„Neću u misiju, neću ginut za tuđe interese“„ Nema šanse! Ja sam u vojsku otišao zbog Hrvatske, a ne zbog Afganistana ni love!

Gromoglasno majčinsko razmišljanje...NE vapaj..NE očaj..Već prkos i inat majke koja ima svoje dostojanstvo! Da mi je netko rekao... da ću prošetat noć paleći pljugu za pljugom, nakon razgovora s dečkima jučer... Da mi je netko rekao da ću bježat u sklonište s trbuhom do zuba i drugim sinom noseć ga na njemu, da ću rodit one noći par sati kasnije, kada su javili da mi je buraz skinut snajperom, prošla je ponoć, a mlađi se rodio u 2.35 ujutro, dva i pol sata nakon toga. Da mi je netko rekao da ću istoga jutra otići iz bolnice s novorođenčetom u rukama, prije vizite, u dogovoru s liječnicima, jer... nije bilo vremena i da ću stići kući taman da nahranim starijeg koji se budio, jer nije bilo vremena... Da mi je netko rekao na prisezi kada je stariji sin startao prvu generaciju dragovoljaca, da ću bit mater vojnika, razočaranog u državu, i tu jebenu vojsku, u koju je otišao, obrazovan, umjesto ponosa, danas razočaran... da će mu nadređeni biti duplo neobrazovaniji od njega, da je otišao u prvoj generaciji dragovoljaca zbog uje... Da mi je netko rekao, da će mi jučer obojica, sada već stasalih momaka, 22 i 25 godina reći: "Hej, sjedi, moramo ti nešto reći... Presjeklo me, te riječi uvijek su dovodile do nekog grča u želucu... „Majči“ - idemo odavde, nije tu za živjet... Da mi je netko rekao da ću prošle noći prohodati po stanu i da ću gledati papire koje su ispunili i da zadovoljavaju uvjete i da im se nudi posao vani. „Welcome“, piše na jednom od papira, njihove obaveze i dužnosti, pa prava – na brdo stranica. Da ću danas ozbiljno razmišljati o rasprodaji svega što imamo, da ću zbrajat imovinu, sve baštine kao uspomene, i počet ih pakirat u mislima već daleko, dogovarat s fejs frendovima o njihovom odlasku, da im pomognu u početku. Da mi je netko rekao da sve što sam radila, koliko sam govana pojela da ih podignem, jer muž je otišao nakon rata u PTSP, daleko od stvarnosti, ne pitajući više za svoju djecu. Tko ga može kriviti? Ima izgubljen pogled i ne prepoznaje svoju djecu na cesti. Ili ih ne želi pozdraviti, tako nebitno. Da mi je netko rekao da će mi se unuci rađati negdje daleko preko bare... Da mi je netko rekao kako ću kupovat stan, na kredit, ostat bez posla i opet nekako živjet, dok oni ne stasaju, bila sam gladna – o, da, itekako, ali oni nikada. Da mi je netko rekao da će se sada „kada je sve sjelo na svoje mjesto“, bar sam tako mislila, sve otić k vragu, jer „čovjek snuje, Bog određuje“, a njihove kvalifikacije su vrlo kompetentne za posao vani... „Neću u misiju, neću ginut za tuđe interese“, reče vojnik, koji nema šanse da napreduje, jer je tužio MORH, zbog neisplate prekovremenih i inih pizdarija, i odbio ići u misiju. „Ne može me jebat kreten koji ima manje škole od mene, ne mogu napredovati, jer sam „nepodoban“, a to ti prevedeno znači da slijepo ne slušam i ne jebem...“ Da ginem za tuđe interese? Nema šanse! Ja sam u vojsku otišao zbog Hrvatske, a ne zbog Afganistana ni love. Više bih zaradio kao konobar! Što ću ovdje? Pogledaj, oni mi nude državljanstvo, stan i posao u državnoj službi sigurnosti“. Njima sam dobar, je li? Savršen! A svojima sam nitko i ništa. Pa sorry, imam i ja ponos, znanje i obraz. Neće mene nitko gazit! Ne trebam vojsci, svojoj zemlji? Pa onda ne trebam niti ja nju!“ Drugi šuti, šutim i ja. Dotučena. To je nama dakle, dala ova zemlja. Nije njihova zemlja. Pogledam mlađeg... Znam taj pogled... Ja sam ga rodila. „Gle, odoh i ja, nemrem više ovdje bez veze lunjat i cunjat. Glupo mi je. Radit ću što god treba, svejedno mi je, ozbiljno. Mi ti odošmo. No neće to biti tako brzo... Sada slijedi provjera, pa gomila papira...“ To je kao, neka utjeha, jel??? Ostajem sama. Prijatelji su druga kvalifikacija. Nisam ja nikada živjela za nikoga doli za njih dvojcu. Dakle, moj život odlazi 14 sati leta, u bliskoj budućnosti... „Znaš li koliko sam govana u životu pojela zbog vas“ – zašto to uopće govorim??? Jel predbacujem? - ali pada i zadnja linija moje obrane. „A misliš da mi nećemo jesti govna i smeće za svoju djecu? Ne brini se ti za to, pa ti si nas naučila. Nisi li ti govorila da rađe travu paseš nego klekneš? Jebote, ko ih stvori ovako drčne?, pomislih. Zar nisi ti govorila da budem svoj i pošten? Zar nisi upravo ti rekla da ne kleknem zbog ponosa, pred nikim? Zar nisi upravo ti govorila da čoporu ne treba pripadati, da smo svoji vođe? Ti, (da ja!), si rekla da smo jedinke, savršene i pametne. Da nam je Bog dao sve, i pamet i ljepotu i snagu i šteta da to propada. Ha? „Gle“, baca papire na stol s „Welcome“, „oni nam nude“... Nude nam da izaberemo posao... A ja se tu jebem po stražama i prekovremenima, sudim se s vlastitom firmom! Mlađi staje iza brata. Oni se drže zajedno, oduvijek. Imaju svoje tajne, koje ja naravno znam, ali... Dobro je da su jedno. Dišu zajedno. Isti su. Mlađi eksplozivan (na mater), drugi smiren, ali implodira svako malo u sebi. Dođe na isto. „Mi smo tvoji, ti si naša“. Kužiš? Ali daj nam priliku. Ne otežavaj". „A kada ja to nisam stala iza vas? Kada sam ja uzmakla? Naravno da ću vas poduprijeti. I zbrajam... Pušim. Prodati stan, neka tamo nešto kupe, da imaju. Za početak. Poslije neka se snalaze. Uspjeli ne uspjeli, imaju se gdje vratiti. Valja probati. Argument za argumentom. Ako prodam auto, još više love njima. Za početak. Sretna, bar imam još ponešto za prodati. Neki nemaju niti to. „Neće te grijat sunce tamo kao ovo ovdje“, sigurno“... „Niti ne treba! Hoću pošteno raditi i živjeti kao čovjek. Jebeš sunce!“ Nije ovo država za njih. To je nova generacija, van rata, bez mržnje, ogorčena na vlastitu zemlju. Rat? "Pa kad je to bilo"! Aorist. Dobrodošli u sadašnjost! To treba moći postići. Ogorčiti svoje mlade da odlaze. Uspjeli su, riješili su se još dvojice mladih i obrazovanih. E, pa, jebem te državo. Ja ću na avion i kod njih u posjetu. Samo što ćeš ti bez njih? Ode ti budućnost graditi bolji svijet drugima. Sramoto, sramoto, sramoto..završava svoju priču i gromoglasno majčinsko razmišljanje, majka, žena, kraljica Vedrana M. B.P.S.M.