Treba li javno progovoriti o činima osoba iz javnog života? Da, jer je njihov posao javan, plaćen od zajednice i utječe na cijelu zajednicu. Prateći istupe, izjave i performanse ravnatelja riječkoga Hrvatskog narodnog kazališta Olivera Frljića, nametnulo mi se nekoliko misli koje želim podijeliti s vama... Frljićeva potreba da bude povrijeđen, da ga netko (pa i fizički) vrijeđa toliko je istaknuta da se stječe dojam kako Frljić uopće nije u stanju funkcionirati u okruženju u kojem je prihvaćen i voljen... S druge strane, neprestano ima potrebu javno iskazati koga i što sve mrzi... Oliver Frljić se u svom mandatu na mjestu riječkoga HNK posebno istaknuo svojom fiksiranošću da sebi i ostalima dokaže kako je hrvatsko društvo zlo, nasilno i agresivno. Do te mjere da bez predaha osmišljava vapaje, a koje on naziva provokacijama, da ga se kazni, vrijeđa, odbacuje, pljuje... Na čine Olivera Frljića nezamjetivo se malo ljudi osvrće u odnosu na njegov uloženi trud da izazove bijes i mržnju, ali on se i dalje trudi. Očito nikada nije shvatio da ljudi koji vole - ne znaju mrziti. Frljić ide i korak dalje. Najočitije dosad on je svoj vapaj uputio cijeloj hrvatskoj javnosti pod geslom "evo rajčice, evo kamena, evo kalašnjikova - evo mene kojeg mrzite - krenite...!" Nesretni Frljić kao da svim silama želi da mu netko i nešto fizički na žao učini. Jer, tada bi vjerojatno njegov život dobio smisao: "vidite", dahtao bi tada, "jesam li oduvijek govorio! Hrvati su zli!" Međutim, Oliver Frljić se boji. Mogao je on i inscenirati, pa i platiti nekomu da ga, recimo, pretuče, ili, ne daj Bože, veće mu zlo počini, te onda sve to pripiše "hrvatskom društvu u cjelini". Ali nije! Barem ne dosad. Zašto? Jer se boji. Strah mu ne da mira. Olivere Frljiću, ne boj se. Oslobodi svoj talent od zlih misli prema onima koji ne znaju mrziti i bit ćeš slobodan...! umjetnik! Prenosimo s fb profila Karolina Vidović Krišto SOHV