NOVA (STARA) TAKTIKA: ZAVADI INVALIDE MEĐUSOBNO

23.03.2015. 08:52:30

Iz komunističke političke kuhinje gotovo svakodnevno dobivamo neku novu „poparu“. Do sada su na nama kako nas zovu „šatorašima“ iskušali sve vrste podvala iz arsenala specijalnog ratovanja. Počeli su s pokušajima da nas posvađaju između sebe. Zatim su nas pozivali da se „vratimo u svoje tople domove i čuvamo zdravlje“. Nakon toga je premijer osobno izveo „cirkus“ s Glogoškim i objavio ga odmah nakon Nove godine sa ciljem da se mi posvađamo sa predsjednikom naše udruge. Zatim su počeli slati pojedine branitelje ili lažne branitelje (više se ne zna koji su koji nakon slučaja Erceg) da obilaze oko šatora, mašu gaćama, psuju i vrijeđaju sve žive i mrtve, skidaju i trgaju hrvatsku zastavu i još koješta drugo. Kada ni to nije „upalilo“, formirali su lažnu grupu zvanu opakim imenom „Occupy Croatia“. To nije ni približno isto kao „Occupy Wall Street“. Wall Street je ulica burza i superbogatih milijardera, a ovi bi okupirali Hrvatsku. Ne tako davno imali smo posla s onima koji su nas doista okupirali. A nevjerojatni ljudski primjerci iz te družine psuju Boga, Hrvatsku, Crkvu i branitelje, usred Savske ceste viču „Ovo je Srbija“, pozivaju na paljenje katedrale i još mnogo toga. Izvjesni tip koji je vrlo nedavno mahao gaćama i divljao po autobusu ZET-a sada prijeti ubojstvom predsjednice i šefa oporbe („Kolinda znam di živiš! Milanoviću ako treba zadaviti Tomicu za tebe, učinit ću to!'). Zbog prijetnje ubojstvom predsjedniku u Americi bi odmah nastala uzbuna u tajnim službama, a tip koji prijeti ekspresno bi „nestao“. O njegovoj suradnji s njima ovisilo bi da li bi ostao živ. „CIVILNIM“ INVALIDIMA NA RATNE Kada su se uvjerili da ništa od toga do sada nije upalilo, nakon nekoliko dana zatišja došli su na novu „genijalnu“ ideju. Zapravo nije nova, samo je malo izmijenjena stara „fora“ na temu „zavadi pa vladaj“. Ideja je vrlo logična. Kad ne možemo zavaditi invalide međusobno, zavadimo one ratne s „neratnim“ ili „civilnim“ invalidima. To je za naivne plodno tlo, jer su prethodno sve lijeve i desne vlade potpuno obespravile i ponizile „civilne“ invalide spustivši ih na rub gladi. Sada bi oni trebali režati na nas, a mi na njih, dok bi se krivci za sve to sa smiješkom izvukli iz kaše koju su zakuhali. Za tu psinu iskoristili su čovjeka koji doista bez svoje krivnje jako pati ako je istina ono što je napisao u svojem „otvorenom pismu“ Glogoškom. No „otvoreno pismo“ stiglo je do svih medija prije nego do Glogoškog i svi su ga na sav glas odmah počeli razglašavati na vrlo vidljivim mjestima. To je sve naravno bilo sasvim slučajno. Čovjek o kojemu je riječ zove se kao što je poznato Tihomir Cvetković iz Siska. Doista mu nije lako. Supruga mu boluje od raka, brat također, jedan sin mu je 100% invalid koji za svoju nevolju dobiva 1.250 kuna mjesečno, a za drugog „nema posla“, a ne daju mu ni da bude njegovatelj brata. Do tog mjesta potpuno je u pravu kada viče da mu se čini golema nepravda. No nastavak priče počinje govoriti o pravim autorima te storije. Naime, sve njihove priče koje nam uvaljuju imaju istu matricu. Početak priče, pa čak i tri četvrtine, moraju biti istiniti. Kada se slušatelj ili čitatelj već opusti i pomisli da je priča pozitivna i dobronamjerna, slijede krupne laži koje će barem neki „progutati“. „SKINUO“ BI INVALIDNOST GLOGOŠKOM Najprije bi svog sina proglasio 200% invalidom u odnosu na Glogoškog, tetraplegičara kojemu noge uopće ne rade, ruke rade ograničeno, ne vozi i ne može sam ući u automobil bez tuđe pomoći. Ovo je vrlo opaka poruka na tragu nekih masonskih ili tko zna čijih malignih prijedloga da se ukinu 100% invalidi, osim onih koji su „biljke“. Cvetković bi Glogoškom „oderao“ 50% invalidnost, a nama ostalima koji smo slijepi ili bez ruku i nogu možda 30% ili čak 20%. Nakon toga navodi da njegov sin ima invalidninu od 1.250 kuna, a Glogoški 25.000 kuna. Nije on toliko glup da u to vjeruje. To je namjerno i zlobno izokretanje stvarnosti. Glogoški ima invalidninu od oko 3.800 kuna, a ostalo je mirovina visokog časnika hrvatske vojske, kao i plaća njegove supruge, ujedno i njegovateljice. Ako se već spominje tih famoznih 25.000 kuna, to je ukupan mjesečni prihod njegove obitelji. Po tom prihodu on nije ni u tzv. „srednjoj klasi“ ljudi koji dobro zarađuju (advokati, bilježnici, privatni liječnici ili stomatolozi i sl). Po mišljenju Cvetkovića Glogoški bi trebao gladovati i biti zatvoren u nekoj kolibi bez njege i to bi onda bilo pravedno. A upravo on i takvi kao on svojom krvlju su omogućili svima prije spomenutima, a osobito bogatašima i političarima, da (pre) dobro žive u državi koju nisu branili. UMJESTO „DAJTE MENI VIŠE“ VIČE „SKINITE BRANITELJIMA“ To je klasična priča o komunističkom mobbingu u našoj politički i socijalno silovanoj domovini. Dijete branitelja ne može dobiti posao dok se mladi „skojevci“ uhljebljuju i u samom Ministarstvu branitelja. Cijela obitelj žrtva je bezdušnog i ponižavajućeg statusa, te lošeg zakona kojega bahati činovnici tumače uvijek na štetu žrtve. I kakav zaključak izvodi iz toga naš kolega hrvatski branitelj? Na nagovor svi znamo čiji on za sve to okrivljuje nas, svoje ratne prijatelje od kojih neki imaju veći problem nego on. On bi se s nama „pobio“ na radost pravih krivaca koji su odgovorni za patnju i njegovu i našu. Sad još samo fali poklič koji se nazire između redaka: „Skini ratnima!“. Bi li ga usrećilo kada bismo svi mi invalidi iz rata dobili 1.250 kuna kao njegov sin? Ili bi mu možda bilo pametnije doći k nama barem na kratko, izložiti problem i zatražiti od nas potporu za njegovo pravedno traženje. Iako nije došao u šator, mi smo njegovo pismo shvatili pozitivnije nego što je napisano. Dobio je našu potporu i ponovo će ju dobiti. Ali prije svega morao bi se osloboditi onih koji su ga nagovorili da na kraju pisma napiše: „Idite napokon kućama, jer ima ljudi kojima je puno gore“. Iz ove rečenice se jasno vidi tko je pravi autor pisma kojim zlotvori na vlasti zlorabe patnju jednog branitelja u svojoj silnoj želji da nas se po svaku cijenu riješe – da nestanemo iz Savske 66. Kada bi to uspjeli, Cvetković bi im istog trenutka postao posve nevažan i ni jedan medij ga više ne bi spominjao. Zato bi trebao uočiti da su njegovi jedini prijatelji ispod šatora u Savskoj 66 i oko njega, pa bi trebao moliti Boga svemogućega da oni uspiju u svojoj borbi za sve obespravljene ljude u Domovini, pa tako i za njega i njegovu obitelj.   Mario Filipi

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.