Pravnu bitku s Haaškim tužiteljstvom, medijski izdanci KOS-a i Labradora u Hrvatskoj smatraju opstrukcijom suradnje, a Mesićevo i Račanovo protuzakonito ustupanje cjelokupne tajne dokumentacije Haagu, što je klasična izdaja za koju se ide na robiju u svakoj državi, smatraju suradnjom U jednome od zadnjih brojeva zagrebački tjednik Nacional objavio je svoju "ekskluzivnu informaciju" u povodu imenovanja pukovnika Vlade Galića na mjesto savjetnika za nacionalnu sigumost predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, a zapravo bombastično i u stilu agitpropa napisane su otvorene laži u kojima se tvrdi da je Predsjednica imenovala za savjetnika "špijuna koji je sudjelovao u prikrivanju, osiguravanju lažnih identiteta i financiranju ratnih zločinaca u operativnoj akciji "Haag" s ciljem zavaravanja haaškoga tužiteljstva". "Ugledni" novinar ovoga zagrebaćkoga tjednika u tekstu reciklira članke s kraja devedesetih, u kojima se iznose teze o "zloglasnome Tuđmanovu obavještajnome sustavu" uglavnom pozivajuci se na članke "ugledne" dugogodišnje novinarke Nacionala Jasne Babić koja se je u jeku najžešćih velikosrpskih napada na Hrvatsku 1993. susretala po Beogradu s potpukovnikom KOS-a Ivanom Sabolovićem, vođom srpske teroristicke grupe "Labrador", koja je izvodila razne terorističke akcije po hrvatskoj od kojih su najpoznatije miniranje zgrade Židovske općine i miniranje židovskog groblja na Mirogoju (18. kolovoza 1991.) s ciljem da se nas Hrvate i predsjednika Tuđmana na početku rata prikaže kao antisemite i ustaše. Stoga, koja tajna služba na svijetu ne bi pratila takva novinara koji se sastaje s teroristima i kojima služi za propagandno praćenje teroristićkih djela? Upitajte se samo koliki je stupanj demokratičnosti postojao u Hrvatskoj za vrijeme najgore agresije - dakle, kad u ratnim uvjetima slobodno izlaze novine koje pišu i uređuju petokolonaški novinari i strani špijuni - i koliko demokracije imamo danas - i koliko je Hrvatska tada ustvari bila jaka samo zato što je narod zaista i stajao iza svoje vlasti, a vlasti su zaista i predstavljale taj narod i njegove interese. Donoseći odluke u korist tko zna čijih interesa, a ponovno, propagandno podržani petokolonaškim novinama kao što je to Nacional, početkom 2000, Mesić i Račan obračunavaju se s hrvatskim obavještajnim službama (Hrvatskom izvještajnom službom (HIS) i Sigumosno informativnom službom (SIS) koje su u medijima stekle "zloglasan" status, jer su prepoznate kao glavna točka otpora planu kriminalizacije Domovinskoga rata, Franje Tudmana i Gojka Šuška. Demonstriranje sile bez presedana u demokratskim društvima, ukidanje službi, proglašavanje krivaca prije sudskih presuda, pa čak i prije provedenih istraga, licitiranje haaškim optužnicama, linč preko plaćenih medija, bili su glavni elementi politike "detuđmanizacije" koju je provodila tadašnja hibridna politička elita ćije je glavno glasilo bio Pukanićev Nacional. Umjesto da recikliraju svoje kosovske bljuvotine, istraživački su novinari Nacionala mogli malo pogledati Wikileaks. Tamo bi našli sve svoje poslodavce; evo, primjerice, kada je u pitanju operacija "Haag", u jednome od dokumenata mogu naći Mladena Bajića i Ranka Ostojića kako PROTUZAKONITO izvješćuju američkoga službenika o svojemu planu da pokrenu kazneni postupak protiv svih djelatnika obavještajne zajednice koji su sudjelovali u "Operaciji Haag", čiji je obavještajni cilj bio prikupljanje podataka o međunarodnim organizacijama (lCTY,SFOR,..) koje su nelegalno prikupljale podatke o oslobodilačkim operacijama Hrvatske vojske, drugim riječima, koje su špijunirale HV. Cjelokupna dokumentacija operacije "Haag" predana je PROTUZAKONITO tužiteljstvu međunarodnoga suda! Zasto? Stoga, pitamo "istraživačke novinare": Kako je netko u državi mogao predati dokumentaciju o obavještajnome djelovanju hrvatskih službi, najvišega stupnja tajnosti, koja se nije ticala niti jednoga predmeta vođenoga pred tim sudom, niti se radi o djelima nad kojima ICTY (MKSJ) ima bilo kakvu nadležnost (recimo, da se radi o špijunaži)? Očito su predmeti pred tim sudom korišteni samo kao alibi za izdaju! Naravno da nikakav postupak ove dvojice izdajnika nikada nije pokrenut jer su te operacije vođene po važećim zakonima. Postojala je pravna praksa koja je omogućavala Hrvatskoj da ne mora bespogovomo davati pristup hrvatskim tajnim podatcima i dokumentima, ostaje nejasno zašto se tadašnji glavni državni odvjetnik Mladen Bajic ama baš nikada nije pozvao na ukidanje obvezujućega naloga MKS-a (Subpoena duces tecum) iz 1997. SIS-ova strategija za Subpoenu iz 1997. Na početku suradnje Hrvatske sa MKS-om, nepripremljenoj Hrvatskoj i njezinu pravnome sustavu dolazili su zahtjevi za bespogovomim masovnim davanjem informacija i dokumenata o Domovinskome ratu . Ti su zahtjevi imaIisva obilježja tzv. "fishing expeditiona"koji je u međunarodnome pravu nedopušten,a svodi se na optuživanje bez dokazai nakon toga na traženje bilo čegašto bi moglo barem donekle potkrijepiti iskonstruiranu optužbu. Predsjednik Tuđman i tadašnja Vlada odlučili suse za strategiju koju je predložila vojna kontraobavještajna služba (SIS), a koju su nakon dolaska na vlast ukinuli Stipe Mesić i Ivica Račan. Strategija se sastojala u tome da je Hrvatska kao suverena država postavila pitanje Haaskom sudu: Na koji način, unutar kojih pravnih procedura i uz koje limite tužiteljstvo može od suverene države tražiti" dostavu dokumenata uz prijetnju kazne" osobama koje tom zahtjevu ne udovolje, uključujući predsjednika države iministra obrane? Učinili su to pozivajući se na II. protokol, članak 2. i 3. Ženevske konvencije, gdje se definira što jeto oružani sukob i koje jasno govore da Hrvatska u slučajevima Gotovine, Markačai Čermaka nije dužna "surađivati" s Tribunalom. Taj podnesak nikada nije oboren na Haaškome tribunalu! Dakle, MKS je poslao Hrvatskoj i njezinu ministru obrane Gojku Šušku obvezujući nalog za svjedočenje i predaju dokumenata 15. 1.1997. Obvezujući nalog (subpoena duces tecum) izdala je sutkinja Gabrielle Kirk McDonald. Predsjednik Tuđman i hrvatska VIada označili su taj nalog neprimjerenim. Tako je počeo akcesorni postupak u sklopu postupka protiv generala Tihomira Blaskića o pravnoj dopustivosti Subpoenae. U ovoj pravnoj stvari Hrvatsku je zastupao američki odvjetnički tim na čelu s odvjetnikom D. Rivkinom. Hrvatska je zauzela stajalište pridržavajući se međunarodnoga prava i svoga pravnog poretka, naročito ističući Rezoluciju VS 827 i Ustavni zakon o suradnji Hrvatske s MKS-om. Nakon niza rasprava na sudu, dana 29. 10. 1997. Međunarodni kazneni sud u Haagu donio je odluku kojom se ukida Subpoenae duces tecum protiv Republike Hrvatske i Ministra obrane Gojka Šuška. Samo nekoliko godina poslije, dolaskom na vlast Mesića i Račana stvoreno je ozrčje izdaje u Hrvatskoj. Osim državnih tajnih dokumenata, kako vidimo, predavali su protuzakonito i osobne dokumente najvećega ministra obrane u povijesti Hrvatske, Gojka Šuška. Mesić i Račan uz pomoć Budiše, svojim izdajničkim političkim odlukama poništili su subpoenu i prekinuli akcesorni postupak o žalbi koju je Hrvatska pod nazivom "Mišljenje o Oluji" podnijela tužiteljstvu. Time je bio otvoren put 'za optuživanje Hrvatske bez dokaza, a cijeli državni sustav upregnut na traženje bilo čega sto bi moglo barem donekle potkrijepiti iskonstruirane optužbe. Tko su zapravo Kameleoni? S druge strane, u operaciji "KAMELEON" tadašnje hrvatske tajne službe u skladu sa zakonom i svojom zakonskom obvezom prikupljale su informacije o organizaciji koja je ilegalno prikupljala, a onda krivotvorila i frizirala podatke o navodnim nečasnim radnjama (ubojstvima, pljačkama i paljenju imovine) počinjenima tijekom i nakon Oluje, kameleonskoj organizaciji koja je namjerno izrađivala pamflete opterećene nametanjem neargumentiranoga razmišljanja o političkome i vojnome kontekstu operacije "Oluja". Zaključak Raspravnoga vijeća u prvostupanjskoj presudi generalima Gotovini i Markaču vezano za knjigu HHO-a i svje dočenje Žarka Puhovskog poznat je. U paragrafu 50 piše: ,,50. Dokazni predmet P2402 je izvješće pod naslovom "Vojna operacija OIuja i poslije", koje je objavio Hrvatski helsinski odbor i uredio Žarko Puhovski. Izvješće sadrži izjave koje nisu potkrijepljene izvorima i dvostruke unose. Nadalje, tijekom ispitivanja Puhovskoga u sudnici postalo je jasno da u knjizi ima pogrešaka. Zbog toga je Raspravno vijeće odlučilo ne osloniti se na dokazni predmet P2402 u pogledu u njemu opisanih informacija kad nisu bile potkrijepljene drugim dokazima." U unakrsnome ispitivanju Žarka Puhovskog obrane su dokazale da se u knjizi HHO-a na popisu ubijenih navode pripadnici tzv."RS.K", osobe koje su umrle u bolnicama, osobe koje žive itd.... U knjizi koji je "uredio" HHO navedeno je 410 navodno ubijenih, a prema podacima DORH-a, za vrijeme i nakon Oluje evidentirano je 47 ubojstava, od kojih je 21 procesuirano (33 počinitelja) Obrane generala i tužiteljstvo usuglasili su se za 44 ubojstva! Razni kameleoni iz HHO-a, krivotvoritelji kakvi su Čičak i Puhovski, niti oni koji i danas pišu laži kao Nacional, nikada se nisu ispričali hrvatskim braniteljima i hrvatskome narodu za ove gnjusne laži! Nakon ovakva Zaključka Raspravnoga vijeća suda u Haagu, Hrvatski helsinski odbor za Ijudska prava (HHO) nije se zaustavio nego je nastavio s nametanjem neargumentiranoga razmišljanja o političkomei vojnome kontekstu operacije "Oluja", opovrgavajući službene podatke DORH-a i lažno tvrdeći kako za ratne zločine nad Srbima nitko nije osuđen! Za kameleone je mijenjanje boje jedno od vrlo značajnih obilježja, do mjere da su postali sinonim za prevrtljivost, a takvih je u HHO-u bilo napretek. Da imaju imalosavjesti, barem bi se zacrvenjeli! Nagrada za rušenje Tuđmana Kakvi su bili "kameleoni" skriveni pod plaštem "boraca za Ijudska prava" i kakva je organizacija bila HHO, vidi se najbolje po zapisniku sa sastanka koji je održan u hotelu Esplanadi 9. veljače 1996., a koji potpisuje Drago Pilsel. Toga dana u sobi 108 sastali su se "borci za ljudska prava" s Georgom Sorosem, predsjednikom Otvorenoga društva da bi razmatrali "korake o filozofskim i strateškim aspektima sučeljavanja s institucijama vlasti". Kameleon Soros je kameleonu Čičku i društvu obećao za početak 200.000 dolara, a zatim im je dao zadatak "da moraju proučavati načine da se postojći Tudmanov sustav probije kako bi bilo moguće djelovati iznutra." Tijekom sastanka Ivan Zvonimir Čičak predao je Sorosu na uvid knjigu o Međunarodnom kaznenom sudu čije je izdanje financirao sam Sores . Kada je Sores vidio da je zadatak izvršen, zatražio je od ovoga izabranog društva "da vrlo predano rade na promjeni ozračja i pogleda na rad Suda u Haagu", obećavajući im onoliku financijsku potporu kolika bude potrebna . Rušenje tadašnje hrvatske Vlade HDZ-a i Predsjednika Tuđmana bilo mu je toliko važno da je rekao "kako će im potpisati bjanko ček" ako to bude potrebno. Danas su u Hrvatskoj ti kameleoni na vlasti i u vlasti. Zagrebačko državno odvjetništvo otvorilo je predmet "Kameleon", kaznena prijava nije nikada podnesena, nije bilo ni istrage. Kako će i biti kada je sve rađeno po zakonu! Stoga pisanje Nacionala o tome kako je SIS skrivao ratne zločince nijeništa drugo nego nastavak "Labradora", ovoga puta podmetanjem medijskih mina. Joško Buljan / HRVATSKI TJEDNIK HRsvijet.net