Ne pada snijeg da prekrije brijeg…

…nego da otkrije Vučićeve tragove! Tako bi po prilici glasila narodna mudrost, prilagođena zagrebačkim meteorološkim i političkim zbivanjima s početka tjedna. U djece omiljena oborina razotkrila je, naime, tragove, koje bi i pravi znalac lako zamijenio sa vučjima, a za sobom ih je ostavila mrgodna prilika, kamuflirana u janjeće runo, klateći se bregovima snijegom pokrivenog “belog Zagreba grada”. Suočeno s tom pojavom, malo koje bi dijete odoljelo staviti se u ulogu tragača i analizirati trag po trag. A djetetom je baš lijepo biti… pa krenimo redom! Pompoznim vraćanjem odavno otuđenih matičnih i drugih administrativnih knjiga općine Dvor na Uni, ali i najavom da će toga biti još, Vučić je samo dao prilog već poznatom – da je bijeg pred Olujom bio pomno organiziran i kao takav unaprijed pripremljen. Jer kad se i na knjige stiglo misliti, očito je, silovitom nastupu Hrvatske vojske unatoč, bilo više nego dovoljno vremena za uredno povlačenje, čime je ujedno spriječen nedočekani progon pa ga se moralo naknadno iskonstruirati. Za razliku od nestalih knjiga, podaci o nestalim osobama nisu popraćeni opaskom – bit će toga još! Sam broj, a radi se o tri nestale osobe s hrvatske strane, teško da je odabran slučajno (broj tri je simbol trijumfa Srba, kojeg bi, dok su još mogli žariti i paliti Hrvatskom, proslavljali dižući tri prsta u zrak). Naivno bi bilo očekivati kako su ti podaci otkriveni preko noći, eto baš u vremenu između Predsjedničinog poziva i Vučićevog dolaska u Zagreb. Vjerojatnije je da stoje na lageru kao neka vrst mirnodopskog streljiva u funkciji pregovaračke monete za potkusurivanje. Kad je o problematici nestalih riječ, vrijedi spomenuti kako su dana 10. lipnja 2015., dakle gotovo punih 20 godina po završetku ratnih operacija, Hrvatska i Srbija usuglasile popis 1606 nestalih osoba, temeljem čega je Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata krajem istog mjeseca zabilježio 665 nestalih sa srpske strane. Očekivano bi bilo da se nalaženjem posmrtnih ostataka taj broj s obje strane samo smanjuje. Međutim, u međuvremenu je on dosegao već 1945 osoba (čemu valja pribrojiti još 150 državljana Srbije). Zamjetno je kako broj nestalih sa srpske strane stalno raste, jednostavno buja, tako da sad već premašuje onaj s hrvatske strane. Štoviše, nastavi li se trend, broj nestalih s hrvatske strane će se na kapaljku smanjivati, a onaj sa srpske samo povećavati, sve dok za nekih 70 godina ne dostigne magičnu brojku od, zašto ne, 700 tisuća. Ne bi bilo prvi put … Jer eksponencijalni rast neizostavno je obilježje kreativne žrtvoslovne statistike u Srba. Stavljajući u istu ravan slučajeve “Lore” i vukovarske bolnice, samo kako bi opravdao ne-dostavu preostalih protokola vukovarske bolnice, Vučić zapravo posredno priznaje kako s hrvatske strane nije zabilježen primjer masovne trijaže ratnih zarobljenika i ranjenika u svrhu likvidacije. Prikladniji za usporedbu s Lorom bili bi po tipu, nipošto ne po razmjerima stradanja, logori Stajićevo, Begejci, Srijemska Mitrovica i drugi kazamati na području Srbije. Upravo to su parnjaci za razmjenu dokumentacije po načelu pariteta, kad već Vučić poteže to pitanje. No, srpski predsjednik se potrudio pokazati i svoju europsku orijentaciju. To znači da ga zanima prije svega budućnost. A ona je, u čemu drugom, nego u ekonomiji. Dirljiva je susretljivost koju predsjednik Vučić iskazuje prema vodećem distributeru stranih roba i u Hrvatskoj i u Srbiji, Emilu Tedeschiju, učinak čijeg gospodarskog djelovanja ide u prilog suficitu Srbije, pa i Slovenije, u trgovinskoj razmjeni s Hrvatskom. U biti, Tedeschi je svojevrsna gospodarska lokomotiva Srbije pa Vučić doista nema razloga da mu ne ukloni sve zapreke, tim više što to može predstaviti (koristeći činjenicu da se sjedište Tedeschijeve tvrtke nalazi u Hrvatskoj) kao veliki ustupak Hrvatima. Svu raskoš srpskog političkog folklora pokazao je patronizirajući Milorada Pupovca pred njegovim biračkim tijelom u Vrginmostu (općina Gvozd). Tamo je zborio ovako – “Htio sam bezbroj puta pitati Milorada Pupovca, a nisam to učinio, jedno pitanje. Mislite li da smo mi u Srbiji bili oduševljeni Zakonom o braniteljima? Pa što, Milorade, nisi glasao protiv? Dođe mi 15 puta da ga pitam, a nisam ga pozvao nijednom. Znam da mu je teže nego meni.”. Dakle, želi reći da bi bilo posve prirodno kad bi on Pupovcem upravljao, ali zapravo ne upravlja zbog Pupovčeva neposluha (posluša ga samo ponekad, a trebao bi češće). Kako ubuduće ne bi razbijao glavu možebitnim razlozima Miloradova neposluha, pokušat ćemo pomoći srpskom predsjedniku. Nešto nam govori kako se odgovor krije u američkom veleposlanstvu u Buzinu. Naime, na tamošnjem daljinskom upravljaču na koji se Pupovac spremno odaziva, imaju puno veću tipku od Aleksandrove, a k tome još i (bolje) radi. Zato mudri Milorad konja radije veže gdje mu Amer-aga kaže, nego Alfa-vučić matičnog mu čopora. Kako bi stekao moralno nadmoćnu poziciju, Vučić je pokazao i da pati od teškog oblika sociopatije, zbacivši s trona, u toj disciplini lokalnog šampiona, Zorana Milanovića – “Ako pričaju o posljednjem ratu, moj otac je iz Čipuljića kod Bugojna, aHrvati su nam spalili sve kuće, mi nijednu. Nama su sve kuće spaljene.” Dakle, za pogorjelca na daljinu stradanja drugih ostaju neprimjetna tamo negdje u daljini, posebno stradanja onih stradalih izbliza. Projicirajući lokalnu, k tome i osobnu situaciju kao opću, to koristi kao joker kojim će se vazda iskupljivati od svih grijeha i odgovornosti. Razmetljivo naricanje tobože ucviljenog agresivca dostiglo je čudovišni vrhunac u rečenici koju je izrekao, ne pridržavajući ljestve Šešelju, nego kao najviši državni dužnosnik – “Srebrenicu nije moguće razumjeti bez Jasenovca!” Slijedeći isti princip, ni njegove se zapaljive izjave ne mogu razumjeti bez toga da mu je prethodno spaljena djedovina. Bit poruke je da se počinjenim zlom može pravdati svako novo zlo, kako ono jučer, tako i sutra. Riječ je o svetosavskom prepjevu one starozavjetne “oko za oko, zub za zub”, a koji glasi – “stotinu očiju za oko, stotinu zubi za zub!” Taktička priprema zagrebačkog nastupa obavljena je sukladno svim kanonima struke stvaranja dimnih zavjesa. Prvo, pobočnici Vulin i Dačić nalože vatru zagrijavajući teren za Vučićev nastup. Potom se ovaj pred Hrvatskom i svijetom predstavi mirotvorcem, koji apotekarskom vagom raspodjeljuje krivnju na obje strane. Dobro, ne baš podjednako, nego uvijek primjetno više na onu drugu. Pri tom se ne zamara detaljima poput onog da s jedne strane verbalne nestašluke izvode najviši državni dužnosnici, a s druge običan svijet. U ozračju stvorene percepcije posvuda vrebajuće ogromne opasnosti taj “vatrogasac a piroman”, koji revno gasi vatru koju je sam dao potpaliti, u Srbiji postaje super-heroj, budući je ostavši uspravan i stamen izbjegao pogrom u “ustaškom gnezdu”. U svijetu opsjene osjećaj “pobede” samo još povećava bez imalo srama izgovorena, lako provjerljiva laž – “Veliku Srbiju ste izmislili” (kao nije ju obećao krajišnicima u Glini ’95’). Laž je to koja stidljivo otkriva da se novi vožd danas ipak donekle srami Velike Srbije. Ili možda samo pokazuje svijest da se do nje dolazi na drugi način? Recimo, po uzoru na britanski Commonwealth! Kako bilo, pažljiva raščlamba ostavljenih tragova pokazuje da se Vučić, doduše na svoj način, ipak ispričao. Oni koji bi htjeli da to učini čojski ipak očekuju previše. Jer riječ se veže uz čast i obraz. U onoga koji toga nema, riječ je prazna i bezvrijedna. Čemu je onda uopće tražiti, osim između redova? No, Hrvatsku njezina prošlost osuđuje na pregovore i razgovore i s takvim susjedom. Dužna je to zbog povijesne istine iz razdoblja Domovinskog rata, ali i vremena SRH i NDH, potom rasvjetljavanja sudbine stradalnika Domovinskog rata, povrata otetog kulturnog blaga, ali i zaokruživanja nacionalnog teritorija. Uostalom, i predsjednik Tuđman je svojedobno razgovarao s Miloševićem, čak i u Splitu. Današnji Tuđmanovi nasljednici razgovaraju s Vučićem iz mukotrpno građene, a i vrlo skupo plaćene, bitno povoljnije perspektive. Možda ne baš iz ptičje (barem ne do nabave borbenih zrakoplova), ali sigurno ne ni žablje. U takvim okolnostima veće su mogućnosti dogovora sa sugovornikom koji može nešto napraviti zato što to mora, pa makar to intimno i ne želio (“Euro-Vučić”), nego s onim, navodno dobronamjernim i nasmiješenim (“Yugo-Tadić”). Iako riječ može ubosti čak i bolnije od noža, razum nalaže da je važnije tko što može napraviti, nego što govori. Vučićeve razmetljive riječi, koliko god bile podmukle i proračunate, nisu znak snage, već više izraz nervoze i slabosti. Osim toga, on nema moć rušiti Hrvatsku iznutra i poremetiti njezinu vanjsko-političku orijentaciju kao neke strukture koje su zajahale na val nezadovoljstva ratnih pobjednika i stradalnika ogorčenih njegovim dolaskom. No, je li pretjerano očekivati da bi u ratu izoštren instinkt prepoznavanja djelovanja tih snaga trebao proraditi upravo kod onih koji su iznijeli rat na plećima? Ako još nisu na čistu, možda buđenju tog instinkta pomogne zavidna spremnost kojom je udruženi medijski agitprop dočekao prigodu kako bi produbio rascjep unutar hrvatske državne vlasti (ako i postoji, kako od početka trube, samo neka potraje, jer zasad daje dobre rezultate) – prve u ovom stoljeću u kojoj značajnu ulogu igraju, dosad doista u tom pogledu sustavno marginalizirani, istaknuti sudionici Domovinskog rata – ali i posadio jabuku razdora između predsjednice i branitelja, te stradalnika Domovinskog rata. Kao zapeta tandžara jedva su dočekali da nezgrapne, u naelektriziranoj atmosferi dvoznačne, ali naknadno ipak pojašnjene riječi pojačaju do daske samo kako bi oni, koje preziru iz dna duše, podlegli već načetim emocijama. S jedne strane, ti su medijski batinaši odjednom jako zabrinuti za braniteljsku populaciju i puni razumijevanja za njezine zahtjeve, a s druge pakosno ne kriju što doista misle – “marginalci su bili heroji kad su rušili našu legalnu vlast”. Pod “našom” vlasti naravno misle na Freda i Bojana koji su sad, ne jedini, iskoristili dane maškara kako bi se maskirali u srčane Hrvate. Jer kad u SDP-u hrvatuju, a ovo je, uz Milanovićeve predizborne eskapade u drugoj polovici 2015., drugi takav slučaj zabilježen u 21. stoljeću, mora da im je doista dogorjelo do noktiju. Pomalo u sjeni Vučićevih tragova u snijegu proteklo je istodobno odmjeravanje snaga težih figura na globalnoj geopolitičkoj šahovskoj ploči u istome gradu. Zanimljivo, ruski je veleposlanik Anvar Azimov odlučio iskoristiti upravo skupštinu Srpskog nacionalnog vijeća kao pozornicu, kako bi ljutito odgovorio na poruku američkog kolege Kohorsta da bi prodaja Ine Rusima bila pogreška. Ostalo je samo nejasno je li ruski poklisar iskoristio prigodu i darovati domaćinima kakvu ratnu zastavu pobjedničke Crvene armije kao nedavno lokalnim antifašistima. Bilo kako bilo, upravo za vrijeme obraćanja g. Azimova, duboko u njegovoj pozadini, na margini mizanscene, paradirao je rado viđen gost, svat gotovo narkomanski ovisan o antifašizmu – Dragoljub, Drugoljub, Drogoljub ili kako već… Pilsel. Nasuprot druženju antifašista, onako uzgred, kao fusnota, popraćen je posjet Hrvatskoj posebne izaslanice i koordinatorice za međunarodna energetska pitanja američkog State Departmenta, Sue Saarnio, koja je naglasila važnost LNG terminala na Krku za američke geostrateške interese u ovom dijelu Europe. Sve jasnije svrstavanje hrvatske Vlade i Predsjednice uz Ameriku daje solidnu polugu Hrvatskoj, kako pri rješavanju bilateralnih pitanja sa susjedima, tako i za unutarnji preustroj u smjeru tuđmanizacije, što su oni koje to žulja očito prepoznali… isti oni koje je Tuđman žuljao i devedesetih. Grgur S. / Kamenjar.com