Nazire se plan spašavanja Josipa Perkovića - slijedi oslobađajući proces za ubojstvo Mire Barešića

Sramotni Lex Perković i odgovarajuća kampanja za promjenom Ustava samo su paravan za pokretanje tužbe protiv Josipa Perkovića u zemlji, za neki drugi zločin, što onemogućava Perkovićevo izručenje Njemačkoj. U konačnici će Perković biti oslobođen, poput Vinka Sindičića, likvidatora jugoslavenske službe kojoj je šef bio Perković. Vlada i DORH vjerojatno će pokrenuti suđenje za ubojstvo Mire Barešića, jer se isto Perkoviću ne može dokazati. Anto Nobilo, odvjetnik Josipa Perkovića, tvrdi da je Josip Perković štitio Miru Barešića od KOS-a. I onda ga poslao u zadarsko zaleđe, na domet četnika! Baš svašta! Nobilo spominje svoj susret s Mirom Barešićem 1976. na Svjetskom prvenstvu u karateu u Oklahomi, gdje je Miro Barešić alias Tony Šarić zahtijevao da nastupi pod hrvatskom zastavom. "Mi smo bojkotirali natjecanje dok se taj problem ne riješi. Barešić mi je tvrdio da su svi Hrvati u Jugoslaviji u zatvoru, a ja sam mu rekao da smo svi mi u jugoslavenskoj reprezentaciji iz Hrvatske. Poslije je izmislio da me je potukao, ali to nije istina jer se nikada nismo borili. On je bio amater, a ja već međunarodno poznata zvijezda(!) Osvojio sam broncu na prvenstvu u Oklahomi" - izjavio je Nobilo za Index. Bože, što je sve morao trenirati Anto Nobilo da bi se približio Miri Barešiću i Slavenu Letici! Kada je riječ o likvidaciji Mire Barešića, pouzdan izvor čine Marijo Barišić i Stipe Jukić, koji su istražili što se dogodilo na terenu. Što bi moglo prevariti njemačko sudstvo i hrvatsku Javnost? Što može imati toliku težinu? Stipe Rojnica nije nikakva referenca na ubojstvo Stjepana Đurekovića. U protivnom bi bilo potvrđeno pravilo da je samo jugoslavenski bezbednjak mogao postati načelnik SIS-a. Slijedi li suđenje Josipu Perkoviću za likvidaciju Mire Barešića? Mladen Bajić najvjerojatnije je tražio informacije o popularnom hrvatskom "eskadronu smrti": Antonio Lekić, Ivan Drviš, Nikola Krišto, Tvrtko Pašalić, ... Isti likovi pojavljuju se s Mirom u tragičnoj akciji, u Lori, u Gospiću, i preblizu nekim punktovima koji su došli glave našim najvećim domoljubima. Glasine o hrvatskim regulatorima treba zaista istražiti, jer bacaju sjenu na njihovu famoznu Predstavku, u kojoj zapravo dominira literarno izvješće Ivana Combaja o kriminalu u MORH-u, načinjeno na zahtjev Gorana Dodiga. Ti tvrdi momci slovili su kao domaći sljedbenici Nikole Štedula, što je jako upitno, jer nam nitko ne garantira da u HDP nisu ubačeni od strane glavne obavještajne trojke: Josip Perković, Josip Manolić i Gojko Šušak. Dojam je da su svoje igrače provukli kroz Štedulov HDP da tako kompromitiraju i njega i hrvatsku nacionalnu ideju. Kroz ubojstvo Mire Barešića jedna je hrvatska legenda usmrćena, a druga kompromitirana. Miro je najviše ugrožavao Šuškovu poziciju predstavnika hrvatske emigracije. Dolazak profesora hrvatske književnosti u udbaški SIS Stipe Rojnica stigao je u Upravu SIS-a u kvoti Gorana Dodiga, koji je kao pomoćnik Gojka Šuška za sigurnost i time najviši šef SIS-a, formalno potisnuo Josipa Perkovića sa pozicije načelnika SIS-a. Državi je to odgovaralo, jer je Josip Perković formirao HIS, novu krovnu obavještajnu službu, sličnu beogradskom SID-u. Rojnica je zapravo bio hrvatski dragovoljac, koji je sudjelovao u tragičnoj akciji Kupres, kada su poginuli neki branitelji Vukovara. Ušao je u SIS i za godinu-dvije postao načelnik SIS centra Split, pa je na neki način Goran Dodig doveo u Zagreb svog čovjeka. Rojnica je kao profesor književnosti s južnjačkom melodikom potisnuo u SIS-u onaj odvratni jezik jugoslavenske sigurnosti, koji je sam Josip Perković uzalud pokušavao prevladati sa priručnim razlikovnim rječnikom hrvatskog i srpskog jezika. Politika pomirenja otvorila je svakom Hrvatu najviše funkcije. Udba i Josip Perković za Jugoslavije su provodili nekakvu političku i zdravstvenu selekciju, a Dodig i Rojnica doveli su u Analitiku SIS-a dvije osobe koje su imale velikih problema s vidom, što je u vojsci nedopustivo i nosi određenu negativnu simboliku. Našom hrvatskom bedastoćom, ili skrivenim igrama Josipa Perkovića, SIS je nakon njega praktično oslijepio. Neuspjele lustracije u režiji Gorana Dodiga, Stipe Rojnice i Branka Primužaka Dolazak Proljećara u SIS stvorio je četvrtu grupaciju, uz one Perkovićevu, Štedulovu i Šuškovu. Služba je bila blokirana, na rubu međusobnog obračuna. SIS-ovci su uzeli običaj da pištolje otkoče kada bi ulazili u prostorije službe, a ne onda kada odlaze na opasan teren. "Pomirena" Hrvatska ulazila je u posljednju fazu reokupacije od strane našeg nutarnjeg neprijatelja. U drugoj polovici 1994. alarmiran je vrh države, pa su na najvišem okupljanju donesene dvije opake odluke. Prva je grubo i sramotno odstranila Antonia Lekića, Ivana Drviša, Nikolu Krištu i Miru Laca kao državne neprijatelje. Vrh države iskoristio je te djelatnike SIS-a, ali nitko nije stao iza njih, iako je vukao konce netko od prisutnih na tom jedinom togetheringu države i paradržave, kojem su među ostalim nazočili Miro Tuđman, Krunoslav Olujić i Ivić Pašalić. Druga odluka bila je prava bomba: raspuštanje SIS-a! Suludo raspuštanje vojne kontraobavještajne zaštite u vrijeme rata, u vrijeme priprema za Bljesak i Oluju! Dodig i Rojnica postali su stečajna uprava SIS-a. Nakon mjesec-dva stalo se na pola puta: HDP-ovci su već odstranjeni, pa je trebalo maknuti Perkovićeve najbliže suradnike da je mir u kući. Samo nekolicina Perkovićevih pobočnika odlazi za Lekićem i kompanijom. Na intervenciju Ivice Kostovića vratio se Ivan Grujić, Perkovićev čovjek još iz osječke faze rada za SDB, vjerojatno zbog kontrole zarobljenih i nestalih branitelja i hrvatskih civila. Šuškove bizantske igre bez granica Kada je stigla inicijativa Gojka Šuška da se Perkovićevi glavni ljudi odstrane, Gorana Dodiga naslijedio je Branko Primužak, lojalan Franji Tuđmanu, dakle predstavnik prezidencijalne kontrole u vojnoj protuobavještajnoj zajednici. Primužak je trebao naslijediti Ivana Tolja na mjestu načelnika Političke uprave MORH-a, ali je Gojko Šušak spasio Tolja tako što je preusmjerio Primužaka za šefa SIS-a, gdje ga lakše minirao. Rojnica je proveo zadaću odstranjivanja Perkovićevih štićenika, a isti je dan Gojko Šušak u prisutnosti Josipa Perkovića bizantski napao takvu kadrovsku sječu, čime je preusmjerio Perkovićevu osvetu na Primužaka i Rojnicu. Naravno da je bilo pitanje dana kada će Primužak i Rojnica pasti, a sve je olakšalo njihovo međusobno neslaganje. Budite oprezni, neki mlađi Mladen Bajić osobno je poznavao hrvatske revolveraše. I vjerojatno ih pokušao impresionirati svojim probuđenim hrvatstvom, kakvo je na neki način sramotilo Hrvatsku. Vjerojatno je u svom tom neredu i Bajić počinio pogreške, recimo u Lori, zbog kojih bi ga današnji Bajić trebao procesuirati. To je tako, nekima je dozvoljeno da se korjenito promijene, a neki ostaju udbaši do kraja života, poput Josipa Perkovića, hrvatskog branitelja! Tvrtko Dolić Izvornu vijest možete pogledati OVDJE