"Razbijači ploča" su obični, svakodnevni ljudi s pričama i sjećanjima koje ne razumiju oni koji nisu doživjeli ratni Vukovar. Oni ne vide samo ploču s pismom koje ne vole. Oni u pozadini čuju brujanje tenkova i zvuk granate. Čuju dječji plač. Gledaju vijorenje zastave s kosturskom glavom i ćirilicom. Za njih je svaka takva ploča pokretač na užasna sjećanja... Srpski ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Aleksandar Vulin, nakon posjete dječjem groblju u Sisku, zatražio je od Europe i Hrvatske da ne dozvole da se ustaška ideologija ikada i bilo gdje pojavi. Sramotni govor u Sisku "Tražim od Europe, tražim od Hrvatske da ne dozvoli da se ustaška ideologija ikada i bilo gdje pojavi i da ne zaboravi da onaj koji razbija ćiriličnu ploču jednog naroda razbijao bi glave djece tog naroda, samo da može i nemojmo čekati da pale knjige, da nekažnjeno pale ljude. Europa, u koju Srbija želi, i u kojoj je Hrvatska već, ne može biti slijepa i gluha kad gleda kako se ustaška ideologija ponovo rodi, pojavi i progovori. Nemoguće je da u Europi kojoj svi zajedno težimo, može biti mjesta za ustaše, kao što je nemoguće da u Hrvatskoj koju poštujemo, za takve može biti mjesta. Ne u ovom stoljeći i ne na grobu ove pobijene dece", kazao je Vulin u Sisku. Tako se govor o strahotama počinjenim u 2. Svjetskom ratu korak po korak pretvorio u lekcije o današnjoj situaciji u Hrvatskoj. Ovo nije prva osuda od strane Srba koji svoje poruke više ne šalju iz daljine, nego s hrvatskog tla. Gotovo svako antifašističko obilježavanje u Hrvatskoj začinjeno je dolaskom gostiju iz Srbije koji uz bezrezervnu podršku Milorada Pupovca ne propuštaju priliku ukazati na "fašističku Hrvatsku". Tako je bilo u Srbu, tako je bilo u Pakracu na ustoličenju episkopa Jovana, a tako je bilo i u Sisku u kojem se s optuživanjem otišlo korak dalje. Jer, kazati da bi ljudi koji su razbili ploče, mogli razbijati i dječje glave suludo je i za svaku osudu. Vulinove riječi, naravno, nije osudio nitko. Je li to zato što se s njim slažu? Znaju li, uopće, tko su ljudi koji su skinuli ili razbili ploču? Po svemu sudeći, ne... Evo nešto o ljudima koji bi "razbijali dječje glave": Tko su "monstrumi" koji su razbili ćirilične ploče? ENVER ARNAUTOVIĆ – prvi je razbio ćiriličnu ploču. Zašto? Vukovar je branio kao dijete od šesnaest godina, u razgovoru često ističe kako su institucijske zgrade na kojima su ploče za njega stratišta u kojima su ležali leševi. Također, izražava tugu zbog odvojene srpske i hrvatske djece u školama i vrtićima. "To je grozno, ta separacija. Jadno je vidjeti kako na autobusnoj stanici jedno dijete ostaje i čeka "svoj" autobus. Ipak, oni se međusobno zaljubljuju, to je znak da su pametniji od odraslih koji su im takvom idejom uništili djetinjstvo", kazao je jednom prilikom Enver, diplomirani pravnik koji je i sam otac četvero djece. Je li to primjer čovjeka koji bi "razbijao djeci glavu"? ZORICA GREGURIĆ – posljednja koja je razbila ćiriličnu ploču. Zorica je također roditelj, velika i požrtvovana majka koja ćirilicu ne želi u svom gradu upravo zbog neizmjerne ljubavi prema djeci koju smatra najvećim stradalnicima u Domovinskom ratu. Kao vukovarska bolničarka svjedočila je najvećim zvjerstvima, a u našem posljednjem razgovoru izjavila je: "Prije incidenta s pločom, vraćala sam se s groblja... Potreslo me 938 križeva, a među njima onaj Igorov... Imao je 5,5 mjeseci kada mi je donesen bez pola glave... Tada sam zaplakala prvi i posljednji put. Pamtim i malog trogodišnjeg Matiju, ne zaboravljam 12-godišnjeg dječaka koji mi je potpuno raznesenog buta umro na rukama. Možete li to shvatiti?" I zaista, može li srpski ministar Vulin koji je imao hrabrosti doći u Sisak i kazati da onaj tko je razbio ploču, želi razbiti i dječju glavu, zamisliti kako ova velika Vukovarka to čini? Nama je to apsolutno nezamislivo... MARIJAN ŽIVKOVIĆ – najstariji od svih koji su razbili ploču. Nekoć otac četvero djece, jedne kćeri koja je umrla i trojice sinova od kojih su dvojica dali život za Hrvatsku. Motivi Živkovića su svima, bez puno objašnjavanja, jasni: "Nikad u životu nisam zaradio neku kaznu ili učinio prekršajni postupak, ali sam spreman robijati i umrijeti za pravdu. Ne mogu dozvoliti da se u hrvatskom gradu na Dunavu postave dvojezični natpisi, pa zar grad nije podnio dovoljno žrtve i trebaju ga ostaviti da u miru vida rane iz 1991. godine. Moja su dva sina podnijela žrtvu za Domovinu Hrvatsku i stidio bih se kao otac kad bih dozvolio da netko pogazi ideale za koje su se borili moji sinovi i živote položili". Djeluje li ovaj 75-godišnjak kojeg Vukovarci vole kao netko tko bi naudio djeci? I tako redom... "Razbijači ploča" su roditelji, obični, svakodnevni ljudi od krvi i mesa s pričama i sjećanjima koje ne razumiju oni koji nisu doživjeli ratni Vukovar. Oni ne vide samo ploču s pismom koje ne vole. Oni u pozadini čuju brujanje tenkova i zvuk granate. Čuju dječji plač. Gledaju vijorenje zastave s kosturskom glavom i ćirilicom. Za njih je svaka takva ploča pokretač na užasna sjećanja koja će ih uvijek vratiti u prošlost i kočiti pri svakom pokušaju da krenu naprijed. Ono što su učinili, učinili su za vukovarsku djecu, sadašnju i buduću. Za one koji žele, to nije teško shvatiti. Jasno je da ministar Vulin ne želi shvatiti, ali kako je moguće da ne razumiju hrvatski političari koji ove teške riječi nisu osudili? Možda zato jer se s Vulinom slažu... Zato jer se nikada nisu saživjeli sa svojim narodom koji je, za razliku od njih, osjetio ratnu strahotu na vlastitoj koži.  

• Autor: S.Vučković
• Photo: Branimir Bradaric/PIXSELL

Izvorni članak pogledajte OVDJE