OKRENULO SE: HRVATSKOM SE PANIČNO RAZMIGOLJILA UDBAŠKA GUJA a „USTAŠKA“ JOJ PRIČEPILA GLAVU I REP

Hrvatska je zemlja u tranziciji, kako to vole u svojim opravdavanjima, pred „svojim“ biračima gromoglasno prdekati, politačarski službenici. Ali i njima treba jasno poručiti ako su zaboravili. Naime: Hrvatska je prošla teške, pa i najteže, ali i još teže, do preteških olovnih utega oko svoga plemenitog HRVATSKOG vrata, sve od stoljeća sedmog do 1991. godine kada se reklo, stop. Da, stop, upravo je to najbolji izraz za sisavce i sve one koji su stoljećima isisavali čistu hrvatsku krv ne bi li je isisali do zadnje kapljice, da Hrvat nestane, da ga više nema, da se ne zna da je taj narod ikad postojao. Preko 60.godina gazila ga je udbaška čizmetina i tako ga tvrdo prikovala njuškom o pod da Hrvat nije mogao niti disati, ne daj Bože Hrvatski zrak. Popiju ljudi za kominom ili u nekom jeftinom bircu i omakne im se neka hrvatska pjesmica i čizma odmah stiže, hvata za vrat, utrpa“ ustaše“ u službene tristaće, stojadine i ostala čizmarska vozila i pravac soba, sa strogo određenim brojem na vratima. A tek unutar, iza tih vrata, čizmetine odrade svoje. Hrvat ili iziđe ili ne, briga njih, oni bi svoje odradili. Opiturali bi zidove te sobetine hrvatskom krvlju, a tek poslije bi netko metlom pomeo izbijene zube koji su ostali razbacani po pljesnivoj sobetini, u kojoj se osjeća sumoran zadah smrti, svakoga tko bi se ne daj Bože usudio nešto krivo reći a da to nije u skladu sa nametnutim režimom čizme. Na jednom peronu u Franfurtu njih trojica, hrvata sa drvenim koferima i ofucanim odjelima, potiho šapćući, da ih slučajno ne bi netko čuo, dogovaraju gdje i kud se skriti jer su u hrvatskoj eto zapjevali pokoju svoju, hrvatsku. Odluče se ostati sva trojica u njemačkoj, pa što bude. Čizma je takve nazvala političkim emigrantima za kojima odmah treba poslati čizmu koja će ih u stopu pratiti, da slučajno zadah hrvatstva ne bi proširili na svoje hrvate , kako čizma veli„ustaše“ razbježane i raseljene po svijetu. Nema se tu milosti. Sa kamena sivog, obično s dalmatinskog krša kao i onoga hercegovačkog, bježe hrvati trbuhom za kruhom, jer ih je čizma toliko pričepila, da nemaju za prehraniti obitelj. Ne mogu niti trojica hrvata zajedno sjesti u nekakvom zabačenom i jeftinom njemačkom bircu, a da to čizma odmah ne nanjuši i počme gmizati i stupati za njima, ne bi li sutra osvanuo barem jedan manje, i tako godinama, desecima godina. Nestaju hrvati jedan po jedan. Jednostavno ih pojede mrak. Njihove obitelji ih strpljivo čekaju da pošalju koju marku, krvavo zarađenu u tuđoj zemlji a na kraju im njihove muževe isporuče u jeftinim drvenim lijesovima i tada nastaje kuknjava. Nema se više ni muža ni ćaće a nema se ni što jesti. Odradi čizma svoj krvavi pir i nastaje muk. Čeka se neka druga prilika da čizma ponovo krene u svoj krvoločni pohod i tako u nedogled, pa tako sve do 91. Godine. I onda se reklo:Dosta je više te čizmetine! Nakon 5. (pet!) godina krvoločnog rata Hrvati su napokon dobili onaj davno sanjani san, dobili su svoju, neovisnu i samostalnu Hrvatsku. Čizmetina je krenula u napad to jako krvoločan krenula je svim raspoloživim silama u agresiju na jedan mali i miran narod, ali je polomila zube jer se taj narod na njihovo veliko iznenađenje žestoko (bez ičega!) odupro i na kraju izišao kao pobjednička vojska koja je do temelja potukla srbočetničku čizmu koja ga je ugnjetavala dugi niz godina. UDBAŠKA GUJA U PANICI Potom afre, nekakvi lex slučajevi, pa nekakve tzv. "nevladine" produžene ruke, hobotnice koje se i dalje ne mogu pomiriti sa tim da Ona, Hrvatska, postoji, ali i svi ti tzv. "nevladini volonteri“ (plaćenici i izdajnici) bez obzira na veliki dotok novca njihovih financijaša, neće i ne mogu uspjeti uništiti Hrvata koji je prošao svoje Kalvarije, pa će i ovu mrvicu jada od tih tzv. "volontera" (izdajnika i doušnika) lako preskočiti, zaboraviti i napokon zaživjeti te sa punim plućima početi disati čisti Hrvatski zrak, i napokon kao kulturna i uljuđena zemja sa svojim tradicijama i kulturom kakve je malo na ovim prostorima, započeti novi život dostojan svakog Hrvata i Hrvatice, i svakoga tko u Hrvatskoj živi i priznaje je za svoju zemlju, te radi za njenu dobrobit i razvoj. Prof. A.M. Izvorni članak možete pogledati OVDJE