OBLJETNICA OLUJE: Kako je 200.000 hrvatskih vojnika za 84 sata slomilo tzv. ‘Krajinu’

U ZAVRŠNOJ oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj akciji Domovinskog rata, koja je pod nazivom ‘Oluja’ kao najveća vojna operacija u povijesti moderne hrvatske države počela 4. kolovoza 1995. godine, oslobođeno je preko 10.000 četvornih kilometara područja u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu. Prema podacima Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Hrvatska vojska i specijalne policijske jedinice krenule su 4. kolovoza 1995. u 5 sati u napad duž crte od Bosanskog Grahova na jugu do Jasenovca na istoku, na bojišnici dugoj više od 630 kilometara. Hrvatske snage u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji stavljene su u stanje pripravnosti radi mogućeg napada Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine. Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske vojske (HV) oslobodili Knin. Zbog njegova strateškog i simboličkog značaja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom hrvatskih branitelja. U sljedećim danima hrvatske snage zaposjele su državnu granicu, osigurale je i krenule u pretres oslobođenog prostora sjeverne Dalmacije, Like, Banovine i Korduna. Istodobno, operacijom ‘Oluja’ hrvatske snage omogućile su Armiji Bosne i Hercegovine da razbije srpsku opsadu Bihaća, čime je spriječena nova humanitarna katastrofa u Bosni i Hercegovini i zločin poput genocida u Srebrenici, gdje su u srpnju 1995. pripadnici srpskih postrojbi, pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića, ubili više od 7.000 Bošnjaka.

U akciji sudjelovalo 200.000 ljudi

Uz državni vrh pod vodstvom predsjednika Republike Franje Tuđmana operacijom je upravljao načelnik Glavnog stožera HV-a general Zvonimir Červenko. Zbornim područjima zahvaćenima akcijom zapovijedali su generali Ante Gotovina, Petar Stipetić, Miljenko Crnjac, Luka Džanko i Mirko Norac, dok je specijalnu policiju vodio general Mladen Markač. U hrvatskim snagama bilo je ukupno oko 200 tisuća ljudi. U dokumentu Kronologija Domovinskog rata koju je Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata objavio na svojoj internetskoj stranici stoji da su svjetski državnici, posebice dužnosnici SAD-a, uglavnom pokazali razumijevanje za provedenu operaciju. ‘Između ostalog, rekli su da je ‘Hrvatska ostavila dovoljno vremena međunarodnoj zajednici da sukob razriješi pregovorima, a da su oni propali zbog beskompromisnoga stajališta krajinskih Srba’. Uoči napada, hrvatskim vojnicima izdana je stroga zapovijed o zaštiti civila i civilnih te osobito vjerskih (pravoslavnih) objekata, a tijekom akcije u javnim medijima neprestano je ponavljan poziv predsjednika RH hrvatskim građanima srpske nacionalnosti da ostanu u Hrvatskoj, jer su im na temelju Ustava i Ustavnog zakona o manjinama zajamčena sva građanska prava. Ipak, najveći dio Srba iz samoproglašene ‘Krajine’ u Hrvatskoj, na zahtjev svog političkog i vojnog vodstva, napustio je Hrvatsku. Zapovijed o evakuaciji Srba iz tzv. Krajine potpisao je srpski general Mile Mrkšić; isto je potpisao i Milan Martić, predsjednik ‘Krajine’. Predstavnici UN-a i američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith potvrdili su da su srpski civili napustili područje tzv. Krajine prije dolaska HV-a”, stoji u Kronologiji.

Žrtve na obje strane

Centar navodi da je u operaciji ‘poginulo 196 pripadnika hrvatskih Oružanih snaga, najmanje 1100 je ranjeno, a 15 ih je nestalo’ dok su gubici na drugoj strani bili ‘nekoliko puta veći’. Prema izvješću Human Rights Watcha, na srpskoj strani za vrijeme akcije Oluja bilo je 410 poginulih vojnika i 116 poginulih civila. Iz Dokumentacijskog centra ističu i da su u razdoblju nakon završetka operacije zabilježena ‘kriminalna djela osvete ili ubojstva iz koristoljublja nad pojedinim Srbima te paljenje napuštenih kuća hrvatskih građana srpske nacionalnosti’. Prema izvještaju Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava tijekom i nakon operacije ‘Oluja’ ubijeno je 667 civila. Osim hrvatskih sudova zločine iz Oluje rasvjetljavao je i Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije sa sjedištem u Haagu. U studenom 2012. Žalbeno vijeće Haškog suda donijelo je oslobađajuće presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču nakon što je sud odbacio zaključke raspravnog vijeća prema kojima su Gotovina i Markač sudjelovali u “udruženom zločinačkom pothvatu”, kao i optužbe za prekomjerno granatiranje Knina, Gračaca, Obrovca i Benkovca, a sud je Gotovinu i Markača oslobodio i zapovjedne odgovornosti. U kolovozu 2014. Državno odvjetništvo odbacilo je tvrdnje Srpskog demokratskog foruma kako “niti 19 godina od završetka Oluje u Republici Hrvatskoj nitko nije procesuiran za zločine počinjene nad srpskim civilima za vrijeme i nakon te akcije”. Naveli su i da je uz porocesuirane zločine ‘rad na predmetima kaznenih djela ratnih zločina je i nadalje u tijeku’. Kronologija akcije prema podacima Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata 4. kolovoza (petak) 1995. U 5 sati ujutro započela je vojno-redarstvena operacija ‘Oluja’. Na početku operacije Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uništilo je neprijateljsko radio-relejno čvorište Ćelavac te središta veze na Petrovoj i Zrinskoj gori. Istoga dana oslobođeni su Sveti Rok, Čista Mala, Čista Velika, Uništa, Gornji Baljci, Dabar, Novoselija, Sibić, Gora, Strašnik, Graberje, Višnjica, Predore, Uštica, Tanac te prijevoj Mali Alan i područje Dulibe – Tulove grede na Velebitu. Srpske snage u jutarnjim satima toga dana granatirale su Dubrovnik, Biograd na moru, Gospić, Otočac, Sisak i Sunju (potom su granatirani Karlovac, Nuštar i druga naselja u Hrvatskoj); u tim napadima stradali su civili i civilni objekti. 5. kolovoza (subota) 1995. Oslobođeni su: Knin s okolicom, Ljubovo, Žitnić, Lovinac, Gračac, Novi Lički Osik, Ostrovica, Primišlje, Plaški, Dubica, Vrlika, Kijevo, Drniš s okolicom, Obrovac, Benkovac, Zemunik Gornji, Biljane Gornje, Biljane Donje, Škabrnja, Nadin, Smilčić, Karin, Saborsko, Lička Jesenica, Vaganac, Ličko Petrovo Selo, Rakovica, Drežnik Grad, Željava, Medak, Petrinić Polje, Trnavec, Lički Ribnik, Gornji Poloj, Glinsko Novo Selo, Župić i Župić brdo, Šanja, Vilusi, Pecki, Luščani, Križ, Cepeliš, Strmen i druga naselja. 6. kolovoza (nedjelja) 1995. Oslobođeni su: Petrinja, Kistanje, Muškovac, Kaštel Žegarski, Vrhovine, Kostajnica, Udbina, Krbava, Korenica, Bunić, Slunj, Broćanac, Plitvice, Glina, Otrić, Bruvno, Malovan, Rudopolje, Stražbenica, Blinja, Umetić, Slabinje, Čaire, Utolica, Rausovac, Gornja i Donja Bačuga, Jabukovac, Banski Grabovac, Šaš, Veliki Šušnjar, Majski Trtnik, Barlete, Vrebac, Mogorić, Ploča i druga naselja. Istoga dana kod Tržačkih Raštela, na samoj granici na Korani, susrele su se postrojbe Hrvatske vojske (general bojnik Marijan Mareković) i 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine (general Atif Dudaković). 7. kolovoza (ponedjeljak) 1995. Oslobođeni su: Gornji i Donji Lapac, Mazin, Dobroselo, Boričevac, Kulen Vakuf, Cetingrad, Veljun, Krnjak, Vojnić, Gornje Mekušje, Kamensko, Tušilović, Turanj, Šanac, Jelaši i druga naselja. Izjava ministra obrane RH Gojka Šuška da je operacija završena u 18 sati toga dana, potvrdila je da konačna pobjeda hrvatskih snaga nije upitna, no ostalo je još nekoliko “džepova” otpora protivnika. 8. kolovoza (utorak) 1995. Predaja pukovnika Čedomira Bulata, zapovjednika 21. korpusa “Srpske vojske Krajine”, u Topuskom oko 14 sati, značila je kraj operativnoga dijela operacije “Oluja”, ali i prestanak rata na teritoriju Republike Hrvatske, iako su nastavljene vojne aktivnosti radi slamanja ostataka neprijateljske vojske i pretresa terena. Primjerice, 8. kolovoza hrvatske snage ušle su u Srb, a 9. kolovoza u Vrginmost i Dvor na Uni. Porazivši neprijatelja, Hrvatska vojska stala je na međunarodno priznatu granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.