Odnijeli su ga vjetrovi rata: Priča o Tomislavu Šestanu, pripadniku Turbo voda posljednji put viđenom u Borovu Selu!

21.11.2021. 09:22:00

Turbo vod, legendarna jedinica koju je činilo osamnaest, mahom, dvadesetogodišnjih mladića, ime je dobila kao ironični odgovor branitelja Trpinjske ceste agresivnoj propagandi srpske televizije koja ih je nazivala "turbo ustašama". 

Ta je interventna postrojba slana na najdelikatnije i najopasnije zadatke, kao i ispomoć u sve dijelove obrane Vukovara. Od njih osamnaest, šestorica su poginula ili se vode kao nestali, a među njima i hrvatski branitelj Tomislav Šestan, prema iskazima svjedoka, posljednji put viđen u predvorju škole u Borovu Selu.

Tomislav Šestan rodio se 24. lipnja 1970. godine u Vukovaru, kao stariji od dva sina Marije rođ. Zorčec i Ivana Šestana. Nažalost, Tomislav će jedva napuniti osam, a njegov mlađi brat Hrvoje pet godina, kada će ostati bez oca koji je smrtno stradao u prometnoj nesreći.

Osnovnu školu Tomislav je pohađao u OŠ Bratstvo i jedinstvo, danas OŠ Blage Zadre, a srednju, smjer elektrotehničar, završit će u Vukovaru, u COUO-u Edvard Kardelj, školi koja se nalazila u zgradi današnje vukovarske gimnazije. Vrlo rano, Tomislav će kao golman zaigrati za NK Borovo, potom i NK Radnički, a u krugu igrališta NK Radnički iz Borova Naselja, na spomeniku na kojem su ugravirana imena igrača toga kluba poginulih u Domovinskom ratu, nalazi se i njegovo ime.

Oni koji su poznavali Tomislava Šestana, odreda će ga opisati kao dragu i tihu osobu. Poznanica iz srednje škole i prijateljica iz mladosti, prisjećajući se Tomislava, uzviknut će: "Dragi Tomislav Šestan! Ali, on je stvarno bio divan, prekrasan dečko. Skroman, odgovoran, miran, a opet od svih prihvaćen. Bio je odličan učenik, nije puno pričao, nikad nije bio nepristojan… Svi smo ga voljeli".

Nakon srednje škole, Tomislav odlazi na odsluženje vojnog roka, prvo na obuku u auto jedinicu u Čapljinu, potom u Tuzlu, Bosna i Hercegovina te napokon, u Osijek, da bi nakon povratka iz tzv. JNA, upisao Višu prometnu školu, također u Osijeku, u koju, zbog početka ratnih sukoba, nikada nije krenuo.

Njegov prijatelj iz djetinjstva i mladosti, a kasnije i suborac, Nevenko Mauzer, ispričat će: "Nas trojica, Vjekoslav Jugec, Tomislav i ja, u ratu smo bili nerazdvojni. Odrastali smo zajedno, išli zajedno u školu, crkvu, klikerali se kao djeca, igrali kasnije nogomet, stalno smo bili okrenuti jedan prema ostaloj dvojici pa je bilo prirodno, kad je došlo 'stani - pani', da i u najtežim trenutcima ostanemo zajedno. Naš položaj je bio u Slavonskoj ulici, na izlazu prema Trpinjskoj cesti, iako smo po potrebi, kao Turbo vod, kad god je to trebalo, najčešće uz Blagu Zadru, odlazili na ispomoć i na druge položaje. Tomislav je i u ratu, kao i u normalnim vremenima, bio pouzdan, mogao si se osloniti da će odgovorno izvršiti sve pred njega postavljene zadaće. Od straže, pa do direktne borbe, sa sigurnošću si na njega mogao računati".

Tomislavova majka Marija, s uzdahom će reći: "Tomislav nije bio zaposlen pa je na stražama koje su se u početku davale najčešće dežurao noću, kako bi se oni koji su radili mogli odmoriti. Uvijek sam se za njega brinula, osobito kad je prestao spavati kod kuće. I moj mlađi sin Hrvoje, tada tek osamnaestogodišnjak, bio je branitelj, pa zbog njih nisam željela nikuda otići, ostala sam u podrumu, u našoj kući. Kako bih ih mogla ostaviti? Blago Zadro je bio ozbiljan i pametan čovjek, nije dozvoljavao da dva brata idu u akcije zajedno, govorio bi kako me ne bi mogao pogledati u oči kad bi njih dvojica zajedno stradali.

Nažalost, Blago je poginuo 16. listopada, a taj isti dan je ranjen i naš Hrvoje. Nakon što su ga u bolnici previli, poslali su ga kući pa je Tomislav često dolazio obilaziti ranjenog brata, baku i mene. Kasno uvečer, 13. studenog, dojavili su nam kako je linija obrane probijena i da se moramo povući prema borovskoj tvornici. Uspjeli smo doći do Obućare i tamo sam 18. studenog posljednji put vidjela moga sina. Krenuo je u zgradu Borovo Commercea, a ja sam mu prije toga dala dokumente i moj sat, da zna koliko je sati. Kratko smo se oprostili. Nije puno govorio, samo je rekao: Mama, ja znam što će biti, samo neka to bude što prije... I otišao…“

Nevenko Mauzer će se prisjetiti: "Dana 19. studenog prisiljeni smo na predaju te su nas iz kruga Borovo Commercea, kroz Borovo Naselje, pješice sprovodili prema Trpinjskoj cesti. U jednom sam se trenutku okrenuo i u onoj koloni, otprilike pedesetak metara iza mene, kod škole Edvard Kardelj, danas Tehnička škola Nikole Tesle, ugledao Tomislava kako pomaže nekoj starijoj ženi. Potjerali su nas dalje i to je bio posljednji put da sam ga vidio“.

Marija Šestan će ispričati: "Hrvoje je nakon mjesec dana pušten iz logora u Begejcima, ali Tomislavu se izgubio svaki trag. Nema mjesta gdje ga nisam tražila, pisala, čekala. Kroz godine naslušali smo se svakakvih neistinitih priča. Ljudi bi nešto načuli, pa krivo prenijeli, čak je negdje pisalo kako je Tomislav također strijeljan na Trpinjskoj cesti, u dvorištu, na kućnom broju 33, gdje je nažalost, doista ubijen njegov prijatelj Vjekoslav Jugec, a Nevenko Mauzer je nevjerojatnom prisebnošću i hrabrošću uspio iz toga dvorišta pobjeći. A onda, 2006. godine, punih petnaest godina kasnije, pojavio se prvi trag".

Policajac koji je u to vrijeme radio pri istrazi na jednom drugom predmetu, ispričat će da je slučajno došao u kontakt sa ženom koja je spomenula kako je, jer je bila povrijeđena, jedan neprijateljski vojnik iz kolone u kojoj su išli, izdvojio mladića i zapovjedio mu da joj pomogne doći do autobusa u kojem su odvezeni ispred škole u Borovu Selu.

Mladić ju je morao i iznijeti iz autobusa, te je odnijeti do predvorja škole, gdje ju je smjestio na stolicu, a odmah potom su dvojica četnika došla po njega i izvela ga. Prije negoli je izašao, njoj nepoznati mladić, dao joj je ženski sat i rekao:

"Ovo je sat moje mame, Vi ćete ga sačuvati".

Policajcu je bio poznat iskaz Marije Šestan, te ju je kontaktirao i upitao da opiše sat koji je dala Tomislavu. Opis sata je odgovarao satu koji je žena koja je davala iskaz još uvijek imala, a ona je kasnije, prema slikama koje su joj predočili, među nekoliko njih, prepoznala Tomislava.

Prije nekoliko godina, "u pero" Zdravku Kordiću, Marija Šestan je rekla: "Jako mi je žao što ne znam gdje je Tomislavov grob. Željela bih ga pokopati dostojno čovjeka i moliti se Bogu na njegovu grobu za pokoj njegove dobre i plemenite duše“.

Iste riječi ponavlja i danas i još uvijek se nada kako će, dok je živa, pronaći njegove posmrtne ostatke kako bi ih dostojno pokopala.

Prisjećajući se svoga Tomislava, majka Marija je još tiho dodala: "Volio je knjige, puno je čitao, za njegov posljednji rođendan koji smo proslavili 1991., kupila sam mu dvije knjige, po njima je napisana tada vrlo popularna američka serija Vjetrovi rata. I eto…Vjetrovi rata su ga odnijeli…"

Kada je nakon sloma obrane Borova naselje zarobljen i deportiran u Borovo selo, gdje mu se gubi svaki trag, Tomislav Šestan, sin i brat, imao je dvadeset i jednu godinu. Tomislave, nismo te zaboravili.

Izvor: Direktno.hr

Izvorni autor: Tanja Belobrajdić/Foto: privatni album

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.