Odlučio sam se zapaliti kada je Matić rekao da naša prava nisu dirana

''Kad sam na televiziji čuo kako ministar govori da braniteljska prava nisu dirana, to je za mene bio okidač. Odlučio sam prekinuti svoju agoniju, financijsku i zdravstvenu, te pritom pomoći svojim suborcima'' Krajem listopada, nedugo nakon tragično preminule Nevenke Topalušić, ispred Ministarstva branitelja Damir Čakanić polio se benzinom i uzviknuo: ''Dečki, ne odustajte! Sve za Hrvatsku'', a zatim je uzeo goruće drvce s ognjišta i zapalio se. Nakon pet operacija i terapije tijekom koje je učio ponovno hodati,  napustio je Traumatološku bolnicu kao invalid, no svoj život danas može zahvaliti samo pribranosti svojih suboraca, piše vecernji.hr. Damir je jedan od tisuća branitelja bez ikakvih sredstava za život, koji su kao jedini izvor prihoda imali opskrbninu u iznosu od 1100 kuna sve dok im preko noći nije smanjena za tristotinjak kuna. I više od toga, zaboljelo ga je što je, skupa sa suborcima slabijeg imovinskog statusa, premješten pod ingerenciju Ministarstva socijalne politike: od hrvatskog branitelja, smatra, postao je tek socijalni slučaj. ''Te večeri čuo sam na televiziji kako ministar Matić govori da braniteljska prava nisu dirana i to je za mene bio okidač. Odlučio sam prekinuti svoju agoniju, financijsku i zdravstvenu, te pritom pomoći svojim suborcima kojima je, kao i meni, povrijeđeno ljudsko dostojanstvo'', objasnio je Damir Čakanić, negdašnji pripadnik Tigrova, kasnije i 150. brigade. Boli ga nebriga za veterane Na raspolaganje domovini javio se među prvima, prošao ratišta od Slunja, Jasenovca, Zadra i Čapljine, ali nije izdržao do kraja rata: napustio je Hrvatsku vojsku 1993. kada mu je dijagnosticiran PTSP. ''Svojim činom želio sam upozoriti na nepravdu prema hrvatskim braniteljima. Više ne razmišljam o samoubojstvu, ali boli me arogancija ministra koji je nezainteresiran za branitelje, boli me nebriga za veterane, nezamisliva u zapadnom svijetu'',  kaže 51-godišnji Zagrepčanin. Premda je od izbjegnute tragedije prošlo gotovo pet mjeseci, nitko ga iz državnih institucija nije kontaktirao, ni iz resornog ministarstva ama baš nitko nije ga pitao za zdravlje. ''Nisam ni očekivao, to je ministarstvo samo sebi svrha. Posjetila me jedino socijalna radnica, što je zakonska obveza. Ali zato su uz mene suborci'' kaže. Otkako je napustio bolnicu, svoje vrijeme provodi s njima, u šatoru u Savskoj 66. Tražit će invalidninu Čakanića kod kuće čekaju neplaćeni računi: 2000 nepodmirenog duga za struju i režije, koji nema odakle platiti. Ima kćer, 16-godišnju Anu, kojoj ne može pružiti normalan život. Uskoro će, otkriva Damirov prijatelj i ratni zapovjednik Damir Loborec, zatražiti ocjenu Damirove radne sposobnosti, kako bi za njega, danas posve nesposobnog za rad, zatražili invalidninu. Pritom imaju samo dobru volju da pomognu ali, na žalost, ne i sugovornike za dijalog.