavelića došao je u Španjolsku kako bi napisao izvještaj o tom događaju posjetio je i generala Luburića. Na pitanje novinara - Da li ste Vi, g. generale, i nakon Vašeg razlaza s drom Pavelićem ostali ustaša, po svom uvjerenju i kako sada nakon Poglavnikove smrti gledate na Ustaški Pokret, general Luburić je odgovorio: “Ne bih bio iskren ako ne bih priznao, da sam bio, da jesam i da ću uvijek ostati Ustaša. Ali, istovremeno, svijestan sam da su potrebne promjene u Ustaškom Pokretu, kao i u svakoj stranci ili organizaciji nakon izvjesnog vremena. Prilike se mijenjaju. Znam i uvjeren sam da napr. nikada više neće biti potrebno stvarati Ustašku Vojsku. Upravo sada pišem svojim prijateljima: Hrvatska vojska mora biti prožeta svim vrlinama iz svih vjekova hrvatske borbe za slobodu, i tu je hrvatska vojnička slava dostigla kulminaciju u ustaškoj žrtvi i borbi. Ali mi Ustaše samo ćemo ustaškim držanjem dokazati narodu i svijetu, da smo bili, da jesmo i da ostajemo uzor budućim generacijama hrvatskih boraca. Buduća Hrvatska Vojska mora imati taj ustaški duh, ali mora biti samo i jedino Hrvatska i ne smije biti kontrolirana niti nositi obilježja bilo koje stare ili stranačke grupacije. Pogledajte samo na svjetsku silu Ameriku. Američki časnici i generali mogu pripadati bilo kojoj stranci i mnogi od njih su čak na čelu različitih stranaka. Samo dobar Ustaša može doprinijeti tu žrtvu za Hrvatsku, koja može biti ustaška u bližoj budućnosti. Hrvatski narod mora stvoriti demokratski režim i u njemu naći sreću i slobodu, pa ako narod na parlamentarnim izborima u svomSaboru digne na vlast ustašku organizaciju osobno bi se osjećao beskrajno sretnim.... Bila bi vječna šteta ako naši drugovi, uvjereni u svoju pozvanost i veličinu, ne budu realno gledali na događaje, jer bi to uništilo našu baštinu, a milijun hrvatskih žrtava propalo bi pod biljegom koji nam neprijatelji žele staviti na čelo. Narod treba jedinstvo duha, kako bi hrvatska akcija i borba mogla staviti sve Hrvate u službu nezavisnosti i oslobođenja. Na pitanje novinara - Vjerojatno Vam je poznato koliko je komunistička i velikosrbska propaganda uspjela ozloglasiti Vaše ime. Kakav je zato Vaš odgovor na sve ono što vam se predbacuje General odgovara; “Za vrijeme rata bio sam na najvišim položajima i ja se kao vojnički zapovijednik osjećam odgovornim za sva svoja djela. No koliko su ta djela bila dobra ili zla ne će suditi komunisti niti srbski šovinisti, nego Hrvati. Hrvatski je narod jedini pozvan u svojoj Državi suditi svima nama, koji smo se borili i griješili, kao i onima koji su griješili ne boreći se ili boreći se protiv svoje domovine. Pustimo dakle narodu ulogu sudca. Osobno sam spreman boriti se ali i stati pred taj sud, iako unaprijed odbijam biti bilo čiji sudac. Hrvatski narod treba mira, reda i pravde, jer je mnogo patio, a svi smo mi ponegdje griješili i osobno se osjećam i odgovornim, pa i krivim za mnogo toga. Nu nesmijemo dozvoliti da neprijatelji dijele naše stvari na “krive” i “dužne” ili “dobre”, jer smo u zadnjih 40 godina mogli vidjeti da je za neprijatelje naše slobode svaki Hrvat kriv i ožigosan kao zločinac. Na pitanje kakvo bi uređenje prema Vašem mišljenju trebalo valdati u budućoj Hrvatskoj Maks kaže: “U velikom dijelu svieta danas vlada demokracija i samo je ona kadra svladati snage međunarodnog komunizma. Hrvati su išli sa Silama Osovine jer su one pomogle hrvatski narod u borbi za slobodu, ili su se barem pokazale sklonima da nam pomognu. Da su snage demokracije bile tada sklone našoj borbi mi bi išli s njima........” Na pitanje kakvi su njegovi osobni planovi i da li smrću dra Pavelića nastupa vrieme za njegovu ponovnu političku djelatnost, general kaže: “Smrću Poglavnika početi će napadi na njegove nasljednike, a ja sam jedan od onih koje je najlakše napasti. (...) Ljubim Hrvatsku i previše da bi me mogla zavesti ideja o osobnoj političkoj afirmaciji, bez obzira na to koliko imam sljedbenika. Osobne želje i osjećaje dužni smo podrediti obćoj stvari. Sve što sam učinio, dobro i zlo, učinio sam za Hrvatsku i danas sam svijestan da, ako je neprihvatljivo ime Poglanika, moje je još više. Ja bih se mogao prati, možda i “oprati” da sam jednostavan vojnik koji je slušao starije, ali ja to ne mogu i ne ću činiti jer sam Ustaša, revolucionarac, jer sam bio na položajima i častima i jer za to snosim odgovornost u svakom pogledu....”. A koliki strah i trepet je bio Titinim ušljivim partizanima navodi u jednom svom svjedočanstvu domobranski nadporučnik Kazimir Kovačić: (...) “Nakon našega pokreta u Celju je kao zaštitnica još ostao dobar dio ustaških jedinica pod zapovjedništvom Maksa Luburića i Rafaela Bobana. Nekih 6 km izvan grada, po naređenju generala Herenčića, koji je kako zaključujem preuzeo zapovjedništvo, kolona je stala i tu prenoćila. Kad je kolona stala vratio sam se u Celje s 2 vojnika da potražim jednog zrakoplovnog dopukovnika koji mi se ranije bio priključio s namjerom da s nama proslijedi put. Vraćajući se u Celje, na dva mjesta su me zaustavile partizanske zasjede u jačini od 15 osoba. Na njihov upit, tko ide i kamo, odgovorio sam da smo ustaše i da idemo u Celje, na što su me bez poteškoća propustili, iz čega zaključujem da su se bojali Luburićeve prijetnje da će izvršiti odmazdu za svakog hrvatskog vojnika koji bi poginuo za vrieme povlačenja kroz Sloveniju. Bez poteškoća sam se vratio natrag svojoj jedinici (...).” Vjekoslav “Maks” Luburić pripadao je onoj vrlo rijedkoj i malobrojnoj klasi ljudi kojima je sudbina odredila da sve u svom životu podrede jednoj jedinoj ideji, ideji koja nadilazi sve, pa i sam smisao života . Pripadao je onoj generaciji neustrašivih junaka koji su uvijek i u svako vrieme na oltar svoje Domovine bili spremni položiti svoje živote. Uz veliki broj drugih odlikovanja za hrabrost i zasluge za hrvatski narod i Nezavisnu Državu Hrvatsku bio je odlikovan i kolajnom krune kralja Zvonimira, željeznim trolistom 1. reda i željeznim križem 1.reda. On je nas mlađe emigrante učio da je naša dužnost rušiti svaku Jugoslaviju, Rušiti je dijalektikom riječi, pera i dinamita! Rušiti je sa antikomunistima, nekomunistima i, ako uztreba, s komunistima. Rušiti je sa svakim tko ju hoće rušiti, jer ako ijedna državna tvorevina na svietu nema pravo postojati, onda je to samo i jedino Jugoslavija! General Vjekoslav vitez Luburić bio je toliki strah i trepet Titi i njegovim “nepobedivim herojima” da mu se, iako su svi znali gdje je i da do njega nije teško doći, nisu usudili suprostaviti nego su poslali jednoga kukavelja i odroda, mizerno nedonošče jednog njegovog poginulog vojnika, da ga na 20. travnja 1969. najprije onesposobi otrovom, a onda iza leđa mučki ubije. General Vjekoslav vitez Luburić - S nama je! Neka mu je vječna Slava! Za Dom Spremni! Zvonimir Došen

Autor: