NAJGORI NEMORAL I NAJVEĆA BIJEDA JUTARNJEGA LISTA I NOVINARA JURICE PAVIČIĆA

10.09.2013. 11:37:37

busic

(Uz smrt hrvatskog junaka i mučenika Zvonka Bušića) Svi znamo da na ovoj zemlji, ma koliko voljeli život, ne možemo živjeti vječno. Mi vjernici, osobito kršćani, znamo koji je smisao našega života, znamo od kuda dolazimo i kamo idemo. Znamo da smo hodočasnici prema vječnoj domovini i da je smrt dio života, prijelaz i rođenje u novi vječni život. Ipak, smrt svakoga čovjeka uvijek je potresan i veliki događaj za sve humane ljude, kakvi bismo trebali i mogli svi biti. Smrt, očekivana ili neočekivana, iznenadna ili postupna, težak je i žalostan događaj, osobito za članove obitelji, a kada se radi o velikim zaslužnicima, plemenitim i časnim ljudima, smrt takvih ljudi je težak i bolan događaj i za cijeli narod, pa i čovječanstvo. Odlaskom u vječnost svakoga brata čovjeka svi postajemo manji i siromašniji na ovoj zemlji. No, najveća tuga i bol koju čovjek ponekad, a nekad i često, može pretrpjeti je kad roditelji dožive smrt svoga djeteta, odnosno svoje djece. Na žalost, mi u hrvatskome narodu, kroz cijelu povijest, na prostorima ove naše lijepe domovine, kroz gotovo 14 stoljeća, često smo prolazili takve užasne i teške boli zbog žrtava u obrani svoje domovine od mnogih neprijatelja. Mnoge majke i očevi bolovali su žalost za svojim sinovima i kćerima i nosili crninu cijeloga svoga života. Osobito tako teške i dugotrajne trenutke proživljavali smo u XX stoljeću, tijekom i posebno nakon Drugog svjetskog rata, zbog velikosrpskih komunističkih zločina genocida, kao i u vrijeme obrambenog Domovinskog rata, zbog velikosrpske fašističke agresije, pod istim komunističkim kapama i zvijezdama petokrakama. Osobno sam, kao dijete, doživljavala razgovore roditelja i ostalih starijih o strašnim smrtima hrvatskih vojnika, naših ujaka, stričeva i mnogih rođaka, ali to tada nisam strašno osjećala, jer sam imala žive svoje roditelje. U Domovinskom ratu, iako sam imala tri sina hrvatska branitelja, hvala dragome Bogu nisam doživjela žalost, nego radost njihova povratka svome domu. No, znam kako je bilo mnogim roditeljima i posebno majkama poginulih sinova i kćeri, s kojima sam zajedno plakala i tugovala, ali je samo njihovo srce znalo kakve je strašne boli trpjelo. Smrt Zvonka Bušića No, sada, nakon ovoga uvoda, želim sa najvećom tugom reći da me je najviše u životu potresla i ražalostila, na dan 1. rujna 2013. godine, strašna vijest o iznenadnoj smrti suicidom jednoga od najvećih hrvatskih junaka i mučenika u povijesti hrvatskoga naroda, hrvatskoga velikana Zvonka Bušića. Nikada u svome životu zbog ikoje smrti nisam bila toliko tužna i grčevito plakala, kao kada sam shvatila da je ta vijest, na najveću žalost, istinita. Mislila sam najviše na njegovu do beskraja vjernu suprugu Julijanu, koja je njega toliko voljela i prihvativši svim srcem njegovu i po njemu i svoju voljenu Hrvatsku, za što je trpjela teške zatvorske godine i vjerno ga čekala i za njega živjela punih 32 godine njegove teške robije, gdje nije moga vidjeti ni sunca ni mjeseca. Sjećam se jednog njegova pisma prije više godina, kada je pisao kako ga je do suza razveselio samo jedan list nekoga drveta kojeg mu je slučajno donio vjetar u njegovu ćeliju. Prihvatio je taj list i čuvao ga kao najdragocjenije blago, ali su mu ga čuvari ipak našli i oduzeli, na njegovu veliku žalost. Plakala sam i zbog njegovih sestara i braće, ali i zbog većine poštenoga hrvatskoga naroda, kakvih nas je najviše i koji su svi doživjeli Zvonkovu iznenadnu i tragičnu smrt kao svoju i narodnu najveću tragediju. U tisućama ljudi ispratili smo našega junaka i mučenika, uz najveće narodne i vjerske počasti, sa preko dvadeset svećenika, na njegovo vječno počivalište u njegovoj najviše voljenoj Hrvatskoj, na najljepšemu hrvatskome groblju Mirogoju, u dolini hrvatskih junaka, branitelja domovine, uz grobnicu hrvatskoga velikana, jednoga od mnogih žrtava komunističkih zločinaca u inozemstvu, Brune Bušića i legendarnog hrvatskog ministra obrane tijekom Domovinskog rata, velikana Gojka Šuška. Ponašanje vlasti u Republici Hrvatskoj Dok gotovo cijeli hrvatski narod u domovini, Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te u inozemstvu, diljem svijeta, tuguje i plače zbog tragične smrti Zvonka Bušića, jedino, na žalost, vlasti u Republici Hrvatskoj, svi njihovi utjecajni mediji i oni koji podržavaju nenarodnu i protunarodnu vlast, ne tuguju, nego se vesele i bezobrazno lamentiraju je li Zvonko Bušić bio domoljub ili terorist, zbog jednog slučajno poginulog čovjeka, američkog policajca, za kojim su upravo najviše žalili Zvonko Bušić, njegova supruga i njihovi suborci u zauzimanju zrakoplova na međunarodnom letu 1976. godine, samo zato kako bi svijetu rekli istinu o strašnoj sudbini hrvatskoga naroda u zločinačkoj Jugoslaviji. Vlasti ne samo da nisu sudjelovale na pogrebu čovjeka koji je toliko žrtvovao za slobodnu Hrvatsku, nego nismo čuli ni da su izrazili sućut njegovoj supruzi i ostaloj obitelji. Negdje sam jednom prilikom pročitala kako je najveća tragedija za jedan narod ako ima nesposobnu vlast, a ja se pitam kakva je tek tragedija za jedan narod ako čak ima nenarodnu i neprijateljsku vlast, kakva se pokazuje u destrukciji svega hrvatskoga i hrvatske države, još od 3. siječnja 2000. godine i dalje, bez obzira na formalni predznak, a posebno ovakvu, od 4. prosinca 2011. godine. Cilj im je, očito, da tajno, a i otvoreno, ostvare plan uništenja hrvatske države, kao što su već i učinili, te tako žele dokazati da je hrvatska država neuspjeli projekt koji treba nestati, jer mi, kao, ne znamo upravljati državom. To, kao što vidimo, čine uz pomoć stranih moćnika, protivnika hrvatske države, kojima služe, i uz pomoć medija, kojima zaglupljuju narod i kroje javno mnijenje, uz koje manipuliranjem i prevarama, te povoljnim za sebe izbornim zakonima, dolaze i održavaju se na vlasti dok sve ne unište. To sada hoće i uz pomoć Europske unije, koju tobože tako bahato i "hrabro" izazivaju primitivnim siledžijskim ponašanjem predsjednika Vlade Republike Hrvatske Zorana Milanovića i njegovog ministra pravosuđa Orsata Miljenića, te licemjernim ponašanjem predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, posebno u obrani zakona, takozvanog "Lexa Perković", a zapravo u obrani najviše svojih bioloških i ideoloških predaka, komunističkih zločinaca, a Europska komisija će kažnjavati Hrvatsku uskraćivanjem novčanih fondova za razvoj, kako bi što prije Hrvatska definitivno propala, a vlastodršcima se neće ništa dogoditi, nego će tajno biti i pohvaljeni. Te sve strašne stvari Zvonko Bušić, veliki domoljub i žrtva komunizma, nije mogao izdržati. Lakše je izdržao 32 godine mučeništva u najstrožim američkim zatvorima, negoli 5 godina propadajuće Hrvatske, za koju se cijeloga života borio, mučio i sanjao je sretnu i slobodnu. Pokušao je svojim političkim djelovanjem učiniti najviše što je mislio da je moguće i dobro. No, bio je najviše onemogućen marginalizacijom od strane medija, koji su ga, po nalogu vlasti, stalno nazivali teroristom. Teroristi im nisu bili komunistički zločinci, koji su terorizmom i zločinima pobili stotine tisuća ljudi, na čelu sa zločincem svjetskoga glasa, Titom. Terorist im nije bio ni Nelson Mandela, koji se stvarno služio terorizmom protiv vladajućeg rasističkog režima i bio osuđen na 27 godina zatvora, gdje je sadio rajčice i drugo povrće za svoju prehranu, te nakon zatvora bio najviša slavljen i hvaljen u svojoj zemlji, kao i u svijetu, sve do Nobelove nagrade za mir. Zvonko Bušić bio je i u Udbini, 31. kolovoza, dan prije svoje tragične smrti, na misnom slavlju za hrvatske mučenike, pa je i tamo vidio da slave i Milana Bandića, gradonačelnika Zagreba, koji želi služiti i Bog i Vragu i koji nakon Dana sjećanja na žrtve komunističkih zločina, 23. kolovoza, već 24. kolovoza okuplja stare komunističke zločince i njihove sljedbenike iz cijele bivše Jugoslavije, te s njima orgija u Zagrebu, na Bundeku i kiti se bedžom sa likom Tita, kao pokrovitelj skupa te zločinačke bratije, te ih časti s najboljim jelima i pićima za naše narodne novce i tako nas vrijeđa, provocira i izaziva. To Zvonko Bušić zaista nije mogao više izdržati i to je bila kap koja mu je prelila čašu gorčine, te je Zvonko Bušić, na žalost, zaključio, da za Hrvatsku više može učiniti svojom smrću negoli svojim životom u današnjim uvjetima u hrvatskoj državi. Da nije izgubio nadu i da vjeruje u pobjedu pravde i istine, dokazuje njegova posljednja poruka Hrvatima: "Zbogom prijatelji, zbogom rodbino, zbogom svi dobri Hrvati. Oprostite mi na svemu, ostanite vjerni našem iskrenom hrvatstvu i čuvajte našu domovinu Hrvatsku!" Najdublja sućut njegovoj supruzi, braći i sestrama sa obiteljima, kao i svima ožalošćenim Hrvatima! Dragi naš Zvonko, ostat ćeš uvijek u našim srcima i nikada te nećemo zaboraviti! Počivaj mirno u svojoj voljenoj Hrvatskoj, za koju si cijeloga života živio i za koju si se borio! Pokoj vječni daruj mu, Gospodine! Ipak, u Hrvatskoj, Jutarnji list od subote, 7. rujna 2013. godine, donosi članak hrvatskoga izroda i ljudskog bijednika Jurice Pavičića, pod naslovom "Bušićeva fantazija po Platonu - budalasta kao i uvjerenje koje ga je 1976. natjeralo da se ukrca na let TWA355", u kojem je rečeno sve što misle neprijatelji i protivnici hrvatskoga naroda i hrvatske države. Zaista, na žalost, to kaže čovjek bez trunke morala i bez trunke ljudskoga dostojanstva, kao što je i njegov glavni urednik Viktor Vresnik. Sapienti sat! (Pametnome dosta!) Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva Izvornu vijest možete pogledati OVDJE

Autor: