Novinarka Vedrana Milas se okomila na braniteljske prosvjede u Savskoj

OD BRANITELJSKOG PROSVJEDA DO KIRVAJA: Sada znamo za što su se borili Nakon prvotnih zahtjeva za nesmanjenjem svega što imaju hrvatski branitelji su i dalje pod šatorom u Savskoj cesti u Zagrebu, oko 38 dana. Pokušalo se s njima razgovarati, osigurala im se ad hoc bolnica, zahtjev im je ispujen, no oni žele još i više. Neki branitelji su došli na ideju štrajka glađu, no to je propalo, jer su neki koji su prihvatili prebolesni i ovako da još naruše zdravlje.  Hrane ih restorani, ljudi im donose, a u šatoru nema čega nema. Ono što je zanimljivo je da im svi na noge dolaze dati potporu, iz svih krajeva, umjesto da ih zamjene, pa kažu „ajd sad vi malo kući, a mi ćemo nastaviti“. No ne, isti ostaju, drugi im samo daju podršku i vraćaju se nakon prevaljenog puta u svoj dom, budno prateći što se zbiva dalje u šatoru. Pa zalegnu u topli krevet. No to je njihova stvar. Iako je malkice licemjerna. Predrag Fred Matić, „njihov ministar“ zaobilazi ih, jer možda je loš ministar sa svojim savjetnicima i pomoćnicima, ali ulica i šatori ne mogu mijenjati postojeće stanje. To se radi na višim razinama. No branitelji su zapuhali i prije negoli su zakinuti. I drugi (civili) satrani bolešću čekaju, mnogi nemaju za nahraniti djecu jer su ostali bez posla. Dokle više taj rat, kao rep, se vuče za crknutom životinjom, zvanom Hrvatska država. Prevencija je dobra, ali kada je valjana. No branitelji su uranili. Mladi ne razumiju, jer je rat bio odavna, pa kada je riječ o braniteljima, poštapalica vrijedi: „Njima slava, vama hvala“, ali i mi se borimo za svoje mjesto pod suncem  u ovoj satranoj državi. I u pravu su. Ministar Mornar ispaljuje glupost na glupost, o vraćanju novaca, za školovanje, ne okrećući se u prošlost, kada  su generacije bile školovane, a i danas su od strane svojih roditelja, koji dižu kredite da bi svojoj djeci osigurali adekvatno obrazovanje. Nekako generacije 89, i 92., su preskočile besplatne udžbenike, poneku prašinu u oči tadašnjeg ministra školstva Primorca roditeljima, pa su ih roditelji financirali. One nisu dobile ništa od države. Samohrane majke nisu uspjele utjerati alimentacije očeva koji su zaboravili na svoju djecu, jer država nije odradila svoj dio posla. Same su ih odgajale,  a Centri sa socijalnu skrb, nikada nije do kraja odrađivao svoj posao, umjesto majki, mada im je redovito sjedala plaća. I to je ta socijalna država. No braniteljska djeca dobila su ostvarenje prava pri upisu na fakultet, pri dobivanju radnog mjesta, što je danas gledajući, kada su generacije stasale i svi roditelji na rubu propasti, diskriminacija mladih. Zašto bi danas, netko tko je punoljetan, završio fakultet jer je iz braniteljske obitelji, pa ostvario „preskok“ na listi upisa, s redovitim primanjima, imao zato što je dijete branitelja prvenstvo pri zapošljavanju? Druga djeca, danas relativno odrasli ljudi druge generacije, završivši fakultete, a kojima su također očevi bili u ratu, skinuvši se i nastavivši raditi svoj civilni posao, ne dobivši ništa, od države, pa čak niti po ocjenama i kvaliteti kao radnika, nisu mahali svojim domoljubljem u ratu i u miru. Školovali su sami svoju djecu, borili se u drugom, civilnom ratu za preživljavanje i nekako uz kredite izgurali djecu kroz fakultete. Onda se polako braniteljski prosvjed počeo pretvarati u kirvaj nasred Savske; zaručili su se Vlado Lukač i Jadranka Birkić. Veselju nije bilo kraja a i svi im žele sreću u budućem životu. Jadranka je 15 godina bila djelatna vojna osoba. „Prije mjesec dana došla sam ovdje podržati prosvjed branitelja, malo se zadržala i to je to. Onda sam počela dolaziti svaki dan, pomagati kolegama i prijateljima, Vlado je bio tu i dogodilo se“ kaže Jadranka kojoj osmjeh ne silazi s lica. Lijepa je, visoka, kršna. Prava Dalmatinka. A za svoje „spajanje i upoznavanje“ trebaju direktno zahvaliti ministru Matiću. „Danas sam najsretniji čovjek na svijetu – kaže Vlado ponosan na svoju odabranicu: “Našao sam ženu svog života, sretan sam i zaljubljen. Osjećam se ko klinac.” Nacija je rezervirana. Od braniteljskih čvrstih stavova, šator se pretvorio u kirvaj, pa možda se i ožene u njemu. Od Matića, ministra branitelja se samo očekuje svadbeni poklon. Bilo bi lijepo od njega i ministarstva branitelja da budućem mladencima zažele sve najbolje. Jer, da nije bilo prosvjeda i bunta, ne bi se dogodila ljubav. Možda će se u dogledno vrijeme, jer tko zna koliko će ostati pod šatorom, rađati i djeca hrvatskih branitelja, koja će opet imati „popuste“ pri upisu na fakultete i dobivanje posla, za razliku od onih koji će se istoga dana roditi u nekoj bolnici od civilnih osoba. „Civilima“, to ne znači da onaj tko nije nosio pušku i bio ranjen, (srećom) na fronti, koji nije pobjegao od rata, već osiguravao kakav takav normalan život, dijete će biti zakinuto za beneficije pri upisu, zapošljavanje, itd. Tako smo dobili kirvaj u Zagrebu, da Zagrepčani više što je „to“ no sada su i vidjeli. Uskoro će Nova Godina, koja ne donosi ništa dobro novim generacijama. Svi građani prešućuju da im je dosta prosvjeda, nitko im se ne želi zamjeriti – iz pijeteta, ali red je da više netko kaže da odu doma, u toplo svojim obiteljima i ne prave još veći cirkus i kirvaj posred ceste, negoli ga Vlada i država same prave. Prva adventska nedjelja u šatoru… Mare li svi ti ljudi, invalidi ili ne, za svoje obitelji? Ima država 60 tisuća gladne djece, pa se nisu digli protiv gladi najmlađih. Za to su se borili ili samo za svoja prava? Tko će se boriti za mlade koji ne dolaze, nego su već  došli, to što je odljev iz Hrvatske „trbuhom za kruhom i statusom ogroman, nikoga ne brine pod šatorom? Ok. Znamo što ih muči, imaju vremena prosvjedovati kada im se smanje beneficije, ako dođe do toga, no mnogi su na burzi i s djecom jedu u pučkim kuhinjama. Srce im „ne puca“ zbog te djece, bez beneficija u budućnosti, da jedu pošteni obrok svaki dan? Nije im žao svojih obitelji, što prvu adventsku nedjelju „slave“ bez njih? I što branitelj uopće žele? U čemu su to zakinuti, spram svih nezaposlenih s djecom, oboljelih od raka, pod kemoterapijom, mladih koji se prekraćuju život vješanjem, ukoliko ne odu iz ove zemlje. Ne založe li se za njih, tko će ih financirati u budućnosti? Ali za sve mlade, pod bilo kojom vladom? Lova u proračunu nije samonikli organizam, a pravo rečeno, već dozlogrdili o „svojim pravima“ u obespravljenoj državi i Bogu i vragu. Zašto im to nitko ne želi reći u lice? Ubij me zbog teksta, kao psa na cesti – spasit ćeš me mizerije… Izvorni članak možete pogledati na Objektivno.hr