‘Ne poznajem niti jednu osobu o kojoj se tako lijepo govori kao o Josipu Šimuniću!’

31.10.2015. 14:47:28

RAZGOVOR: Jakov SEDLAR, autor filma 'Moja voljena Hrvatska' 'Ruku na srce, očekivao sam lijepu promociju. Znam dušu hrvatskog naroda, znam što narod misli i koliko osjeća i suosjeća s Josipom. I u Zadru koji dan kasnije je bilo prekrasno, biti će tako i u Splitu i na svim promocijama koje slijede. Mislim da, kad su u pitanju emocije, ne možemo prevariti ljude. Josip je iskren kao dijete i ljudi reagiraju na to. Živimo u svijetu koji je hladan, proračunat, a Josip je sve samo ne to. Kada ljudi osjete emociju, to je kao kada se dogodi ljubav. Između publike, hrvatskog naroda i Josipa dogodila se ljubav davno, Josip je već legenda s nogometnog terena, ali i njegove ostale geste su legendarne'. Novi film Jakova Sedlara “Moja voljena Hrvatska”, priča je o hrvatskom nogometnom reprezentativcu Josipu Šimuniću. Ovaj bivši vaterpolist i diplomant filozofije i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, sa završenom kazališnom i filmskom režijom na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, snimio je i režirao na stotine filmova i predstava. Popis njegovih djela je dugačak, štoviše – impresivan. Dakako, u poslu kojim se bavi ima onih koji su oduševljeni njegovim uratcima, no ima i onih kojima smeta njegov rad, jer promovira – hrvatsku kulturu i povijest. Navikavši se i na pohvale i na kritike i dalje je produktivan, a njegov posljednji uradak, film o Josipu Šimuniću, najvjerojatnije će biti i najgledaniji od svih Sedlarovih djela. Film se prodaje na prodajnim mjestima Tiska, a promocija se planira po cijelom svijetu. Naravno, prije odlaska na svjetsku turneju s Josipom Šimunićem, željeli smo u razgovoru s redateljom Sedlarom saznati kako je uopće došlo do suradnje bivšeg nogometaša i njega kao redatelja… Jeste li se vi i Josip Šimunić uopće poznavali prije negoli ste počeli snimati film? – Nećete vjerovati, prije početka suradnje na filmu mi smo se poznavali tek – površno. Ako se to tako uopće može reći. Kada se dogodila utakmica s Islandom i sve ono što je slijedilo iza nje, onda su moji prijatelji iz Izraela, vlasnici Jerusalem filma, pitali – o čemu se radi? Objasnio sam im podrobno cijeli slučaj i oni su mi rekli da misle kako će to biti zanimljiva tema i da će mi se javiti ako njihovi partneri budu zainteresirani. Za mjesec dana su me oni nazvali i pitali hoću li kontaktirati Šimunića za film. Morate znati, da ono što je njih zanimalo jest činjenica da je taj čovjek odigrao 105 utakmica za hrvatsku reprezentaciju, da je izvrstan igrač sa sjajnom karijerom i nikako nisu mogli shvatiti za što ga to mediji optužuju, nisu mogli shvatiti da je čovjek s tako impresivnom sportskom karijerom i znan kao sjajan čovjek, mogao napraviti nešto loše. Htjeli su, jednostavno, znati pravu istinu… Kako je reagirao Josip Šimunić nakon što ste mu došli s idejom o snimanju filma? – Dakako, odmah sam kontaktirao Šimunića i on je pristao. I tako smo počeli slagati priče. On nije imao nikakve uvjete, samo je rekao da napravim priču po svojoj savjesti. Istaknuo je da će mi ispričati sve što zna i što osjeća. Imao je veliko povjerenje u mene. Nikakvih uvjeta Josip nije imao, samo je želio da ga se ne krati. I nismo. Znali ste reći da ste bili iznenađeni kako je Šimunić brzo pristao na snimanje filma? – Da, kad sam ga pitao zašto je tako brzo pristao, rekao je da su dva razloga tome. Prvo mi je rekao da dobro zna što sam do tada radio. Ispričao mi je da je mnoge moje filmove gledao, o mnogima čuo… Drugi razlog je bio isključiva činjenica da je sam želio ispričati svoju priču kakva jest. Bio je pomalo razočaran raspletom situacije. Jedan dio igrača iz reprezentacije, nakon suludih optužbi protiv njega, davao je intervjue novinama na temu Šimunića. Ali, gle čuda, ti intervjui nisu izlazili. Igrači su Šimuniću govorili što se događalo, pričali su da su davali intervjue, da su mu iskazivali podršku, ali nigdje to nije bilo objavljivano. Eh, to je Josipa uistinu pogodilo. On je odrastao u demokratskim zemljama, Australiji, Njemačkoj i to je nezamislivo u sredinama gdje je živio. Kako ste snimali film, organizacijski, metodološki, jeste li imali problema s ljudima s kojima ste namjeravali razgovarati? – Nismo osjetili niti najmanje probleme. Niti najmanje, ponavljam. Najprije sam napravio intervju s Josipom Šimunićem gdje je on iznio svoju istinu. Potom je Hrvoje Hitrec, na osnovu njegove priče i onoga što je odavno bilo znano, napisao tekst. Pa smo krenuli na snimanje. Snimali smo u Berlinu, u Herthi gdje je godinama igrao, išli smo u Australiju, u Canberru i Melbourne, u klub Melbourne Knights, bivšu Croatiju s kojom je Josip bio australski prvak, pričali smo s njegovim roditeljima, prijateljima, trenerima… I osjetio sam da je Josip iznimno štovan čovjek svugdje, napose u Australiji, Na njega su ponosni i Australci i Hrvati. On je poštovan jer je uvijek davao kompletnog sebe na terenu, To nije bilo moguće ne vidjeti. Pogotovo za hrvatsku reprezentaciju. Ljudi prepoznaju onoga tko igra sa srcem. Ta njegova strast za nogometom, za igrom, opčinjavala je sve one koji su ga gledali. Je li itko rekao nešto kompromitirajuće za Josipa? – Ja ne znam niti jednu drugu osobu u svom životu o kojoj se tako lijepo govorilo, kao o Josipu. Biti ću vam iskren, takav sam dojam stekao samo o kardinalu Kuhariću, niti o njemu nikad nisam čuo niti jednu ružnu riječ. O svakom ima kontroverzi, kakvi mi već jesmo, pa svakome nađemo nedostatke. O Šimuniću su svi govorili biranim riječima. Pa, u filmu se vidi izjava direktora Herthe, bivšeg igrača. On je iz prve ispalio: “Nikad u momčadi nisam imao boljeg čovjeka, nikad!” Moram još istaknuti da se o cijeloj njegovoj obitelji govori prekrasno. Njegovi su ga korijeni usmjerili prema toj dobroti. Užitak mi je bio družiti se s njegovom obitelji; majci nije bilo drago izaći pred kamere, ali uspjeli smo je izmoliti, a otac mi je pokazivao Canberru, vodio me na mjesta gdje je Josip počeo igrati. U filmu su, premijerno, snimke Josipa Šimunića u dresu Croatije iz Melbourna kada je osvajao australski naslov. Kako ste došli do njih? I do snimke na kojoj Šimunić tri sata tehnicira s loptom bez da mu padne na tlo, poput Ronaldinha, ako ne i bolje? – Te snimke utakmica su mi dali ljudi iz Croatia Malbourne, gospodin Pave Jusup. Dio snimaka mi je dao Šimunićev brat. Istina, te snimke nikada nisu objavljene. To s tehniciranjem od nekoliko sati je njegov otac snimao i sačuvao. I ustupio nam, impresivno, zar ne? Promocija u Zagrebu, u kinu Europa, izgledala je sjajno. Mnoštvo ljudi ostalo je ispred zatvorenih vratiju, nije bilo mjesta za sve. Jeste li očekivali onakve ovacije prije i poslije prikazivanja filma? – Ruku na srce, očekivao sam lijepu promociju. Znam dušu hrvatskog naroda, znam što narod misli i koliko narod osjeća i suosjeća s Josipom. I u Zadru, koji dan kasnije, je bilo prekrasno, biti će tako i u Splitu i na svim promocijama koje slijede. Mislim da, kad su u pitanju emocije, ne možemo prevariti ljude. Josip je iskren kao dijete i ljudi reagiraju na to. Živimo u svijetu koji je hladan, proračunat, a Josip je sve samo ne to. Kad ljudi osjete emociju, to je kao kada se dogodi ljubav. Između publike, hrvatskog naroda i Josipa, dogodila se ljubav davno, Josip je već legenda s nogometnog terena, ali i njegove ostale geste su legendarne. Je li Šimunić, kad ste ga bolje upoznali, teško primio optužbe da je rasist, fašist ili što već drugo? – Samo idioti mogu govoriti o Josipu kao rasistu. O čemu mi pričamo, pa Josip ima prijatelje svih vjera, boje koža, nacija! Kakva mržnja, nikoga Josipa ne mrzi. On voli cijeli svijet, tako i Hrvatsku. Uostalom, on je srpskog nogometaša Marka Pantelića, s kojim je igrao zajedno u Herthi, spašavao da ga ne izbace iz kluba. Družili su se i prijatelji su. Takvi ljudi kao Šimunić su rijetkost, ali zbog takvih ljudi ja imam povjerenje u ljude. Jer, on je dobar, a tako dobri ljudi su iznimke u pravilu u ovoj općoj komercijalizaciji i materijalizmu svuda oko nas. Čovjek, ako ne vjeruje u ljubav, onda mu se ona ne može dogoditi. Ako ne vjeruje u dobrotu, onda mu se ni dobrota ne može dogoditi. A Šimunić je apsolutna dobrota. Zato sam beskrajno zahvalan ljudima iz Jerusalem filma što su došli na tu ideju snimanja filma o Šimuniću. Zašto se kod nas tako malo snimaju dokumentarni filmovi o sportašima, pogotovo onima koji su u nacionalnom, pa i klupskom dresu dali mnogo? Nemamo filmove o Bobanu, Vukasu, Dinamu 1967. ili Dinamu iz 1982. godine. Nema ni filma o sjajnom Hajduku sedamdesetih, kao što nema filma niti o Ciboni osamdesetih, o našem košarkaškom sastavu s Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine. Zar je moguće da sve zaboravljamo? – Kod nas vladaju predrasude zato što kod nas ima ljudi koji su po profesiji Srbi, antihrvati… Ljudi koji se bave producentskim poslom, oni razmišljaju na komercijalan način – je li im priča isplativa ili nije. Ja sam s ljudima iz Jerusalem filma napravio nekoliko hrvatskih priča i sve su imale odličan odjek u svijetu. To su filmovi o Stepincu, Tuđmanu, Draženu Petroviću. Oni to gledaju s te strane. Njih ideologija ne zanima, njih je zanimala dobra priča o dobrom čovjeku Josipu Šimuniću. Zato su oni i angažirali Armanda Asantea da čita engleski tekst. Asante je rekao da je slučaj Šimunić jedna od niza nepravdi koje se danas rade, a taman je tih dana izašla afera s Fifom. Jesmo li skloni zaboravu svega što je vrijedno među nama, pa se ne snima ono što bi se moralo snimati? – Realno, zločin je da se ništa ne snima, da se ništa ne radi. Taj zločin nije smišljen, on je proizvod aljkavosti, nebrige i lijenosti za ono što je naše i što treba čuvati. Bitan dio namjernog zaborava ide na račun Hrvatske televizije, jer bi ona morala biti kotač zamašnjak, pokretač. A, zapravo, sve koči. Sramotno. Tako je i u kulturi. Ja sam radio filmove o Gotovcu, Papandopulu, Ruži Pospiš-Baldani, radio sam na desetke filmova, a još ima toliko neobrađenih tema. Uzmite, recimo, Crkvu – ja sam radio Stepinca i Kuharića, ali ne postoji film o Šeperu, a to je naš čovjek koji se najviše uspeo u hijerarhiji Vatikana. Nije u snimanjima zanemaren samo sport, već apsolutno sve iz hrvatske povijesti. Tu je Hrvatska televizija, sa svojim odabirom i ukusom, dokaz neukusa i antihrvatske histerije. Ma, zamislite, nemamo film o Krleži, Marinkoviću, Kranjčeviću… Kao da se namjerno radi da se zaboravi sve ono što valja iz ovog našega naroda. Ipak, defetizma nema, mi moramo raditi koliko stignemo i jednostavno se boriti, angažirati ljude da pomognu. Sve što se u kulturu uloži, stostruko se vrati. Fifa je prepuna skandala, a skandal je nesumnjivo i kako se Fifa ponijela u suđenju Šimuniću? – Skandalozno jest koga je Fifa uzela za svjedoke o povijesnim činjenicama. Oni su uzeli Slovenca koji se bavi slovenskom poviješću i uzeli su iz Amerike tipa koji se zove Garry Letucci. On nije Garry Letucci, on je promijenio ime i zapravo se zove – Dragoslav Mihajlović. I vodi u SAD organizaciju koja krivotvori povijest, Institut za Jasenovac. Kada su sve to ljudi iz produkcije vidjeli, kada je to vidio Asante – svima je bilo stalo da se napravi dobar posao. Istina mora izaći na vidjelo. I što, naposljetku, veli Šimunić o samom filmu o sebi? – Njemu je ugodno da se ljudima sviđa, njemu je to najvažnije od svega. On je sretan da je on ispričao istinu koja je jaka. On u filmu govori o svojim osjećajima. No, valja istaći da je apsolutno šokiran činjenicom da postoji dio ljudi koji ne vole zemlju u kojoj žive. Međutim, putem ovih projekcija Šimunić se osvjedočio da ima dovoljno ljudi koji vole domovinu. Sada krećemo u Ameriku i Kanadu, nakon toga će biti nekoliko promocija u Njemačkoj, a na kraju i u Australiji. Već se prodaje preko Tiska. “Moja voljena Hrvatska”, priča o Josipu Šimuniću ima svoju publiku! Je li vam Šimunić podastro svoje daljnje životne planove? – On želi biti trener mladih i on će biti genijalan pedagog. On je slobodan čovjek, njemu ne treba novac, on je apsolutni slobodnjak. On će biti apsolutno sjajan. Vidjeli ste kako se o njemu lijepo govori. Gesta novog izbornika Ante Čačića je velika, uzeo je Šimunića za svog pomoćnika u reprezentaciji. Jer, Josip za reprezentativce nije samo bivši suigrač, već i veliki autoritet. Autoritet se ne stječe, nego potvrđuje na terenu i u sportskim i ljudskim vrijednostima. Zato ga cijela momčad poštuje.

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.