NIKOLA IVKANEC (2/6) - ZABORAVLJENI NA VLASTITOM PODRUČJU

 

RATOVI: Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

Pravog mira na liniji razgraničenja zapravo nikada nije bilo. Ako se ponekad činilo da je trenutačno mirno, bio je to samo privid koji se plaćao krvlju. Tako je bilo i 18.veljače 1993. godine. Dva su prijatelja radila cijeloga dana sve do noći, kada su se vraćali kući. Na samom ulazu u grad Pakrac upali su u četničku zasjedu. Teroristi su ih sačekali nedaleko bolnice. Sasjekli su ih iz automatskog naoružanja i pobjegli preko linije razgraničenja na okupirano područje. Apsurd je što su teroristi postavili zasjedu nedaleko od bolnice u kojoj je bila smještena manja jedinica Kanađana iz UNPROFOR-a. Bilo je očito da su UNPROFOR iskoristili kao štit. U napadu su poginuli Petar Sić i Robert Ivanović. Dana 4. ožujka 1993. nakon temeljitih priprema i izviđanja, uočili smo da teroristi veoma rijetko zalaze u napuštena sela lipičke općine Korita, Subocku i Livađane. Ta su sela oslobođena još 1991. godine. Razmještanjem UNPROFOR-a ta sela su postala ničija zemlja. Razmatrajući to stanje u zapovjedništvu Policije, odlučili smo da ćemo iskoristiti nazočnost Jordanskog bataljuna kao štit i u narečena sela, kako nalažu pravila UNPA, ušetati se s kratkim oružjem i tu ostati zauvijek. Držali smo da time nećemo prekršiti Vance-Owenov plan. S druge strane,  očekivali smo da ćemo ostvariti dodir sa srpskim teroristima i tako taj međuprostor između Lipika i Novske staviti pod našu kontrolu.     Bio je dubok snijeg i kretali smo se u zahvatu ceste u koloni jedan po jedan. Iako smo imali čelnog izviđača, odjednom smo se našli opkoljeni pripadnicima Jordanskog bataljuna iz sastava UNPROFOR-a. Uperivši automatsko naoružanja s prstima na okidačima, tražili su da se predamoi mirno pređemo u njihovu bazu koja je bila oko 2 kilometra na Trokutu. Nismo pristali na takvo poniženje pa smo i mi hitro stali iza drveća i repetirali ispod policijskih jakni skriveno automatsko naoružanje. U džepovima smo imali za svaki slučaj i po dvije ručne bombe. Nastala je pat pozicija: Jordanci su zalegli u snijeg, a mi smo ostali stajati u krugu iza drveća, spremni na sve - osim na predaju. Muklu tišinu prekinuo je jordanski časnik pokušavajući na engleskom pregovarati. Ponudio je kompromisno rješenje: da kao gosti naoružani krenemo u njihovu bazu na čaj. Odlučio sam prihvatiti taj prijedlog nadajući se da nas u bazi neće izigrati. Predhodno sam vezom obavijestio svog nadređenog što se zbiva. Poziv na čaj učinio mi se tim razumniji jer je situacija postala komična: jordanski vojnici nisu dugo izdržali ležati u snijegu; ustali su i stali cupkati na mjestu odloživši puške na ramena i pušući u promrzle prste. Bilo mi ih je žao, pa smo u ime buduće suradnje, krenuli kao gosti popiti čaj u njihovu bazu. Čaj kao i situacija nije bio po našem ukusu: u malim čašicama, presladak i pretjerano aromatičan. Vezom sam pozvao da dođu po nas vozila u jordansku bazu. Uskoro su novi punktovi-položaji osvanuli u Subockoj i Livađanima, nedaleko baze jordanskog bataljuna. Hrabrom zapovjedniku interventne skupine Policijske postaje Pakrac Saši Ružiću nije smetalo ni 20 pušaka UNPROFOR-a upereno u njegova prsa. Izvrsno je  govorio dva svjetska jezika, ali nažalost, poginuo je od četničke mine u obavljanju službenog zadatka u šumi na Krndiji zajedno s Ivicom Cavallijem. Bili su to mladići mlađi od 30 godina.