Vice Vukov, jedna od najboljih, ako ne i najbolji hrvatski pjevač, preminuo je 24. rujna 2008. od posljedica pada na stepenicama u Hrvatskom saboru u kojem je bio zastupnik.

Zvijezda Vice Vukova na glazbenom nebu Hrvatske zasjala je iznenada, bez najave i upozorenja u rujnu 1959. godine kada je njegov kristalno jasni, zvonki bariton očarao publiku drugog Opatijskog festivala. Gotovo anonimni Šibenčanin Vice, pjevao je tada istu pjesmu u alternaciji s popularnim pjevačem moćnog glasa Dušanom Jakšićem koji je već imao veliki hit, pjesmu Sve moje jeseni su tužne.
Nastup Vice Vukova na Opatijskom festivalu 1959. godine bio je jedan od najboljih i najupečatljivijih debija u povijesti hrvatske popularne glazbe. On je svojim glasom, pojavom i nedostižnom interpretacijom pjesme Mirno teku rijeke, dotaknuo nebeski svod i preko noći od potpuno anonimnog pjevača postao zvijezda. Od tada pa sve do 1970. godine on će biti istinski kralj estrade.

Rođen je u Šibeniku, kao treće dijete Stipe Vukova, porijeklom s otoka Zlarina i Šibenčanke Amelije, rođene Marenzi. Potječe iz muzikalne obitelji koju je krasila ljepota glasa, pa je poput brata Joška i sestre Meri počeo pjevati u zboru Šibenskog pjevačkog društva Kolo. Volio je zapjevati i sa šibenskim uličnim klapama, a u raznim prigodama pjevao je i na pozornici šibenske gimnazije. Kao sedamnaestogodišnjak 1953. godine nastupio je u opereti Ševa, a iste je godine bio izbačen iz gimnazije i Saveza socijalističke omladine zbog nekih nepodobnih riječi o Sovjetskoj Rusiji u svom školskom radu. Iz Šibenika je na studij u Zagreb otišao 1956. godine gdje je nastavio pjevati kao član zbora KUD-a Ivan Goran Kovačić i u Akademskom oktetu Duška Prašelja s kojim je nastupao u Italiji i Njemačkoj. Njegov glas nije mogao proći nezapaženo. U proljeće 1959. bio je pozvan na probno snimanje u studio Radio Zagreba, a već u rujnu kao debitant i potpuni anonimac, nastupa na Opatijskom festivalu na kojem snažnim glasom, bez trunke straha, baš kao da godinama pjeva pred publikom taj student filozofije ulazi u visoko društvo glazbenih vedeta.

Šezdesetih godina bio je jedan od najnagrađivanijih domaćih pjevača. Dobitnik je mnogih priznanja, te mnogobrojnih prvih nagrada na festivalima u Splitu, Krapini, Zagrebu, kao i na Zlatnim žicama Slavonije. Dva puta je predstavljao Jugoslaviju na Euroviziji, u Londonu 1963. s pjesmom Brodovi i u Napulju 1965. s pjesmom Čežnja. Za svoje karijere snimio je preko 400 skladbi.

Nakon što je 1967. na Krapinskom festivalu otpjevao pobjedničku pjesmu "Vužgi" i pri preuzimanju nagrade rekao da mu je "bila posebna čast odjenuti tu krasnu hrvatsku narodnu nošnju", postao je politički sumnjiv. 1968. godine sudjeluje na putujućem festivalu "Pjesma ljeta", prilikom čega su mu organizatori iz beogradske Politike uručili bedž s natpisom na ekavici koji je morao nositi. Vukov je zatražio da u svakoj republici nosi bedž na jeziku i pismu te republike, što je uzrokovalo daljnje neugodnosti. Beogradske novine NIN od 13. listopada 1968.javno optužuju Vukova za šovinizam i nacionalizam, nakon čega reagira republičko tužiteljstvo SR Hrvatske, podižući optužnicu koja je na sudu ipak propala. 1970. organizatori su na Krapinskom festivalu htjeli trobojnu hrvatsku vrpcu s narodne nošnje koju su nosili izvođači okrenuti naopako, kako bi pred Titom izgledala kao jugoslavenska, no Vice Vukov je takvu nošnju odbio.

Tijekom 1970. njegove se pjesme skidaju s programa Radija Sarajevo, kasnije i s ostalih radiopostaja u BiH, te su mu u toj republici zabranjeni nastupi. Pozivi za festivale pristižu sve rjeđe, zabranjena su mu gostovanja na televiziji, a već snimljene emisije se bunkeriraju. Progon poprima razmjere histerije, a Vukov se u tisku otvoreno naziva nepoželjnim pjevačem te se ignoriraju njegovi nastupi i uspjesi. U tom razdoblju postao je simbol Hrvatskog proljeća, a bio je i član uredničkog vijeća Hrvatskog tjednika. 11. siječnja 1972. za velikog vala uhićenja proljećara tadašnja milicija mu pretresa stan. U to vrijeme Vukov se nalazio na turneji po Australiji te se nakon supruginog upozorenja, u strahu od progona vlasti, ne vraća u Jugoslaviju, već odlazi u Pariz. U isto vrijeme, sve njegove ploče bile su odmah povučene iz trgovina.

Tijekom boravka u Parizu diplomirao je na Institutu za visoke međunarodne studije.  1976., nakon smirivanja situacije, odlučuje se vratiti u Zagreb. Bilo mu je zabranjeno javno nastupati. Vukov završava studij na Filozofskom fakultetu, diplomiravši talijanski jezik i filozofiju.  Nakon završetka studija traži posao, ali zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću jako ga teško nalazi. 1978. uspijeva pronaći posao u Nakladnom zavodu Matice hrvatske. Nastupi i putovanja bili su mu onemogućeni sve do 1989. Te iste godine izlazi mu album s novim pjesmama, ali bez njegova imena na albumu, što je bio jasan znak njegova povratka. Tijekom 1990. održao je uzastopni niz od 14 rasprodanih koncerata u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, postavivši još nenadmašen rekord.

Na izborima 2003. na listi SDP-a ulazi u Hrvatski sabor kao nezavisni zastupnik.

17. studenog 2005. u zgradi Hrvatskog sabora spotiče se na stepenicama i pada, pri čemu zadobiva teške ozljede glave. 24. rujna 2008. nakon 34 mjeseca borbe za život preminuo je u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti u Rockfellerovoj ulici u Zagrebu 72. godini života.