Ne dirajte mi Domovinu

Vrijeme da već jednom netko kaže : “Ne dirajte mi Domovinu!” , te da sve moguće i nemoguće učini da se to ne dogodi. Ukoliko se to počelo događati, ili se događa, da se s tim odmah prestene, tko god to radio, radi čega radio, zašto radio i u ime koga radio. Tko će to najbolje reći i učiniti nego onaj tko nam je ranih devedesetih pjevao: “Ne dirajte mi ravnicu!” Ne postoji itko tko ovdje živi, a da ne zna tu pjesmu i da ne zna tko je Miroslav Škoro. Taman kad se činilo kako nema onog pravog, za kojeg bi večina zaokružila “za”, na predsjedničkim izborima, netko je negdje onako uz put, spomeno ime doktora Škore. Čini se da on nije imao pojma o tome. Međutim, kako god se to nekome činilo, to ime i taj čovjek mnogo znače, mnogo govore i mnogo obećavaju. Sve u životu je postigao sam, a to nije malo. Unatoč, svega toga gospodin Škoro je normalan, iskren, istonoljubiv, skroman, jednostavan, šarmantan, obrazovan, sposoban, uzoran narodski čovjek, veliki domoljub, pjesnik, umjetnik i znanstvenik, bez ikakvih afera, bez repova, bez stranih tutora i mentora, bez članstva u nekim ložama ili njihovim filijalama, slobodan duh, širokih vidika, sklon humoru,vjerodostojan, čvrstog karaktera, ugodan oku i uhu. Možete li zamisliti boljeg predsjednika, nakon svega ovog što smo zadnjih godina doživjeli. On neće morati oblačiti “kockasti dres, da bi bio prepoznatljiv, on se neće morati grliti s nogometašima u svlačionici, da bi ga oni voljeli, on se neće morati pomicati na sjedalu bliže kameri, da bi ga ona uhvatila, pri dodjeli pehara tenisačima, on neće balerinama otimati bukete, n neće ličiti stan pred kamerama, neće se cerekati na komemoracijama, neće s opskurnim likovima po čumezima, uz iće i piće, osmišljavati političke zavjere, neće zvati Šešelja u neke problematične emisije, da mu pomogne pobijediti u izborima, neće lupati šakom o stol, neće hrvatsku zamišljati i “prodavati” kao Švicarsku, neće u zengama gaziti Vukovarom, neće se dvoumiti za pozdrav ZDS, neće verbalno podržavati branitelje, neće s podzemljem slaviti rođendane, neće glumiti reportera pred Bijelom kućom, neće trčati za Trumpom po sumitima i buljiti u njega “ko tele u šarena vrata”, neće se na dan pet puta presvlačiti i glumiti nečijeg menekena, neće nositi umjetne trepavice i perike, neće nositi epolete na odijelima, neće se s Vučićem sastajati na mostu preko kojeg je nedugo prije Vučić sa automatom prolazio, u namjeri da ubija i otima, neće se stalno pretvarati i glumatati, neće Angeli reći da povuče ručnu, neće si umišljati kako je ravnopravni sukreator međunarodne politike, …,ali će čuvati i braniti suverenitet, neovisnost, slobodu i demokraciju, svoje i naše Hrvatske. Nitko neće pitati: “Od kuda se sad najednom ovaj stvorio?” Taj je čovjek doma u svakom hrvatskom domu. S njim pjevaju njegove pjesme djeca, mladi i stari. U tim se pjesmama odražava cijelo njegovo biće, fizičko, psihičko i duhovno. On čuva, obnavlja, proširuje, učvršćuje tradiciju i kulturu, iskreno, ljudski, umjetnički i domoljubno. Takvim životom, ponašanjem i nastupima ujedinjava cijeli narod, spontano, iskreno i djelotvorno. Miroslav Škoro se ne mora brendirati. On je brend, sam po sebi i po svojim djelima, što nisu samo pjesme i pjevanje. Nisam ja nikakav Škorin poklonik, a kamoli fan. Ja slušam Olivera, naročito kad sam tužna. I Oliver bi po svojoj osobnosti, poštenju, pravednosti i ljudskosti bio dobar predsjednik države, ali on to ne bi htio, kao što mnogo toga nije htio, što bi ga inkomodiralo, onemogućilo mu da bude svoj, lobodan k’o ptica, da radi što hoće, da ide u ribe, da spava, da bude fjakast, da pjeva kad mu se prohtije, da živi svoj život, onako po domaće, u tišini. Gospodin Škoro neće moći pobjeći od toga, ako narod tako hoće. Došlo je vrijeme da se , već jednom narod pita koga hoće za predsjednika države. Tad više nije važno kojoj političkoj straci i opciji pripada, ta osoba, što je po zvanju, zanimanju, porijeklu, tko su mu roditelji, rođaci, kumovi, prijatelji, drugovi. Kad narod izabere po svojoj slobodnoj volji, onda je to onaj pravi, naš čovjek, s kojim se ponosimo, u kojeg vjerujemo, koji nas neće iznjevjeriti, “prodati”, obmanjivati, marginalizirati, podcjenjivati, iskorištavati, rugati nam se, tražiti nadoknadu plaće i beneficija, za ono što je eventualno izgubio na predsjedničkoj funkciji, već će nas smatrati svojima, jednako kao i mi njega. Takvom je čovjeku čast biti predsjednikom Hrvatske, a ne jedan korak naprijed pri usponu po ljestivi postignuća u zacrtanoj političkoj karijeri. Takav čovjek neće određivati zadaće stranih tutora, da bi zaslužio neku međunarodnu funkciju, postao sluga tuđih slugu i bio član nekakve trilaterale. Ankica Benček   *** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti