Obiteljski domovi siva su zona socijalne skrbi i nitko ih ne kontrolira

Nema odgovarajuće socijalne politike za starije, već su oni prepušteni sumnjivim privatnim inicijativama

Obiteljski domovi siva su zona socijalne skrbi. Za njihovo otvaranje dovoljna je suglasnost županije na prostorne uvjete i nema nikakve obveze kontrole ni nadzora države nad njihovim radom. Stari i nemoćni onamo se smještaju temeljem izravnog dogovora s privatnim vlasnikom obiteljskog doma. Inspekcija Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku u te domove izlazi jedino po prijavi, kakvih na račun doma pokraj Oroslavja u kojem su tragično stradalo šestero korisnika do sada nije bilo, o čemu svjedoče i neke izjave članova obitelji korisnika.

Savjet obiteljima Tako ni obiteljski dom “Zelena oaza” nema nikakav ugovor sa sustavom socijalne skrbi, a dozvolu za rad dobili su od Krapinsko-zagorske županije.  Na terenu ima svega, znamo da su neki vlasnici usmjereni isključivo na profit. Nemaju ni obvezu zapošljavanja profesionalaca, već skrb o (maksimalno) 20 korisnika obavljaju članovi obitelji i zaposleni koji imaju empatije i afiniteta za taj posao. To ne znači nužno lošu skrb, ali ipak predstavlja manjkavost jer, osim motiviranosti, bilo bi dobro da zaposlenici prođu i neku pripremu – kaže Štefica Karačić, predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika. Napominje i da neki obiteljski domovi, ako žele, mogu ući u mrežu socijalne skrbi i dobiti odobrenje Ministarstva, što je važan referencija pri odabiru smještaja. No takvih je jako malo. Udruga socijalnih radnika upozorava već neko vrijeme kako rad obiteljskih domova pravno nije dobro reguliran i da u novom Zakonu o socijalnoj skrbi to treba promijeniti.
– Prijedlog da se socijalni radnici uključe u rad obiteljskih domova stoji u nekoj ladici. Treba reći ljudima koji traže smještaj za svoje starije da ga ne biraju bez provjere u nadležnom centru za socijalnu skrb – kaže Karačić.
Obiteljski domovi dužni su raditi u skladu s Pravilnikom o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga. Pravilnik, među ostalim, propisuje da se usluge smještaja u obiteljskom domu mogu pružati u kući u kojoj živi osnivač obiteljskog doma i članovi njegove obitelji, a “iznimno u drugoj kući uz uvjet da je u istom dvorištu pod uvjetom da udaljenost između zgrada nije veća od pedeset metara i da je predstavnik obiteljskog doma osigurao skrb o korisnicima na smještaju u svakoj zgradi 24 sata dnevno sve dane u godini”. U Hrvatskoj je svega oko 11 tisuća starijih smješteno u 50-ak državnih, odnosno županijskih domova i ta se brojka godinama ne mijenja. S druge strane, broj privatnih domova raste pa podaci govore o stotinjak takvih smještajnih objekata za oko 6000 ljudi. Desetak tisuća ljudi prijavljeno je za mjesto u nekom od županijskih domova, gdje su cijene subvencionirane, no problem je i dublji zna li se da više od 50% umirovljenika prima mirovinu manju od 2500 kuna.
Država kapacitete za smještaj i skrb starijih i nemoćnih ne razvija iako smo populacija koja stari, baš kao i mnoge europske zemlje koje su se, međutim, uhvatile ukoštac s tim problemom. Privatne inicijative pak ne prati odgovarajući sustav kontrole pa su ljudi u visokoj životnoj dobi često prisiljeni živjeti u neadekvatnim uvjetima, i to za golem novac. Petrović: Krivo je Ministarstvo – Godinama upozoravamo da treba urediti funkcioniranje inspekcije. Samo je sedam inspektora na tisuće korisnika, od kojih mnogi žive u neljudskim uvjetima. Lani je bilo tek stotinjak inspekcijskih nadzora. Predlagali smo da razradimo sustav volonterskih inspekcija iz redova udruga koje bi se educirale jer dobivamo jako puno pritužbi. U raspravi o novom Zakonu o socijalnoj skrbi tražili smo da se inspekcija decentralizira. Za ovu nesreću kao i za korupciju i kriminal u sustavu odgovorno je Ministarstvo za demografiju i socijalnu politiku – ogorčena je Jasna Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske.