O prizivu savjesti – pravom i lažnom!

Pritisnut zahtjevima da postupa suprotno onome kako mu savjest nalaže, čovjek savjesti odgojene u kršćanskom duhu u mnogim područjima suvremenog života nailazi na teške kušnje. Uspije li odoljeti im, riskira suočiti se s gubitkom materijalne egzistencije. U takvim okolnostima mnogi posrnu, ostave savjest postrani, i s vremenom jednostavno oguglaju. Ostavlja to ožiljke na njihovom osobnom životu, kako na odnosima prema najbližima, tako i prema Stvoritelju.

Dr. Jekyll i Mr. Hyde

Nigdje to ne dolazi do izražaja tako jasno kao u zvanjima usko vezanim uz rađanje života. S vremena na vrijeme, rodilište, mjesto gdje novi život dolazi na vidjelo, izvrne se u suprotnost – gubilište. Mila babica postaje huda baba vještica, a Dr. Jekyll, koji se brine o zdravlju krhkog bića od prvog mu daha, izobliči se u Mr. Hydea. Taj, pak, ne preza oduzeti život stvorenju stvorenom na Božju sliku i priliku, po prilici 2 i pol godine mlađem od malene Mile Rončević. Sve to po nalogu jedne i jedine majke, sada u ulozi nalogodavateljice usluge primjerene kakvom mafijaškom bossu, nerijetko na nagovor onih uživljenih u rolu “consiglierea”, bossovih savjetnika. Valja priznati kako ta devijacija, za razliku od nebrojenih drugih, nije inovacija novijeg vijeka. I u prošlosti je uživala popularnost, obično nalazeći izgovor u neimaštini, samo kako se ne bi trebala hraniti još jedna gladna usta. A ponegdje, kao ne tako davno u plodnom zemljom bogatoj Slavoniji, i kako se ne bi moralo dijeliti bogatstvo, vođeno rezonom – bolje da se ne rađaju, nego da se svađaju! Činilo se to, dakle, i u stara vremena, samo se tada time nije ponosilo niti se hvalisalo. Danas je štošta izokrenuto, pa se tako ekipa za pobačaj – to troje-četvoro odavno rođenih što nemilosrdno zdrobe, skaše, usišu jednog sićušnog koji nema kud pobjeći, taman i pokazivao očite znakove kako mu se baš ne mili postati sirovinom za kremu namijenjenu društvenoj kremi – proglašava herojima, ljudima neviđene hrabrosti koji su se, ne neljudskim, nego nadljudskim naporom othrvali pritisku okoline. Prevladavajući mediji im u silnom zanosu pripisuju čojstvo riječima kakvih se ne bi posramio ni Njegoš kad opisuje istragu poturica, tih ipak ravnopravnih protivnika. Ipak, neki se liječnici odbijaju prometnuti u junake novog doba. Otkako je dopušten priziv savjesti, doduše samo liječnicima, ne i primaljama (njih bi se, kako pokazuju ankete, više od dvije trećine na njega pozvale kad bi im se to pravo pružilo, dočim ovako ostaju do daljnjeg diskriminirane o čemu pučka pravosahraniteljica šuti poput obijeljenog groba), u Hrvatskoj je primjetan trend porasta njegova korištenja, što užasava dežurne zlodušebrižnike. Ugroženo je, jecaju, civilizacijsko dostignuće, kako nazivaju dostupnost usluge oduzimanja života prije rođenja. Pritom ističu i geografsku neravnomjernost te pojave. U Dalmaciji i Slavoniji udjel liječnika prizvane savjesti već je zabrinjavajuće visok, no, podosta neočekivano, to pravo koriste i mnogi liječnici u Zagrebu. Primjerice, u bolnici Sveti Duh za njim posežu svi do jednog, što je doista teško protumačiti drukčije nego djelovanjem Duha Svetoga.

Mile i Fređa opet odlaze iz Hrvatske?

Kako je riječ o najbližoj mu bolnici, time mora da je šokiran tipični predstavnik šumsko-gorskog Zagreba, glazbenik Mile Kekin, koji je, pogođen različitim oblicima natražnjaštva, već u više navrata demonstrativno najavljivao odlazak iz Hrvatske. Tako sad svekolika javnost kipti u napetom iščekivanju da Mile obznani svoj jubilarni 754. pohod u pečalbu. Ipak, nekim čudom, čarolijom – volšebno, kako bi kazala većina Kekina – u zadnji se čas uvijek predomisli pa odlazak izostane, a Mile ostane. Milosrdno pruža još jednu priliku natražnjacima da se poprave. Najbliže odlasku je, kažu, bio nakon što je s gradom Dublinom navodno već utanačio uvjete transfera. Međutim, kako tvrdi visoki izvor blizak Kekinu, sporazum je abortiran u zadnji čas, budući predstavnici irske metropole nisu pristali osigurati mu besplatni parking u središtu grada. Zabezeknuti Mile ostao je paf. Zar ni u dokazano naprednom Dublinu nemaju razumijevanja za pankere kakvo ima čovjek s 200 kaznenih prijava?… Ma kud ide ovaj svijet?… Bez brige, ne ide tako daleko da bi šanse da zgroženi Mile napusti Hrvatsku postale makar mrvu veće od onih da kamerad mu Milorad napusti vladajuću koaliciju. No, naprednjak Mile morat će još puno puta otići iz Hrvatske želi li dostići rekordera u toj disciplini, legendarnog Fređu Matića. Kod njega nema ništa lažno, uvijek se spremi, uredno spakira kofere i kad već hita pozvati taksi za Pleso, zazvoni mu telefon. S druge strane žice predsjednik Partije Bernardić obećava mu kamion pun zelja, sve samo da ostane. Podsjeća ga kako se od toga dâ pripraviti čuvena socijalistička sarma koja se sastoji od zelja i… hm,… zelja, uz tajni sastojak koji otvara nove, čudesne vidike – vlat indijske travice. Odatle im silan dar blebetanja. Brže od taksija, u Fređinu dvorištu se parkiraju predstavnici medija, usput i taksiju zakrče put. Učas mu turnu krušku pod njušku… Pa ne ćete valjda g. Matiću? Pa kako će Hrvatska sad sama bez svog heroja? O kome će HAVC-ovci snimati ratne filmove?… Poput noja kriveći vrat, Fređa unezvijereno zbori – “drž’te me,… drž’ te me da ne odem”, iskrenošću podsjećajući na kakvog nadobudnog kavgadžiju koji je izazvao dvostruko jačeg štemera pa, postavši naglo svjestan posve izvjesnog ishoda tučnjave, bježi u krilo drugovima govoreći – drž’te me da ga ne razbijem! Potom se još neko vrijeme folira kako ustraje u svojim namjerama, da bi konačno, još samo ovaj put, ali zadnji put, ipak odlučio ostati i dalje trpjeti srednjovjekovnu Hrvatsku.

Uz Tita i Staljina…

Ako nešto može utješiti nakostriješene Mileta i Fređu, onda je to i ovdje, kao i u mnogo čemu drugom, uzorna situacija u Rijeci i Puli. Tamo liječnika koji se poziva na priziv savjesti nema ni za lijeka (možda netko i bi, ali nije lako biti prvi i riskirati da ćeš ostati jedini – crna ovca u općem crvenilu –   crvenilo je inače vrlo zahvalna okolina, jer ako se, primjerice, crveniš od srama, to se ni ne primjećuje). Moglo bi se reći da vladajućem ozračju u ta dva grada, koji su se u Hrvatskoj našli pretežnom zaslugom drugova Staljina i Tita, i danas, poglavito u ovome kontekstu, pristaje pjesma kojom se slavilo oslobodioce – Uz Tita i Staljina, dva junačka sina, nas neće ni pakao smest’… Unatoč monolitnom sekularnom pravovjerju tamošnjih liječnika, mediji ipak izražavaju zabrinutost zbog trenda smanjenja broja pobačaja čak i u tim sredinama. Pitaju se nije li možda usluga preskupa. Pa jedva dočekaju dati riječ onima spremnima reći što im godi – kako treba osnovati fond za žene koje si ne mogu priuštiti to odavno stečeno pravo. Stječe se dojam da kad bi se samo takve pitalo, ne bi puno dvojili kamo preusmjeriti višak sredstava prikupljanih za liječenje Mile Rončević. U progresivnom promišljanju ne uskraćuju im potporu politički stupovi borbe za očuvanje reproduktivnih prava – pučka pravosahraniteljica Lora Vidović, njoj uz bok oni koji bi Pametno, potom oni koji kliču Možemo (što hoćemo), a tu je i nezaobilazni Amsterdamski klan, za svašta zamračiti spreman  – od četke za zahod, preko radija za auto do čitavih brodova za državna jamstva,… Vođeni urođenom im brigom za novac jedva odolijevaju zapitati se nije li bolje odmah platiti 2200 kuna pa problem riješiti na vrijeme, nego poslije prikupljati 2,2 milijuna dolara kad se stvar zakomplicira. Prednjačeći u vjeri u znanost, upravo su “pametuljci” čvrsto uvjereni kako ona s velikom vjerojatnošću može utvrditi kad postoji predispozicija za razvoj tih zloćudnih, društvu skupih okolnosti. Čemu se onda ne okoristiti znanstvenim spoznajama? Jer bolje je spriječiti nego liječiti, kaže stara mudrost. A budu li hrvatski liječnici zastarjelih nazora odbijali sprječavati, uvijek ih se može potjerati na zapad i namjesto njih uvesti moderne liječnike širokih pogleda s istoka, primjerice iz susjedne Srbije! Logično, zar ne? Ništa manje logično nije ni kad zastupnica sljedbe Bože Petrova, Ninčević Lesandrić, na sva zvona obznani neugodno osobno iskustvo postupka nakon spontanog pobačaja, optužujući za torturu i bešćutnost djelatnike bolnice s daleko iznadprosječnim prizivom savjesti po pitanju naručenog pobačaja. Zastupnica ubrzo postaje medijskom heroinom, da bi naposljetku lijevo-liberalni mediji slavodobitno najavili kako se, među ostalim i temeljem njezinog istupa, nadležno tijelo Ujedinjenih naroda priprema Hrvatsku staviti pod prismotru jer ugrožava reproduktivna prava žena. To što je Petrovljeva sljedbenica izgubila željeno dijete, dok pod reproduktivnim pravima UN razumijeva prije svega pravo na uklanjanje neželjenog djeteta, detalj je oko kojeg se niti mediji niti UN suviše ne zamaraju. U cijeloj priči bitno je tek da je tužakanje natražnjaka iskorišteno za politički pritisak na hrvatsku vlast, i to, koje li slučajnosti, baš kad je tema zakona o pobačaju bila na stolu. Pored takvih politikanata i njihovih podupiratelja, nerijetko na riječima velikih protivnika prava na pobačaj, nerođenoj hrvatskoj djeci neprijatelji, čini se, nisu ni potrebni.

Za Hrvate sa Zapada ništa novo

Zanimljivo, najglasniji u omalovažavanju pozivatelja na priziv savjesti u redovima medicinskog osoblja upravo su oni koji su se u doba, kad je Jozo Radoš u bermudama postrojavao pobjedničku Hrvatsku vojsku, neumorno zalagali za priziv savjesti hrvatskih mladića po pitanju nošenja oružja, samo kako bi ih u što većem broju odvratili od služenja vojske. Budući su generacije ostale bez temeljne vojničke obuke dok je za to prilika još postojala, to je ozbiljno oslabilo obrambenu sposobnost Hrvatske u predstojećim desetljećima, posljedice čega se i danas osjećaju. Ne manje važno, odvraćanjem od služenja vojske obezvrijeđena je i temeljna društvena uloga muškarca otkad je vijeka – da pripravan žrtvovati vlastiti život štiti svoj dom, obitelj i širu zajednicu. Ukratko, postalo je izlišno ono po čemu muškarac jest muškarac ili je to barem doskora bio. Čitav plan preobrazbe muškarca u nešto drugo mogao bi se svesti u tri groteskne slike. Nakon što muškarac odbaci pušku, prvo se hvata džezve (većina moralnih alergičara na oružje služila je civilno, mahom u raznim uredima svladavajući vještinu kuhanja kave), a takvom, mentalno omlitavjelom, mu se potom u ruku lako metne koješta, pa i zastavica s duginim bojama. I evo, u samo tri koraka od tradicionalnog natražnjaka kojem je izlaz uvijek značio samo izlaz, do paradiranja rame uz rame s modernim “natražnjacima – veseljacima” za koje izlaz ne mora nužno biti samo to. Može biti i ulaz… Možda upravo time zbunjeni, “natražnjaci – veseljaci” i njihovi podupiratelji nikako da pronađu izlaz prema Dublinu, nego uporno ostaju ovdje unatoč tome što im prijeti samo takva pogibelj. Ipak, zagovarateljima priziva savjesti po pitanju vojne službe, a beskompromisnim negatorima istoga kad je posrijedi savjest liječnika, vrijedi priznati dosljednost. Dosljedni su u destrukciji ustaljenih društvenih vrijednosti i normi akumuliranih naraštajima, ali i u promociji stajališta koja oslabljuju društvenu povezanost i raspršuju fokus zajednice. Dosljedni su i u laži – jer je ogromna većina mladića koji su ih poslušali lagala navevši taj razlog za izbjegavanje služenja vojske samo kako bi im bilo lakše, dok liječnici koji se pozivaju na priziv savjesti, bili kršćani ili ne, o razlozima za to velikom većinom ne lažu. Naime, objašnjenje da se radi o izbjegavanju to malo dodatnog posla, kojeg ionako imaju preko glave, ne djeluje uvjerljivo. Mora biti nešto drugo. Da nije zaista zazor prema ubojstvu nedužnog ljudskog bića? S obzirom kome vjerno služe, dosljednost u lažima sekularnih prosvjetitelja i nije tako neprirodna. Jedini način kako se moguće s njima nadmetati je dosljednost u Istini. Uvijek više Istine po Duhu Svetom nego laži po Gospodaru laži, ma koliko Istinu teško bilo svjedočiti. To je sigurno vraški teško liječnicima u sredinama poput Pule i Rijeke, kao i primaljama koje zakon diskriminira pa im, pozovu li se na savjest, prijeti gubitak posla. A Istinu nije lako posvjedočiti ni kad te se, kao u slučaju nedavno zabilježenom nedaleko Gline, proganja zato što si obranio dom, obitelj, ženu i dijete od neznanca koji ti je u gluho doba noći povrijedio svetost doma, umjesto da se šćućuriš negdje u podrumu dok se došljak ne nauživa tvoga koliko ga volja. Društvo i civilizacija koje takvo svjedočenje Istine ne nagrađuju, ne drže primjernim, nego ga, naprotiv, kažnjavaju, ne mogu sačuvati vlastiti Dom. Sâmi su sebe osudili na deložaciju. Za Hrvate ništa novo – ni u davnini, radi viših interesa svijeta na čijem su braniku stajali, nije im bilo dopušteno napasnike s Istoka odveć uznemiravati, pa i pod cijenu gubitka ljudi i dobrog komada vlastitog Doma. Ipak, ni u tom i takvom svijetu nisu svi isti, niti su takvi bili u stara vremena. E, sad mogu li danas u, opet, uglavnom nesklonom joj svijetu, najviše za Hrvatsku izvući oni koji su se, ne bježeći od njega, nego nalazeći saveznike u njemu, iskazali činjenjem i rezultatima na dobrobit Hrvatske? Ili to bolje mogu neki drugi, zagrljeni s onima koji podrivaju obrambenu sposobnost Hrvatske vojske, te cinkaju hrvatsku policiju i hrvatske liječnike orvelovskoj globalnoj policiji pa potom cendraju kako svijet Hrvate ne voli? Neka se svak’ prizove savjesti (i pameti) pa sâm odluči.