ON JE OSLOBAĐAO DUBROVNIK: Zaradio sam 47 gelera, ali ništa ne boli kao ovo danas

30.10.2017. 19:35:08

DANI PONOSA I SLAVE U danima smo obilježavanja 25. obljetnice oslobođenja Dubrovnika, jednom od hrvatskih gradova koji su pretrpili najteže udare i najsnažnija granatiranja tijekom Domovinskog rata (91.- 92.). Koliko je Dubrovnik bio težak zalogaj oficirima JNA raspoređenim po okolnim brdima s kojih su Dubrovnik imali „na dlanu”, svjedoči priča hrvatskog branitelja iz Zagreba Zlatka Ivića, 100 postotnog invalida, bivšeg pripadnika Crnih mambi (2.a brigada, Gromovi): „U napadnim djelovanjima u oslobađanju Dubrovnika prilikom osvajanja neprijateljskog položaja u čemu smo i uspjeli, u protunapadu minobacačima ranjen sam 26.08.1992. U toj akciji smo ranjeni nas sedmorica, a prijatelj Darko Babić je preminuo dva metra od mene. Da njega nije bilo kao i ostale braće koji su riskirali, ja bih ostao gore, a to je ono što držim u sebi i s čim se nosim. Iskreno, istinito i pošteno”, kaže Zlatko i iznosi podatke o ranjavanju: „Dobio sam 47 gelera po cijelom tijelu, jedan i u glavu. Svako malo pokoji “ispliva” pa skupljam kolekciju (smijeh). U svakom slučaju, jedna noga mi je kraća 2,5 cm, nastradao mi je desni bubreg, desno plućno krilo… Eto, sada živim kao 100%-tni invalid druge grupe i ne žalim se… Hodam. I sreća da hodam jer se mogu družiti s mojim suborcima. Samo s njima mogu popričati bez puno objašnjavanja, bez osude, bez gledanja ispod oka. Razumijemo se bez puno riječi. Trudimo se zajednički da naša priča ne zamre i ne utihne zauvijek, ali ne zbog nas nego zbog onih kojih nema. Strašno je bolno ovo danas, puno bolnije od tijela koje buše geleri. Branitelji su na margini, kad podsjete na Domovinski rat naziva ih se ustašama. Ako sam ja ustaša zato što sam krvario za Hrvatsku, neka sam”, kaže Zlatko i napominje kako bi želio da podsjetimo na njegovog suborca i brata po oružju Darka Babića koji akciju u Dubrovniku, na žalost, nije preživio.

Autor: