OD 1903. GODINE SVE SRBIJE (MALE I VELIKE) SAZDANE SU NA MITOVIMA, KRIVOTVORINAMA , ZLOČINIMA I GENOCIDU 1. i 2. dio

19.12.2014. 20:08:45

“Brzi sklop srbijanske artiljerije” kreće na bojište 1912. godine

Svakome tko imalo pozna njihovu prošlost jasno je da su Srbi jedan od najpodmuklijih Ii najgrabežljivijih naroda na svietu i da je skoro sva priča o njihovoj “slavnoj” prošlosti samo jedan ep absurdnih mitova o njihovim junaštvima, zbirka falsifikata, krađa i plagijata. Svakome tko imalo pozna njihovu prošlost jasno je da su Srbi jedan od najpodmuklijih Ii najgrabežljivijih naroda na svietu i da je skoro sva priča o njihovoj “slavnoj” prošlosti samo jedan ep absurdnih mitova o njihovim junaštvima, zbirka falsifikata, krađa i plagijata. Samo za početak, nitko iz “slavne dinastije” Nemanjića nije bio Srbin. Patrijarh obitelji, prvi srbski kralj Stefan Nemanja bio je katolik iz ondašnje hrvatske Zete, a kako dokazuje crnogorski povjesničar dr. Novak Kilibarda, njegova supruga, majka njihovog najslavnijeg svetca, Rastka Nemanjića, alias sv. Sava, bila je katolikinja, Hrvatica Ana Borić. Pa i nihov grb s “belim orlovima” je najobičnija fikcija, plod nezdrave mašte. Tko je ikad vidio bieloga orla? Ali, to je već i vrabcima poznata osebina naših prekodrinskih susjeda i njihovih ne tako davno posrbljenih eksponenata s ovu stranu Drine, pa o tome nije potrebno puno govoriti. Ovo što sliedi ima sasvim drugu svrhu, a to je iznieti na svietlo neke od njihovih monstuoznih zločina za koje mnogi u svietu ne znaju ili su ih “zaboravili”. Već više od 70 godina, udruženi s jugokomunističkim izdajnicima u Hrvatskoj, srbski političari na čelu s njihovim SANU-om služe se onom starom taktikom - reci joj da je kurva prije nego ona tebi reče - i nesmanjenom žestinom šire promičbu kako smo mi Hrvati genocidan narod, a oni oduviek nevine žrtve. Kako ne bi izpalo da se ovdje radi o još jednoj “zločestoj ustaškoj izmišljotini” većina teksta koji sliedi uzet je iz knjige “The Sleepwalkers”, iz pera prof. Christophera Clarka, jednoga od riedkih objektivnih engleskih poviestničara. MENTALNA MAPA VELIKE SRBIJE “NAČERTANIJE” JE FALSIFIKAT U ovoj knjizi pisac kaže da je podporni stup izvorne velikosrbske ideje o “ujedinjenju svih Srba” bio svojevrstna mentalna slika Velike Srbije koja je sredinom devetnaestoga stoljeća imala vrlo malo veze s političkim zbivanjima prije i u vrieme toga vremena. Kako bi oživio san o ponovnoj uzpostavi mitske veličine Dušanovog carstva, 1844. g., Ilija Savić Garašanin napisao je knjazu Aleksandru Karađorđeviću tajni “Program za nacionalnu i vanjsku politiku Srbije”. Ali, kako navodi ovaj engleski povjesničar, kao većina drugoga, tekst ovoga “nacrta” bio je obična krađa, podmukli plagijat dokumenta koji je nekoliko godina ranije napisao češki general i vojni teoretičar, panslavist František Zach. “U tom dokumentu Zach je opisao svoju viziju o nekakvoj federalnoj organizaciji naroda južnih Slavena. Garašanin je jednostavno uzeo ovaj Zachov šablon i ondje gdje je Zach upisao južni Slaveni, on je ubacio ‘Srbi ili srpski’. Time i nekolicinom drugih izmjena i substitucija Garašanin je transformirao Zachovu kozmopolitansku viziju u uzki srbijanski manifesto. Na samom početku Grašanin u tom “nacrtu” kaže da je Srbija mala ali da ona ne smije ostati u takvom obliku, jer da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi i da je Srbija tamo gdje živi ijedan Srbin.” Cilj toga nacrta bio je u glave Srba usaditi mit o veličini Dušanovog carstva, koje ustvari nije bilo ništa veće ni snažnije od stotina drugih malih samozvanih kraljevina u to doba, koje su stari Englezi posprdno zvali “fiefdoms”. Da nebi došlo do konfuzije, Aleksandar kojemu je Garašanin podmetnuo ovaj plagijat, bio je Karađorđev sin, djed kasnijeg kralja Aleksandra, koji je svoju zločinačku karijeru završio 1934. g., u Marselju. Ovaj prvi bio je knjaz minijaturne knjaževine Srbije koja je poslije nagodbe između Miloša Obrenovića i turskoga paše, od 1817. g., bila neka vrsta autonomnog entiteta unutar otomanskog carstva. Bio je na vlasti od 1842. do 1858., kad ga je iz te “lepe knjaževine” najurio Miloš Obrenović. Aca je pobjegao u Rumunjsku gdje je živio do svoje smrti u Temišvaru 1885. godine. Nu Rumunji nisu dozvolili da ga se sahrani u njihovoj zemlji, pa je njegovo tielo je prevezeno u prijateljski Beč i tamo sahranjeno. Njegov sin, kasniji kralj Petar I., naredio je 1912. g., da se njegove ostatke dopremi iz Beča i pokopa na Oplencu. Poslije ponovnog dolazka Obrenovića na vlast Garašaninov “program” o velikoj Srbiji smatran je običnom fantazijom i za njega je izvan Srbije malo tko čuo. Na 11. lipnja 1903. g., dolazi do izvršenja jednog od najgnusnijih zločina koje je s grupom oficira u Srbiji iz izbjeglištva u Švicarskoj godinama pripremao Petar, unuk šumadijskog uzgajača svinja, ubojice i hajduka Đorđa Petrovića “Karađorđa”. Toga dana, nešto poslie 2 sata poslie pola noći 27 srbskih oficira došuljalo pred ulaz kraljevske palače u Beogradu ( danas sjedište gradske skupštine). Poslie kratkog okršaja sa stražarima ulaze u palaču i nemogavši odmah pronaći kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu suprugu Dragu Mašin, kao biesni psi jure od sobe do sobe i pucaju u namještaj i razbijaju sve do čega dođu. Kad su ih, poslie neprekidne pucnjave, urlanja, i razbijanja konačno pronašli u skloništu gdje su bili skriveni, ovi divljaci su započeli s krvavim orgijanjem kakvog bi se stidjeli i Džingiskanovi Mongoli. Najprije su u bračni par izpalili desetke naboja, a onda su njihova tiela počeli probadati bajunetama, sjeći sabljama i sjekirama, da bi tako iznakažene na kraju bacili u dvorište, ali ne prije nego su neki od njih sebi za suvenire odrezali komade tijela kraljice Drage. Jedan od njih, major Velimir Vemić, godinama je u svom kuferu držao osušen komad Dragine dojke. U listopadu 1913. za vrieme tkzv. 2. balkanskog rata ovaj divljak je bio priveden sudu jer je ubio jednoga izgladnjelog mladog regruta zato što nije bio dosta brz u izvršenju njegove zapoviedi. Poslie umorstva Aleksandra Obrenovića na vlast u Srbiji dolazi Karađorđev unuk Petar, koji je do tada pijančio po Švicarskoj. Njegovim dolazkom na vlast Garašaninov falsifikat nacrta o Velikoj Srbiji pronađen je negdje među starim pliesnivim papirinama i 1906. objavljen pod naslovom “Načertanije”. “Od dolazka Karađorđevog unuka na vlast u Srbiji poslije brutalnog umorstva kralja Aleksandra Obrenovića i njegove supruge Drage Mašin 1903. g., taj Garašaninov nacrt postati će “Magna Karta velikosrbstva” , kaže prof. Clark. “...Na početku 20. stoljeća u cieloj Srbiji postojale su svega 4 male pedagoške škole ili koledža. Više od polovice učitelja osnovnih škola uobće nisu prošli pedagoško školovanje, škole su bile u običnim praznim zgradama, a svega trećina djece je dolazila u njih. Svi ovi nedostatci reflektirali su kulturne preferencije srbijanske populacije koja je izobrazbi pridavala vrlo malo važnosti i na sve škole gledala kao strane institucije koje su vlasti silom nametnule srbskome narodu. Kako bi se povisio prihod u državni fond, na zasjedanju Skupštine, čija većina zastupnika su bili nepismeni seljaci, 1905. godine izglasan je zakon da se umjesto poreza na privatnu destilaciju šljivovice porezuju školske knjige. Rezultat je bio izvanredno niska pismenost, koja se kretala od 27% u sjevernim dielovima kraljevine do svega 12% najugu i iztoku. Čak i sam Beograd, u kojem je 1900te stupanj pismenosti bio svega 21% idalje je ostao grad priprostih seljaka, ‘seljačkih građana’ s dubokim uplivom seljačkog načina života. U takvoj sredini razvitak moderne sviesti nije doživljavan kao evolucija iz prošlog načina razumievanja svieta, nego rađe kao neskladno prekrivanje starih tradicionalnih vriednosti tuđim modernim shvaćanjem” , piše prof. Clark. Kao takvi, osim epskih pjesama o izmišljenim junacima, Milošu Obiliću i Marku Kraljeviću, Srbi uobće nisu imali ništa što bi se moglo nazvati njihovom literaturom pa su i to morali negdje drpiti. I, uspjeli su drpiti epski spjev crnogorskog popa Petra Petrovića Njegoša i prikazati kao srbsko remek djelo. Orginal spjeva, GORSKI VIENAC, koji je prvi put je tiskan u armenijskom manastiru u Beču 1847. godine, napisan je na čistom korienskom pravopisu koji je svojevremeno rabljen samo u Hrvatskoj i u Crnoj Gori. Nu kako bi ga barem malo “posrbio”, kad već nije smio na srbijanskoj ekavici, Dositej Obradović je prije njegova drugog tiskanja u Vojvodini, ‘iekavicu’ zamienio ‘ijekavicom’. Tako se VIENAC promienio u VIJENAC: Iako ijekavica nema nikakve veze sa srbskim jezikom danas na internetu stoji da je napisan na tom jeziku. VELIKA SRBIJA I ZLOČINI GENOCIDA Koncem devetnaestoga stoljeća, a posebno početkom dvadesetoga turska carevina bila je poznata pod imenom najprije kao “Bolestnik”, a kasnije “Mrtvac na Bosporu” zato što je bila na rubu ekonomskog i vojničkog kolapsa. To je za male podjarmljene balkanske narode bio pogodan čas za ustanak protiv ove impotentne hrbine, ostatka nekadašnjeg moćnog imperija. Prvi ustanak podižu makedonski Bugari pod vodstvom Goce Delčeva 2. kolovoza 1903., na pravoslavni blagdan sv. Ilije, Po tom jedobio ime ‘Ilindensko Vostanje‘ (Ilindanski ustanak). Ustanak je bio ugušen jer ustanicima nisu u pomoć priskočile nijedna od susjednih držav; Grčka, Srbija Rumunjska, pa ni sama Bugarska. U to vrieme sva pozornost velikosrbskih političara bila je uperena u pripreme za tkzv. Prvi balkanski rat, koji će 9 godina kasnije Srbi, Grci, Bugari, Crnogorci i Rumunji podignuti protiv Turaka. U izvještaju Foreign Office-u, 27. travnja 1909., britanski ministar u Beogradu opisuje kako je opet jasna “mentalna mapa” koja srbskoj eliti i običnom puku služi kao izvor informacija za razumievanje politike i ciljeva buduće Velike Srbije: “Svaki patriotski Srbin (on piše Servian) koji je zainteresiran ili je aktivan u politici misli da srbska nacija ne uključuje samo subjekte kralja Petra, nego sve one koji su njima slični po rasi, vjeri i jeziku. On, poslie svega, očekuje eventualno stvaranje Velike Srbije koja će u svoj zagrljaj dovesti sve različite dielove njegova naroda, trenutačno razdieljenog pod dominacijom Austrije, Mađarske i Turske”. (....) “S njegovoga gledišta, Bosna je zemljopisno i etnografski srce Velike Srbije ( From his point of view, Bosnia is both geographically and ethnographically the heart of Great Servia )”. Najutjecajniji savjetnik Nikole Pašića “velikosrbski etnograf” Jovan Cvijić kaže da je “vrlo jednostavno da Bosna i Hercegovina radi njihovog geografskog položaja u etnografskoj sredini srbo-hrvatske rase drže ključ srbskoga problema”.   Za Dom Spremni! Ja sam Zvonimir Došen Izvorni članak možete pogledati OVDJE   Braniteljski radio, subota 13. prosinca 2014.   op OD 1903. GODINE SVE SRBIJE (MALE I VELIKE) SAZDANE SU NA MITOVIMA, KRIVOTVORINAMA , ZLOČINIMA I GENOCIDU 2.dio “TRI TURSKA RATA” “Poslije tkzv. II. balkanskog rata kad su Grčka, Srbija, Rumunjska i Crna Gora napale Bugarsku, prisvajanjem Kosova, Makedonije i Novopazarskog Sandžaka, Srbija se s 48.300 proširila na 87.772 kvadratnih kilometara. Tada su srbijanske političke elite prolazile kroz fazu ekstremnog samozadovoljstva. Narodima u prostorima koje su Srbi “oslobodili” od Turaka impozicija srbijanske vlasti doniela je puno veće progone i ugnjetavanje od onih turskih. Prava zagarantirana u srbijanskom ustavu iz 1903., ( paragrafi; 22, 24 i 25 ) kojima je garanrirana sloboda tiska, udruživanja i javnih skupova nisu važili za te narode. Stanovnicima tih novih predjela zabranjena su prava aktivnog i pasivnog glasovanja. Drugim riečima ti prostori su postali svojevrstne kolonije s istim uređenjem koji su imale one engleske i francuske u Africi 200 godina ranije. Opravdanje srbijanskih vlasti, u čijoj je Skupštini, kako se vidi iz gore navedenog, u to doba vladala velika većina podpuno nepismenih i daleko zaostalih seljaka, bio je da je to zato “što je stanovništvo tih novookupiranih zemalja na tako niskoj razini kulturnog razvitka pa bi davanje i najmanjeg stupnja slobode takvome narodu ugrozilo srbsku državu. Kao odgovor na te tako bezočne tvrdnje, neke od oporbenih glasila u to vrieme u Srbiji, kao “Radničke novine” i “Pravda”, koristeći se zakonom o slobodi tiska ( koji je vriedio samo za Srbe ) odmah ukazuju na to da su ti “novi Srbi” uživali mnogo veća prava i slobode pod turskom administracijom nego pod ovom srbskom. U listopadu 1913. britanski podkonzul u Skopju javlja o sustavnim saztrašivanjima, masovnim zatvaranjima, batinanjima, silovanjima, spaljivanjima sela i masakrima stanovništva u okupiranim prostorima. “Već je u obilju jasno”, kaže u svom izviešću podkonzul Charles Greig, “da muslimani pod srbskom vlašću nemaju uobće ništa očekivati osim sustavne eksploatacije, masakra i konačnog uništenja. Jedanaest dana kasnije, on šalje drugi izvještaj u kojem kaže: “Bugarsko, a posebno muslimansko stanovništvo u kotarevima Prilep, Krčevo i Kruševo u smrtnoj je opasnosti od podpunog iztriebljenja pod učestalim barbarskim masakrima i pljačkanjima koje čine razuzdane bande srbskih bandita i srbske vojske. Do konca mjeseca, pljačke, silovanja, ubojstva i svakovrstna nasilja od strane srbskih komita (četnika) i osoba u paktu s njima, stvorilo je uvjete za podpunu anarhiju.” Albanci, muslimani, Bugari, Vlasi i Židovi, kaže dalje podkonzul u prosincu iste godine, strahuju od podpune neimaštine, gladi uništenja. U listopadu 1913., austrougarski generalni konzul u Skopju, Heinrich Jehlitschka, šalje bečkoj Porti izviješće o grozotama koje Srbi čine nad lokalnim stanovništvom gdje uz mnoštvo drugig opisuje razaranje deset sela, čije je čitavo stanovništvo bilo iztriebljeno. “Najprije su iz sela izveli sve muškarce, poredali ih u linije i postrieljali. Onda su zapalili sve kuće, a žene i djeca koji bi se pokušali spasiti bijegom iz plamena usmrćeni su bajunetama. Muškarce su pobili srbijanski oficiri, a svojim vojnicima su zapovjedili da ubijaju žene i djecu. Po ulazu u Gostivar, gdje je radi strašnih srbskih zločina došlo do pobune jednog dijela albanskog stanovništva, Srbi su ihitili 300 mirnih stanovnika, koji nisu imali nikakve veze s pobunom i u grupama od dvadesetak ljudi odvedeno izvan mjesta , ubijeno kunadcima i bajunetama i bačeno u unapried pripremljeni otvoreni masovni grob.” “Ovo nisu nikakvi spontani činovi brutalnosti”, zaključuje Jehlitschka, “nego hladnokrvna i opreacija sistematske eliminacije ili uništenja izvedena po naredbi odozgo”. Srbijanski poslanik u Beču, Jovan Jovanović, 6. svibnja 1914., piše svome šefu srbijanskom premijeru Nikoli Pašiću da mu se “čak (!) i francuski ambasador tužio na divljačko ponašanje Srba u novim provincijama”. Slične tužbe, kaže Jovanović, dolaze i od grčkih, turskih, bugarskih i albanskih kolega i boji se da će to nanijeti štetu srbskom ugledu, a moglo bi imati i vrlo loše posljedice”. Nu, kao i obično, Pašić je to odbacio kao “neutemeljene obtužbe miroljubivih Srba od strane srbskih neprijatelja”. “DINASTIJA” PRIMITIVNIH DIVLJAKA Uzgajač i trgovac svinja Crni Đorđe Petrović, na turskom “Kara Đorđe”, bio je psihopat koji je patio je od nekontroliranih napadaja psiho-agresije od koje nisu bili pošteđeni ni oni iz njegove najuže obitelji. Kako stoji u jednom zapisu, u jednom takvom napadaju on je svojoj majci na glavu nabio košnicu punu pčela. Njegov unuk, kasniji “kralj Petar I. Karađorđević” patio je od iste bolesti . Posebno u alkoholiziranom stanju, što je bilo vrlo često, on bi postao vrlo zloćudan i biesan na sve oko sebe. Kao bjegunac iz Obrenovićeve Srbije, najprije u Rumunjsku onda u Francusku on je kasnije našao utočište kod crnogorskog knjaza Nikole Petrovića na Cetinju gdje se 1883. g., oženio s njegovom kćerkom Ljubicom “Zorkom”. U svega šest i pol godina braka s njom je imao petero djece. Kako je službeno izjavljeno, Zorka je 1890., u 25. godini života “preminula za vrieme porođaja” na Cetinju. Kasnije se uzpostavilo da je umrla od posljedice udaraca nogama, koje je, dok je bila trudna, dobila od svoga muža. Sledeći primjer svoga otca njegov stariji sin “prestolonaslednik” Đorđe, koji je poslije Petrove smrti trebao stupiti na tron ove u krvi ogrezle divlje “dinastije”, diskvalificirao se u očima glavnih srbskih pokrovitelja ,Francuza i Engleza, jer je u jednom hiru divljačkog bjesnila, koje su od Karađorđa nasliedili svi njegovi potomci, 1909. g., poput bijesna magarca, nogama usmrtio svoga osobnog slugu. Biesni Đorđe omro je u Beogradu 1972. godine. Na njegovo mjesto došao je njegov puno gori, ali i puno podmukliji, godinu dana mlađi brat Aleksandar, koji se kako napominje i ovaj povjesničar, u tkzv. balkanskim ratovima “proslavio” prostaštvom i okrutnošću nad makedonskim Bugarima, Albancima i svim drugim nesrbskim narodima, a da se i ne spominju kasniji megazločini protiv hrvatskoga naroda. Za vrieme tkzv. 2. balkanskog rata ovaj primitivni prostak hodajući po osvojenim mjestima po Makedoniji najvolio je maltretirati male djevojčice. Svaku od njih upitao bi: “Šta si ti?” Diete bi odgovorilo: “Bugarka sam!” Na što bi je uz poznate srbijanske pogrde i psovke ovaj primitivni drznik udario nogom ili pljuskom po licu. To je, dakle, baština Crnoga Đorđa koju su nasliedili njegovi potomci. Baština na kojoj je zasnovana nova srbska “dinastija”. Baština na kojoj je se od 11. lipnja 1903. godine temelji svaka “moderna srbska država” . Od toga datuma, sve Srbije, pa tako i ova današnja u jednom ili drugom obliku kontinuitet su državnih tvorevina koje su Karađorđevi potomci izgradili na porobljavanju, silovanjima progonima i genocidu nad svim nesrbskim narodima na prostorima koje neki zovu balkanskim poluotokom. Na 289. stranici ovaj povjesničar navodi kako je njemački kralj Wlhelm II. u studenom 1912. godine izjavio da Nijemci “ne će marširati na Pariz i St. Petersburg radi Albanije koju su Srbi zuzeli kako bi imali izlaz na Jadransko More”. Nikome , a najmanje Francuzima i Englezima, u tom osvajanju “izlaza na more” nije smetao genocid nad albanskim pučanstvom koji je počinila srbijanska vojska. Srbijanski “vojvode” Radomir Putnik i Stepa Stepanović dugo godina su se prepirali o tome koji je od njih “više arnautskih (albanskih) glava odsekao”. Godinu dana kasnije Srbija je bila izbačena iz Albanije i time izgubila izlaz na more. Ali srbijanski san o izlazu na more nije prestao i nije dugo trebalo čekati da im velike sile - Francuska, Engleska i Rusija - 1918. preko Hrvatske daju mnogostruko širi izlaz na Jadransko more. Ovdje moram navesti nešto što mi je o srbijanskoj zaostalosti i pimitivizmu izpričao pok. prof. Bogdan Radica 1973. g. u Chicagu: “Kad je poslie “ujedinjenja” srbijanska vojska došla u Dalmaciju, neki general ili vojvoda koji je jašio na konju, na obali navodi žedna konja da pije morsku vodu. Konj ponjuši more, ali ga neće piti. Vidjevši da konj neće piti more, vojvoda se okrene k narodu koji je, videći što ovaj pokušava, crkivao od smijeha i uzvikne: “Jebem vam, bre, to vaše more kad ga ni konj neće da pije!” Kako je nedavno potvrdio i srbijanski ministar Dačić, glavni stratežki cilj Srbije je idalje ponovno ostvarenje izlaza na more - koji su izgubili u ovom posljednjem ratu, iako to more ni “srbski konji neće da piju”. To je, znači, Srbija kojoj, kako nedavno reče komunjara Josip Leko, on i ostala jugokomunistička banda u Hrvatskoj svesrdno pomaže da uđe u Europsku Uniju i tako postane “Europska Srbija”. A što bi drugo na sve ovo iole pametan čovjek mogao reći nego - ako i ovaj put ne budemo spremni ovu izdajničku pro-srbsku, jugokomunističku bandu, jednom zauvijek, sbaciti sa svoje grbače, obtužiti je, najstrože kazniti i sve koji poslie odsluženja robije ostanu na životu poslati u njihovu “Europsku Srbiju” - onda nismo zaslužili da se više zovemo Hrvatima.   Za Dom Spremni! Ja sam Zvonimir Došen   Braniteljski radio, subota 13. prosinca 2014. Izvorni članak možete pogledati OVDJE

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.