NEPOZNATI HEROJI VUKOVARA: 'Tigar' Boris Trifunovski je samo jednom u životu bio u Vukovaru, onda kada nitko nije išao ...

Njega ne zanimaju kolone sjećanja. On je za Hrvatsku i Vukovar dao doslovce sve i to onda kada su mnogi bježali, kalkulirali i sanjali Jugoslaviju. Ono što ga izdvaja od drugih je to što se nikada nije vratio u Vukovar jer još uvijek nije siguran kako bi reagirao kada bi vidio ili susreo nekog od onih s kojima je ratovao. Boris Trifunovski dragovoljac i jedan od zapovjednika u 1.gardijskoj brigadi "Tigrovi", stopostotni je invalid Domovinskog rata. Pripada onoj grupi heroja Domovinskog rata o kojima javnost malo ili gotovo ništa ne zna. Rođen u Orahovici već na samom početku rata napušta svoj konobarski posao i zajedno sa svojim zapovjednikom Jozom Nemecom odlazi u Zagreb, prolazi testiranja, kratku obuku i kreće na hrvatska bojišta. Iz Petrinje se sa suborcima jedva izvukao i krajem rujna 1991. odlazi u Vukovar. - Nas 25-torica smo bili zadnja grupa koja je uspjela ući u Vukovar, priča nam Boris u svom domu na periferiji Zagreba. "Još u Bogdanovcima nas je pokojni general Imra Agotić pitao zašto uopće idemo tamo kada je sve izgubljeno, ali mi smo ipak 30. rujna ušli u Vukovar." "Sjećam se bila je nedjelja, oko tri sata ujutro, kroz kukuruzište smo prošli do potpuno okruženog grada. Pošto to nije bilo moje prvo "vatreno krštenje", izgled Vukovara me nije iznenadio. Jedino što s vremenom shvatite da više nema nikud i da tu ostajemo do kraja", sa sjetom nam govori. Dogovarajući susret nismo ni slutili da će se on poklopiti točno na godišnjicu njegovog ranjavanja. Naime, Boris je 8. studenog 1991. godine teško ranjen na Sajmištu. Dobio je sedam gelera, prošao je sedam teških operacija (one manje više ni ne broji), tri je godine proveo na rehabilitaciji, sedam je godina bio nepokretan, ima 300 šavova, srećom danas je prilično vitalan i mobilan, nevjerojatno vedrog duha. - Više sam bio na rubu smrti poslije rata na svim tim silnim operacijama nego tijekom rata. Danas kada se svega prisjeti kaže da bi ponovno učinio isto. - Išao sam braniti svoje i smatram da je to dužnost svakog punoljetnog građana. Od njegove "ekipe" dvojica su stradala na Ovčari, dvojica su poginula u obrani Vukovara, a ostali su se "izvukli", iako su svi bili lakše ili teže ranjeni. - Zadnji dani u bolnici bili su stvarno teški. Naš četvorica bi dobili onu najmanju paštetu, neki tvrdi kruh i bočicu mutne vode. Iako sam izgubio jako puno krvi ipak sam znao što se događa. Vijesti koje su do nas dolazile nisu bile dobre, padalo je sve više položaja i znali smo da je kraj blizu. Nažalost nismo mogli više ništa učiniti, pa čak ni pobjeći u onakvom stanju. Neki lakše ranjeni su otišli u proboj a mi smo ostali. Kada je JNA došla, ležao sam u hodniku, i znam samo da su oni sve znali – tko je tko, imali su točne spiskove svih ljudi. - Eto, nažalost ili nas ima ili nas nema, a mi koji smo ostali, nažalost svi imamo neki defekt, s tim da sam ja najteže ranjen. Kao profesionalni vojnik sam očekivao i smrt i ranjavanje, ali kolica – to ipak ne. Što ako sretnem one s kojima smo se borili? Ono što Borisa izdvaja od drugih je činjenica da se u Vukovar nikada poslije nije vratio. - Možda da smo ga vratili onako kako je trebalo, ali jednostavno još uvijek ne mogu. Iako nikog ne mrzim, ne znam kako bih reagirao kada bih vidio ili susreo nekog od onih s kojima smo ratovali. Prošao je pravu kalvariju nakon pada grada. Iako teško ranjen JNA ga je vojnim kolima zajedno s još nekoliko najtežih bolesnika i ranjenika iz vukovarske bolnice transportirala za Sremsku Mitrovicu. - U jednom trenutku su nas zaustavili četnici, oni s onom crnom zastavom što su pjevali "biće mesa klaćemo Hrvate", zaustavili su nas i htjeli su nas izvaditi van i pobiti, ali je to spriječila regularna vojska. Iz Mitrovice su nas odveli u Bijeljinu, tu su nas europski promatrači predali našima. Kao i svim Vukovarcima i njemu teško pada neosjetljivost za ono što se događalo početkom devedesetih kao i opća klima zaborava. - Evo nedavno je bila obljetnica brigade "Tigrova", o kojoj je u medijima bilo vrlo malo ni riječi. Sramota, zaboravlja se što su branitelji napravili za ovu zemlju, političari zaboravljaju da smo ih mi zapravo stvorili i omogučili našom krvlju da vode ovu zemlju, ali ne ovako kako to oni danas rade. Kolona sjećanja je jedanput godišnje i svi se onda sjete Vukovara. A tko o Vukovarcima misli ostalih 364 dana godišnje. Nažalost nitko danas više ne gleda žrtve, i to boli. Kaže kako ne žali. "Išao sam u rat braniti Hrvatsku i zaštiti starije i nemoćne. Situiran sam, imam dovoljno za život, a zdravlje mi nitko ne može vratiti". Boris Trifunovski je 1996.godine umirovljen u činu brigadira. Odlikovan je Hrvatskim križem, a na prijedlog Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara Predsjednik Republike odlikovao ga je Redom kneza Domagoja s ogrlicom. - To je velika čast, ali meni su najveće odličje moji suborci, prijatelji s kojima se čujem i povremeno vidim. Nažalost nije im svima lako, neki imaju velike obitelji i skromne mirovine.  

• Autor: Dražen Boroš
• Photo: Dnevno.hr/B.Trifunovski

Izvorni članak možete pogledati OVDJE