Ako su spasitelji Agrokora namijenili takvu sudbinu onome što su nazvali sistemskim poduzećem u Hrvatskoj onda su Hrvatskoj namijenili prilično sivu sudbinu. Velike ideje, a ponekad i velike prevare padaju na skupim kreditima. Trenutačno se po Zagrebu i šire traži odgovor na vruće pitanje. Ono glasi: Koliko će Agrokor platiti novi kredit koji mora podići da bi isplatio svoje spasitelje. Financijaši pokušavaju biti pametni. Pa kažu da će se kamata za novi kredit koji bi trebao iznositi milijardu eura kretati između pet i deset posto. Jako dobro. Navedeni raspon može se opisati i kao raspon između stvarnog mogućeg spasa za Agrokor, što je kamata od 5 posto i mogućeg novog bankrota što je kamata od 10 posto. Od informacije o rasponu dakle nema sreće. Međutim, ni od Agrokora ovih dana nema neke osobite sreće. I neće je biti tako skoro. Naime, biste li vi dali jeftin kredit dužniku koji još uvijek nije siguran što sve posjeduje, čiji upravljači još uvijek nisu definirali što će s njime u budućnosti i čiji poslovni rezultati nisu transparentni. Sustavu koji je dovoljno velik da se u njemu skrivaju kojekakvi kosturi iz ormara i koji je nedavno bankrotirao? Ne bi nitko normalan. Najzabavniji su pobornici kamate od oko 10 posto. Smatraju ne samo da je Agrokor rizičan pa da mora plaćati visoku kamatu već argumentiraju i da Agrokor to može platiti. Plaćao je otprilike toliku cijenu šest puta veći dug u vrijeme Ivice Todorića, pa zašto ne bi i sada kada je dug značajno manji? To je logika financijskih nuditelja kredita. S druge strane, zašto lokalne vlasti ne bi pokušale sabotirati nastojanja državne vlasti da isporuči Agrokor na put prema planu skupine Borg? Za Agrokor je tipično da lijeva sabotira desnu ruku. Tako je bilo i u Todorićevo vrijeme. Načelnici i gradonačelnici općina i gradova na čijem teritoriju Agrokor ima zemlju pod koncesijom nisu najsretniji s idejom da na nove kompanije koje se osnivaju kako bi preuzele sve Agrokorovo prenesu i pravo na koncesiju po dosadašnjim cijenama. Veliki i moćni Agrokor je unajmljivao od države obradivu zemlju puno jeftinije nego je mala obiteljska gospodarstva unajmljuju od privatnika. Oko tri puta jeftinije. Bit će zato što je Agrokor uložio posuđeni novac u državna poljoprivredna poduzeća. Novac koji nije mogao vraćati. Svatko bi tako. Svejedno, veliki Todorićev Agrokor je u odnosu na male hrvatske proizvođače u biznisu koji zovemo poljoprivreda bio i ostao po pitanju zemlje – povlašten. Lokalni čelnici sada djeluju kao da bi istjerivali pravdu. Ili pregovaraju o svojoj cijeni za jeftinu poljoprivrednu zemlju? Pardon, o dobrobiti za općine i gradove. Budući kreditori Agrokora neće biti sretni s idejom da državnu zemlju plaćaju tri puta skuplje. Neće biti sretni niti sa svim ograničenjima koja u restrukturiranju ima kompanija izrasla na političkoj sprezi sa svim državnim vlastima kroz tri desetljeća. Neće biti sretni ni s kulom od karata koja se zove Konzum i nije najefikasniji maloprodajni lanac u zemlji. Agrokor nije ni počeo u provođenju Nagodbe. Nije ni započeo restrukturiranje. Nije obavio ni kadroviranje. Samo postoji. I radi. Na činjenici da mu je umjetno omogućeno izbjegavanje bankrota najskupljim mogućim kreditom. Objektivno, ne postoji ni jedan razlog zbog kojeg bi Agrokor za refinanciranje kredita dobio kamatu manju od desetak posto, a ako bude tolika odmah će se morati tražiti načini da se zaduženje smanji kako bi se izbjegao novi bankrot. Kredit koji bi Agrokor plaćao s kamatom od 10 posto značio bi i značajno manje ili nikakve mogućnosti ulaganja u svoj razvoj. Kompanija koja se posljednje dvije godine bavi svojim spašavanjem ne može bez ulaganja u naredne dvije godine izrasti u ništa kvalitetno za tržište, može samo služiti kao mašina za otplatu dugova dok lagano kopni. Ako su spasitelji Agrokora namijenili takvu sudbinu onome što su nazvali sistemskim poduzećem u Hrvatskoj onda su Hrvatskoj namijenili prilično sivu sudbinu. Dragana Radusinović/direktno.hr