Nezavisni načelnik, novi ravnatelj i građani žele da se uvede red, sagradi infrastruktura i očuva priroda. Dok se vozite kroz općinu Rakovica, starom državnom cestom D1 prema jugu, jasno vam je da se približavate Nacionalnom parku Plitvička jezera. Iako ste još kilometrima daleko, uređene kuće, apartmani, restorani, hoteli, bazeni, teniska igrališta, autokampovi, turističke agencije daju naslutiti da stanovnici i te općine žive od nacionalnog parka. Dokaz je tome i što je Općina Rakovica, u kojoj se više od 200 domaćinstava uz glavnu cestu bavi turizmom povezanim s parkom, već godinama prva u Hrvatskoj od kontinentalnih općina po broju turističkih noćenja. I taj je broj u stalnom rastu. No ta raskoš i uređenost mjesta, nažalost, nisu na istoj razini kada dođete baš u općinu Plitvička jezera na kojoj je smještena većina teritorija nacionalnog parka. Kao na Divljem zapadu – E, to vam je napravila politika zadnjih 20 godina. Tko zna gdje se do sada trošio silan novac u općini kada mi živimo kao na Divljem zapadu. Ovdje su vam lokalni šerifi odlučivali o svemu, na čelu s Darkom Milinovićem kojeg se pitalo doslovno za svako radno mjesto u bilo kojem dijelu županije, pa tako i u nacionalnom parku. Ni kao čistačica nitko nije mogao biti zaposlen ako to njemu nije odgovaralo. A mogli bismo biti kao mala Švicarska – kaže nam jedan od stanovnika općine, ne želeći se javno predstaviti. Nacionalni park nalazi se na teritoriju četiriju općina: Saborsko, Rakovica, Plitvička jezera i Vrhovine i one zajedno imaju oko šest posto od ulaznica, od toga općini Plitvička jezera pripada oko tri milijuna kuna, ovisno o godišnjem prometu parka. Općina trenutačno vodi i nekoliko sporova oko toga koliko bi park trebao plaćati komunalnu naknadu pa se zasad ne može reći koliki će to biti iznos. Trenutačno je riječ o nešto više o dva milijuna kuna. – Ljudima su Plitvice sinonim za turizam, ali moje je mišljenje da je ovo siromašna općina jer nemamo uređenu osnovnu infrastrukturu. Vodovod nam je treći po gubicima u državi, kanalizaciju nemamo, nemamo reciklažno dvorište, nemamo sanirano odlagalište otpada, ulična rasvjeta je u katastrofalnom stanju. Ovih sam dana obilazio naselja i, kad idete ulicom i vidite raspored lampi na stupovima, točno vidite tko je za koga glasao. Dvadeset godina samovolje, pokazivanja mišića nad neistomišljenicima i nepolaganja računa dovelo nas je ovdje gdje smo sad. Međutim, nemamo vremena tražiti krivce. Ja sam za to da podvučemo crtu i krenemo naprijed. Osim toga, općina i park su jedni druge dosad optuživali za nered i nerad. Po mome mišljenju odgovornost je podjednaka. Na parku možda i veća jer je financijski bio jači i mogao je više ulagati u prostor koji istovremeno i čuvamo i prodajemo. Rezultat takvog prepucavanja su apartmani kojima u ponoć nestane voda, jezera po kojima plivaju fekalije, napuštena i devastirana naselja – kaže nam Ante Kovač, profesor književnosti, nezavisni načelnik općine, prvi načelnik Plitvičkih jezera koji nije član HDZ-a. Odlučan je napraviti reda u općinu, uvesti kanalizaciju, napraviti pročistač, da se uredi pitanje vodovoda koji trenutačno ne plaćaju dvije trećine stanovnika općine, uključujući i vlasnike apartmana u parku i čitav park. Dio je vodovodne mreže iz vremena Austro-Ugarske i Franje Josipa. – Naša je općina velika i ima prostora za gradnju, ali svakako ne usred parka kako se to sada događa. Kod nas je sve stihijski. Apartmanizacija će prestati kad jednom ljudi sami zaključe da to više nije isplativo. Nema kontroliranog vođenja ni u čemu. To vam je kao kad neki fakultet uporno izbacuje struku koje je burza nezaposlenih prepuna. No pet godina ulaganja u ovu općinu i mi smo Austrija. Mi tek apliciramo za kanalizaciju, a trebali smo govoriti o besplatnom vrtiću, majkama odgajateljicama i sličnim problemima. Većina stanovnika radi, ali plaće su mnogima minimalne. Mnogi su sezonci u parku, često i oba roditelja, pa onda svake godine očekuju novi natječaj i preživljavaju zimu spajajući kraj s krajem. Znam ljude koji su 17 godina sezonci – kaže nam načelnik Kovač. Infrastrukturni kaos Tvrdi da treba najprije srediti kaos u infrastrukturi, napraviti ono što je prije sve te gradnje trebalo riješiti. – Nadamo se da će nam prijava za kanalizaciju uskoro proći i da će ove godine početi radovi. Pročistač je pred postupkom javne nabave. Po svemu će se dogoditi i velika ulaganja u sustav vodoopskrbe. Naplata vode možda je najbolje oslikava u kakvom je infrastrukturnom kaosu naša općina. Baka s dvije krave plaća vodu, a iznajmljivač s deset apartmana ne plaća. Na koncu konca, ljudi nisu ni krivi, rade ono što im je omogućeno. Ali ove godine bi se i tome trebalo stati u kraj – dodaje Kovač. Tvrdi da ne želi “ratovati” s parkom, kao što je to do sada rađeno na relaciji općina – park, želi suradnju da im svima bude bolje. No do sada nije bilo uvjeta za tako nešto. Ne čudi ga ni politička bura koja se dogodila zbog izbora novog ravnatelja Nacionalnog parka. – Uvijek je bilo bure u Lici oko izbora svake čistačice, a kamoli ravnatelja, samo one pritajene, unutarstranačke koja tiho tinja. Ovaj se put rasplamsala jer je gospodin Milinović očekivao da bi svojim potezom mogao zapaliti buru bar u još nekoliko županija. Puno je šerifa poput Milinovića koji strepe da će im šef toliko ojačati da će i oni jednom doći na red. Ipak je njega isprofilirao Bruxelles, a njih Balkan. Ovaj sukob zapravo je prirodan sukob i na koncu konca to narod i očekuje od Plenkovića. A što će biti s Milinovićem, nisam sasvim siguran. On je vrlo vješt, okretan i lukav. Pozicija župana dozvoljava mu da sljedeće tri godine čeka bolja vremena, a u tri se godine svašta dogodi na brdovitom Balkanu. Osobno sam u dobrim odnosima bio s bivšim i sadašnjim ravnateljem parka jer o našim odnosima ovisi sudbina lokalnog stanovništva. Način razmišljanja novog ravnatelja, koliko sam ga ja upoznao, vrlo je sličan onome gospodina Novosela – kreativnije poimanje turizma stvaranjem dodatnih sadržaja, domaće gastroponude na stolovima parka. Morate znati da je općina trenutačno spavaonica u kojoj ljudi prespavaju noć ili dvije i idu dalje. Takve je stavove i naša nezavisna lista zastupala u kampanji – dodaje Kovač. Ilustrira svoju prvu godinu mandata kao nezavisni načelnik u utvrdi HDZ-a: prva godina mandata izgledala je kao ulično puškaranje. Dobio si bitku, ali sada treba osvajati ulicu po ulicu. Podmetanja su na sve strane, ali narod jako dobro zna kako je to uigrana ekipa i kroz što sve moramo prolaziti. Pa ja imam već deset prijava. Kad bi mi sve dokazali, bila bi to protuvrijednost nekih 500 kuna. Dotle banditi koji su pronevjerili milijune slobodno šeću. Cilj je dekoncentrirati i onemogućiti da se bavimo pravim problemima – opisuje Kovač. Dolaze bolja vremena Da su rezultati lokalnih izbora, ali i sukob Milinovića s vrhom stranke oko ravnatelja Nacionalnog parka uvod u neka bolja vremena, uvjereni su i predstavnici braniteljskih udruga koje su lanjskog ljeta počele prosvjed u Plitvica Selu protiv, po njima, nezakonite apartmanizacije samog srca parka koje, po zamislima otprije rata, uopće nije trebalo postati građevinska zona ovih razmjera. – Ostajemo kod svih naših zahtjeva jer naš je jedini cilj zaštita prirode. Nemamo ništa protiv investitora, parka ili ikoga. Mi ovdje živimo, tu su nam djeca i zbog njih želimo stati na kraj uništavanju slapova i vode zbog kojih sve ovo i postoji. Molim vas, kako je moguće da su investitori dobili građevinske dozvole, a nemaju općinski vodovod i ne plaćaju vodu, kako su nekima zemljišta darovana, kako je moguće dobiti građevinsku dozvolu za adaptaciju objekta koji nikada nije ni postojao? Kako mogu graditi u zoni stroge zaštite bez pročistača i kanalizacijskog sustava? Ne sumnjamo mi u njihove dozvole, ali sumnjamo u protuzakonite radnje onih koji su 2014. radili i donijeli prostorni plan koji je omogućio ovakvu gradnju, a koji je potvrdio Sabor. I Nacionalni park i Državni zavod za zaštitu prirode dali su primjedbe na taj prostorni plan, ali ih je Ured za prostorno uređenje Ličko-senjske županije uredno odbio i izdavao dozvole – kaže nam Ivica Jandrić iz Udruge branitelja Plitvička jezera. On i kolege Marijan Marković (Hvidra Plitvička jezera), Zvonko Conjak (Hvidra Saborsko) i Nikola Turkalj (Udruga UHBDR Rakovica) krajem tjedna pozvani su na sastanak s Tomislavom Kovačevićem, novim ravnateljem Nacionalnog parka. – Lijepo od njega što nas je u prvom tjednu rada pozvao na sastanak. Mi smo mu i prije dali podršku jer je stručan, odavde je i poznaje problematiku parka i dokazao se radom u LAG-u Lika jer se zalagao i za ličke proizvode i lokalnu sredinu. Vjerujemo da će donijeti promjene koje park i ovaj kraj trebaju, ali prvenstveno vjerujemo da će se založiti za zaštitu i očuvanje parka jer to je jedino što mi želimo – dodaje Nikola Turkalj. Kaže, od Plitvica žive dvije županije, Karlovačka i Lička, i u Rakovici se sada gradi čak pet hotela za goste koje žele vidjeti taj fenomen. – Sada je u parku stalnu zaposleno oko 400 ljudi, u sezoni oko 1100 ljudi, a nekada je više od toga broja bilo samo zaposlenih. U restoranima se jela samo domaća hrana, proizvedena u Lici. Prvo su se zapošljavali ljudi iz ovoga kraja, a onda i iz drugih sredina. Tako mora biti i sada jer potreba za radnicima u parku koji godišnje ima oko 1,7 milijuna posjetitelja svakako ima – dodaje Marijan Marković. Novi ravnatelj Tomislav Kovačević kaže da mu je cilj razgovarati sa svima, saslušati prijedloge, ideje, surađivati za dobrobit parka i lokalne sredine. – Postoji veliki entuzijazam djelatnika. Za početak, želim vratiti sjaj Plitvičkih jezera, stvoriti im bolju reputaciju koja je narušena negativnim konotacijama događanja posljednje vrijeme oko parka. Osigurat ću bolju suradnju s lokalnim proizvođačima hrane kako bismo njihovu hranu nudili u našim restoranima. Nacionalni je park motor razvoja čitave destinacije koju treba brendirati i upućivati turiste i na druge sadržaje. Važno je i početi rješavati kanalizaciju, vodovod, gradnju svesti u razumne okvire. Sve to može se postići dijalogom, razgovorom – kazao je ravnatelj Kovačević. I on tvrdi da je prioritet svega očuvanje prirode. Bolje prije rata A ona je, po braniteljima, najugroženija upravo u Plitvica Selu, samom srcu Nacionalnog parka koje se nalazi između dvije stijene; ispod prve izvire potok Plitvica, a s druge se preko Velikog slapa, glavnog fenomena Plitvica, slijeva i vodom iz jezera čini izvor Korane. Plitvica Selo prije rata je imalo stotinjak kuća, danas ih je 15 s 20-ak domaćih stanovnika, većina ih je iznajmljivala sobe gostima, imali su stoku, a vodu iz lokalnog vodovoda koji im je izgradio još Franjo Josip nikada nikome nisu plaćali, pa tako ni danas. Čak ni ljeti kada je u Plitvica Selu i nekoliko stotina gostiju. Prije nije bilo zagađenja slapa fekalijama, a danas je ono po nekim analizama ponekad i do nekoliko tisuća puta veće od dozvoljenih vrijednosti. Mještani Plitvica Sela tvrda i da je Nacionalni park bio bolje održavan, stazice su bile uređenije, bilo je više sadržaja nego danas. – Prije rata ovdje je bila zabranjena gradnja. Bilo je čak i planova da se čitavo selo premjesti kako bi se očuvao Veliki slap. Danas je sve drugačije. Nekada su nam dolazili stalni gosti Talijani, Nijemci, ostajali su tu po 15-ak dana, kupali se u jezerima, lovili ribu, a danas je to zabranjeno. Danas dolaze drugačiji gosti, ostaju po noć, najviše dvije. I domaće stanovništvo iznajmljuje sobe, ali nas ukupno nema ni trećina u odnosu na prije rata, uglavnom su to ljudi iz drugih dijelova Hrvatske, čak i izvana. Sada su tu veliki apartmani i još se gradi. Eto, i sada čujete miješalice i strojeve, a siječanj je. Netko im je dao dozvole, bez njih ne bi gradili. Osim toga, danas samo jedan kompleks apartmana ima kupaonica i WC-a kao nekada čitavo selo tako da zagađenja u sezoni sigurno ima. Ma sve vam se tu vrti oko novca. Nekada je ovdje zemlja bila malo vrijedna i Nacionalni park, da je htio, mogao je svu privatnu zemlju kupiti i tako bi gradnja bila zabranjena. No iz nekog razloga nisu iskoristili pravo prvokupa. Zato ljudi danas zemljišta prodaju i za 100 eura po kvadratu, interesa ima, a koliko čujemo, suvlasnici nekih apartmana su i političari plavih i crvenih knjižica. Samo im je kesa s novcem, izgleda, svima iste boje – kaže nam jedan od lokalnih stanovnika. Kaže, ne bi htio reći ime jer novinari i političari dolaze i odlaze, a oni ostaju. 'Politika uništava Plitivice, imenuju se samo podobni' Ratni i prvi poratni ravnatelj Nacionalnog parka Plitvička jezera Anđelko Kružičević danas Plitvice gleda s udaljenosti od dvadesetak kilometara, iz svojih Ramljana nedaleko od Otočca, i iz perspektive poljoprivrednika, pastira. U tom je seocetu otkako je krajem 2003., kako kaže, otjeran u mirovinu, supruga još radi u Nacionalnom parku, a njemu dani teku u društvu 120 ovaca, osam koza, dvije krave, kokica i jednog magarca. – Njega sam nabavio da ne budem jedini Dalmatinac u selu – šali se nekadašnji ravnatelj Plitvica koji se na obroncima ličkih brda znao naći oči u oči i s vukovima. Sa životom u prirodi dobro se srodio, to mu je, uostalom, oduvijek bila želja za umirovljeničke dane, no sa sudbinom našeg najpoznatijeg nacionalnog parka teško se miri. Plitvice već dugo, a vidimo to i danas, uništava politika... – s gorčinom komentira prošlotjednu buru koju je digao ličko-senjski župan Darko Milinović, nezadovoljan izborom Tomislava Kovačevića za ravnatelja NP Plitvička jezera. – Ravnatelji dobivaju dekrete političara, malo je ljudi koji mogu odoljeti takvom pritisku. Politika je naročito prisutna od 2003., kad je imenovanje upravnog vijeća prepušteno lokalnim jedinicama. Do rata smo na Plitvicama, u tijelu koje je bilo najsličnije današnjem upravnom vijeću, imali predstavnike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, članove republičke Vlade, a od 2003. tu je bilo ljudi koji se ni po jednom kriteriju na tim mjestima nisu smjeli naći. Bilo je, naravno, i nesposobnih ravnatelja, jednostavno neznalica, ali i onih kojima se sudovi još uvijek bave. Park je postao primitivna sredina u kojoj se ljude postavlja po stranačkom ključu i podobnosti. Naravno, tijekom godina nagomilalo se puno problema i Plitvice su danas, unatoč strelovitom rastu broja posjetitelja, tek blijeda sjena onog što su bile prije devedesetih – razočaran je Kružičević koji se u parku zaposlio davne 1973. Prije rata, prisjeća se, u nacionalnom parku gostima se nudilo sve domaće, od janjetine, svinjetine do sira, mlijeka, krumpira, kupusa ili, recimo, rakije. Seljaci su s parkom imali potpisane ugovore, odnosno sigurnog kupca. – U sezoni se, recimo, peklo po deset tona mesa. Sve se to kupovalo iz ličkih stada. Imali smo ugovore s oko 150 domaćinstava Like i šireg kraja, seljaci su znali da će im naš kamion doći u dvorište, odvesti janjce, svinje ili drugu robu i da im odmah sjeda novac – kaže Kružičević koji se na svom OPG-u posvetio ekološkoj proizvodnji i uzgoju pa dobro zna da uvozno možda jest jeftinije, ali neusporedivo s janjcima koji su odrasli ma materinu mlijeku i ličkoj travi... Ratne je godine proveo u progonstvu u Zagrebu, a na Plitvicama je bio već pet dana nakon Oluje. Prije kraja kolovoza te 1995. ponovo je imao ured u parku, a već u listopadu za goste su uspjeli otvoriti hotel Bellevue. S radnicima je živio u hotelu Jezero, a nakon što su unproforci napustili Borje 15. siječnja 1996., za samo mjesec dana i taj je objekt sređen i otvoren za goste. U svibnju te godine na mjesto ravnatelja došao je Stjepan Dujmović, koji je blisko surađivao s tadašnjom zamjenicom ministra turizma Vinkom Cetinski i ostao zapamćen po sudskim postupcima za nanošenje štete parku i zloupotrebe u obnovi hotela Jezero. – Nisam mogao šutjeti i dobio sam otkaz. Tužio sam i sud me vratio u park, a 2000. ministar Božo Kovačević ponudio mi je da ponovo budem ravnatelj. Zatekao sam katastrofalno stanje; 15 milijuna kuna obaveza prema dobavljačima, četiri neisplaćene plaće za petstotinjak radnika i za 6,2 milijuna kuna blokiran žiro-račun. Već iduće godine poravnali smo obaveze prema dobavljačima, deblokirali račun i isplatili plaće. Imao sam neograničeno povjerenje, u to vrijeme nisam primio nijedan poziv ministra Bože Kovačevića ili nekog političara: napravite to i to – ističe Kružičević koji se nije složio ni sa svojim nasljednikom Borislavom Pericom pa je prije 14 godina umirovljen. Danas ga jedino ne zabrinjava snaga Nacionalnog parka Plitvička jezera. Sam se, kaže, gradio, čak i u poslijeratnim godinama mogao je bez skupih kredita, a pogotovo sada se ima čime upustiti u obnovu objekata. – Park bi mogao sagraditi i obilaznice, čija je gradnja počela prije rata. Bez toga ne vrijedi ograničavati broj posjetitelja. Obilaznicom bi se dobili novi ulazni punktovi, sa strane Splita i Zagreba, što bi jedino ozbiljno smanjilo pritisak posjetitelja. Park ima godišnji prihod od oko 300 milijuna kuna, s novcem, dakle, nema problema pa ne stoje ni priče kako bi trebalo privatizirati tamošnje hotele... To bi bio čisti promašaj – smatra Kružičević. Ne bira riječi ni kad se radi o najaktualnijim plitvičkim problemima; gradnji apartmana i ugroženoj prirodi. Apartmanizacija je, kaže, organizirani kriminal. – Tome se može stati na kraj jedino ako se suspendira i aktualni prostorni plan i već izdane uporabne dozvole za sagrađene objekte. Aktivirati bi ih se moglo nanovo tek kad se napravi kompletna infrastruktura, vodovod i kanalizacija, koji će onda moći opsluživati i te objekte. Ako se prema zaštiti prirode ne postavimo rigoroznije, šteta će biti neprocjenjiva – upozorava iz svoje ramljanske idile nekadašnji ravnatelj Plitvica. Snježana Bičak / Večernji list