Pripadnik i časnik 1.Gardijske brigade Tigrovi,  jedan od osnivača Udruge topnika koja se nalazi u Koordinaciji udruga iz Domovinskog rata i u podršci Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara, Zlatko Majić - Slovenac u pismu, koje je poslao na našu redakciju, osvrnuo se na nedavna vukovarska događanja.

Muke po Braniteljima

Analizirati prošlotjedna vukovarska događanja i staviti ih u relevantan odnos, s pri tome i sam biti branitelj, izuzetno je zahtjevno. Mi branitelji, uslijed dugogodišnje marginalizacije, a zašto smo i sami krivi, iskazali smo, po neznam koji put, nedosljednost i blago rečeno nekoordiranost, kako u ideji, tako i u postupcima, udruga i pojedinih branitelja. Za neke je to demokratski, a za neke, odraz slabosti i mekoće u demonstriranju ideja i stavova branitelja.

Sve je počelo 2.9.2013.g.,kad se u maniri nekih starih vremena, u ranim jutarnjim satima postavljaju dvojezični natpisi na zgrada državnih i općinskih institucija i zgrada i mada je Stožer za obranu hrvatskog Vukovara od veljače pokušavao iznaći riješenje za nastali „problem“ postavljanja i ćirilinim pismom opisane institucije. Razlozi su bili savim razumljivi jer je „ćirilica“ i njen povratak tumačen kao ponovna agresija na najveću ranu Hrvatske, na Grad Heroj, Vukovar. Argumenti su bili toliko jasni i čvrsti, da su bili jasni i onim Beograđanima, koji su cvijećem zasipali srbo-četničke tenkove u Beogradu, a koji su kretali na Vukovar. Jedino nisu bili primljeni od vladajuće nomenkulature, jer niti su argumenti razmatrani, a niti je bilo kakav dijalog pokrenut, mada je Stožer tražio dijalog i sa Vladom i srpskom zajednicom u Vukovaru. Srpska zajednica u Vukovaru i inače se pravi „Toša“, kada su ovakve teme u pitanju, svjesni da ih visoki standardi EU i RH, glede zaštite manjinskih prava, čak stavlja u povlaštenu poziciju. Oni i onako u vukovarskim školama uče neku svoju „istoriju“,na svadbama nose srpske zastave i šajkače s kokardama, pjevaju četničke pjesmuljke,organiziraju četničke sprovode i spomenike hrvatskih mučitelja i ubojica,imaju svoje policajce, koji preko Dunava imaju kuće i obitelji, a rade u RH,mlade organiziraju da idu u dragovoljno služenje vojnog roka u srpsku vojsku u Srbiju.Tamo ih valjda, posebno školovani srpski časnici uče kako i koliko voljeti Hrvatsku i kako to pokazati kad se vrate svojim domovima u RH. I to traje godinama.

Neki su upozoravali na pokušaj „belfastizacije“ srpske manjine u njihovim većinskim selima i općinama, te da projekt Mirne reintegracije ni izbliza nije završen. Uočeno je to davno, ali nijedna vlada nije smogla snage da pravilno riješi i završi Reintegraciju, a da bi srpska nacionalna manjina Hrvatsku doživjela kao svoju domovinu, da bi hrvatski i srpski narod konačno počeo živjeti zajedno. Abolicija srpskih terorista je učinjena paušalno, do te mjere da su se neki teroristički „oficiri“ našli i u samoj vlasti, na svim razinama, a neki osnovali političke stranke sa srpskim predznakom, te firme koje su svesrdno dobijale novac iz hrvatskih institucija, a zapošljavale skoro pa isključivo radnike srpske nacionalnosti. Sve se to događalo iza kulisa a pod parolom Reintegracije, a ustvari još više su produbili jaz između ova dva naroda,na cijeloj teritoriji RH, a ne samo u Vukovaru.Umjesto da nađemo i pokopamo sve žrtve rata,da iza službenih Srpskih ispričavanja, nadolaze i konkretni postupci prema ratnim zločincima i silovateljima i onim teroristima-četnicima koji su svoj narod 90-tih uveli i odveli u ludiolo rata,razaranja i ubijanja,logora i silovanja svakoga tko nije srpske plave krvi. Ovo je glavni krimen svih Vlada od završetaka tzv. Mirne Reintegracije, koja je možda i dobro počela ali nikada nije završena. Zašto bi četnički policajac, koji je sada hrvatski, htio da istražuje bilo što iz tog perioda. On se u maniri „jednom žandar,uvijek žandar“ u svojoj koži osjeća odlično, a u svom desno zadojenom srpskom narodu je i dalje junak i delija. Kako sa takvima da se integrira srpska zajednica u RH, a sve pod patronatom Vlada RH. Njima su bila važna strančarenja i na lokalnim razinama što više vlasti i položaja, dok se srpska manjina kroz svoje političke stranke u RH malo priklanjala desnima pa lijevima, u ovisnosti koliko su sami srpski političari ušić arili, dok su srpsku zajednicu ti isti srpski političari uvjeravali kako su im donijeli ili osigurali ova ili ona prava, manje više neke manje beneficije ili povlastice, ostajući i dalje i sebe i njih na nekakvim „tvrdim srpskim nacionalističkim pozicijama“, prema hrvatskom čovjeku i samoj državi, koja je skoro pa sve njih abolirala, do te mjere da su se prešutno abolirali i ratni zločini i silovanja,paljenja i razaranja-koja su također ratni zločin. Biti Srbin malo po malo je postalo zanimanje, sam sam bio svjedok kad se mladiću iz mješanog braka savjetuje da se izjasni kao Srbin, pa će dobiti posao u policiji, kao Hrvat nemože. Kao da je Netko htio da toliko usloži i izkomplicira već i onako bremenite odnose dvije zajednice u Vukovaru.

Ulazak u EU je samo korespondirao sa dolaskom Kukuriku koalicije na vlast, ali svi moramo znati da se u EU, a pogotovu zbog produženog monitoringa iz Oblasti pravosuđa, moraju provoditi donešeni i sa EU usklađeni Zakoni RH. Istina neki nisu u toj sferi, a pogotovu Zakoni o dvojezičnosti,to su unutarnje stvari svake države. Ova Vlada, a pogotovu Predsjednik Vlade Zoran Milanović, izgubio se u nedosljednosti, pa i u poimanju poštivanja Zakona, paušalno i parcijalno ocjenjujuči i tražeči poštivanja istih. Na stranu i činjenica, mada nisam nikakav pravni stručnjak, da su i neki Zakoni napisani tako da se mogu tretirati dvojako, ili da nisu u koleraciji sa Ustavom RH. Do ulaska RH u EU sve vlade su se iz petnih žila trudile zadovoljititi postavljane kriterije, čak su išle tako daleko da su radile i ono što nitko to od njih nije tražio, a promišljale su da im postupci, koji su u EU standard, ubrzali ulazak u EU, koji je skoro za sve političke opcije  u RH bio strateški cilj.  Sve bi to bilo u redu, da se nije „zaboravilo“ na ratna stradanja 90-tih, uzrok i posljedice. Išlo se tako daleko da se sa hrvatske političke zbiljnosti počeo gubiti osjećaj za svaku mjeru.

Počelo se sa službenom srpskom politikom takmičiti u posjetama i ispričavanju, a da se nisu definirali stvarni uzročnici i posljedice rata, pa sve do toga da se neinformirani Predsjednik RH, klanja i ispričava na grobovima srpskih vojnika i paravojnih četničkih boraca u Sijekovcu, BiH, čime je na izravan način izjednačio prava agresora i branitelja, bez obzira što se to dogodilo na prostoru susjedne države. Takvo balansiranje, a sve u svrhu što brže integracije RH u EU, unijelo je dodatnu pomutnju u one dijelove hrvatske države i naroda, koji su bili neposredno zahvaćeni ratnim stradanjima i strahotama, kao posljedica velikosrpske politike i agresije. Nisu se poduzimale ispravne mjere u reintegraciji Podunavlja, a takvim  postupcima branitelji su bili iritirani do omalovažavanja.

Umjesto integracije srpske manjine, sve je učinjeno da ta manjina bude postavljena u jedan elitistički položaj, sličan onom iz bivše Jugoslavije. U tu svrhu, a kao zajedničku poveznicu, više se pozivalo na „tekovine“ II svjetskog rata, antifašizma i partizanije, da su oni stvarni borci u stvaranju RH, iz domovinskog rata, opet pomalo marginazirani. Četničko orgijanje u Srbu i Kulen Vakufu je nazvano partizanskim ustankom, te slično sijekovačkom „klanjanju“, dodatno učvrstilo velikosrpske političare u ispravnost njihovih postupaka, a to je da se Srbi ne integriraju, nego opravdaju svoje osvajačke ideje i nacinalizmom zadojene sunarodnjake, koji nikakvu Hrvatsku ne podnose, barem do Virovitice i Karlobaga, stavljajući ih u nekakav stand by položaj, do slijedeče prilike ili rata.

Bivši predsjednik RH, Stjepan Mesić, opet zahvaljujući činjenici da kohabitira sa sličnom političkom ideologijom, do te mjere „detuđmanizira“ RH, da ispada da su branitelji RH, ustvari bili agresori na samu RH, smjenjuje hrvatske generale i časnike, pročišćava sigurnosne službe, jer na prostorima bivše YU najvažnije je da su te službe u službi vlasti, do te mjere da se gubi svaki osjećaj za definiranjem i očuvanjem nacionalno-sigurnosnim prostorom RH. Nacinalno-sigurnosni prostor je dan da se definira od kojekavih stranačkih apartčika, a ne institucijama RH od najviše vrijednosti za definiranje što to spada u nacionalnu sigurnost. U takvoj situaciji je izvršena, a i danas se vrši, tranzicijska pljačka, rasprodano je „obiteljsko zlato“, a ponešto i srebra.Takvo ponašanje se i danas nastavlja. Jugoslavenski sindrom uzimanja međunarodnih kredita i zaduživanjem, do te mjere da smo od 2000. god. do danas se zadužili za skoro 50 milijardi dolara, uništili privredu, poljoprivredu, poduzetništvo nam je „podivljalo“, umirovilo se nasilno skoro 500.000 tisuća radno sposobnih, povećala birokracija i političko uplitanje u svakodnevni život u takvoj mjeri da su nam stranke i političari popularniji od glumaca i estradnih likova, a izostanak bilo kakve ekonomske strategije je dovelo do prave „ovisnosti“ hrvatskog naroda o politčkim strankama i vlasti. Ne znam koliko je učešće HDZ-a ili SDP-a u grčkim, španjolskim ili drugim EU prosvjedima, ali kod nas ih uvijek „organizira opozicija“, desnica ili ljevica, peta kolona, komunisti ili nacinalisti i sve neki izmi, kao da mi branitelji ,u konkretnom slučaju i šire, nemamo mozga, ne promišljamo ništa, nego smo samo bili dobri kao „topovsko meso“, dok pojedina ideološko-politička opcija ne dođe na vlast  i ne podeblja „podobnima“  švicarsko-kajmanske račune, prodavši još nešto od hrvatske narodne imovine, nazivajuči to privatizacijom, bez stvarne strategije za bolje sutra hrvatskog građanina. Tako je sve ovo vrijeme, ovih dvadeset i tri godine.

Ima li kraja ? Što se tiče političke hrvatske zbiljnosti NEMA. Hrvatski „zoon politikon“ danas glasuje za „manje zlo“, znači opet zlo, političari održavaju RH na „aparatima“, jer u drugu „slučajnu državu“ ne mogu, imaju samo ovu, a držeći je ovakvom opravdaju svoje pozicije, povlastice i redovita i ina primanja, koja nikada nisu mala, za prosječnih 2200 kuna. Vrhunac ove političke groteske je taj što smo detektirali samo jednog „lopova“, gle čuda bivšeg premijera, Ivu Sanadera, kao da je on bio prvi i jedini, kao DOKAZ da RH u pristupanju u EU se „oštro obračunava“ sa političkom korupcijom.  A svi smo svijesni da nije prvi i nije jedini. Svega toga su branitelji i hrvatski narod svjesni, do te mjere da nas frustrira takvo ponašanje vlastodržaca.

U neuspjelom projektu ideološkog ili ovisničkom suspendiranju EU Uhidbenog naloga, nazvanog Lex Perković, današnja vlast, a posebice premijer Zoran Milanović, prednjače u ovolikoj političkoj šteti, zbog pojedinaca ili ideologije, da se „titovsko“ NE, polako ali sigurno pretvorilo u discipliranje branitelja u Vukovaru, uvode i dvojezičnost, a u stvari zamagljujuči širi politički kontest neuspješnosti jedne političke koncepcije. Paradoks je da je jedan od žešćih branitelja, ove političke gluposti, i sam vukovarski branitelj i žrtva logora Republike Srbije, ministar Branitelja Predrag Matić, ali je i paradoks da je Vukovar dao tri ministra Branitelja u poratnoj Hrvatskoj, a da je braniteljska populacija u Vukovaru toliko senzibilna, rekao bih nezadovoljna, tj. da se uzroci tomu nisu davno riješili. Opet se to prebacuje u političku arenu, umjetno sačinjenu od tzv.dvostranačja RH, koje umjetno programiraju protagonisti baš iz te dvije stranke, svaki put „spašavajući“ Hrvatsku od onih drugih, a ustvari ustolučujući jedni druge sve ove godine.

Ne možemo mi branitelji senzibilizirati političare na opće dobro, mada bi im to trebao biti prioritet, ali mi ih ne trebamo ni „hraniti“, jer mi smo iz naroda, politički šareni, ali nas veže naše braniteljsko iskustvo. To iskustvo je iskonsko iskustvo hrvatskog čovjeka koji je zbog političkih gluposti 9 stoljeća bio bez svoje države.  Ne poričem ovim pravo branitelja da ne budu politički aktivni u hrvatskim strankama, ali s obzirom da nam je braniteljsko iskustvo isto, pozivam ih da se uvijek priklone narodu i svojoj populaciji, kad im njihovi politički lideri zastrane u nerazumjevanju, iz samo njima znanih razloga, a koji su protivni žrtvi branitelja i naroda RH u domovinskom ratu. Kao što smo 90-tih branili svoju državu i narod,jer mi smo iz naroda, ne štedeći svoje živote, ponosni na svoje žrtve, tako i danas  stojimo uz svoj narod i državu i garant smo tog postojanja, kao najosjetljiviji dio hrvatskog naroda. Pjesme nekoga „drugačijeg“ Perkovića nama su melem na dušu, jednostavno jer je Thompson bio jedan od nas, hrvatski branitelj.

Među nama je bio i veliki broj drugih „manjina“ i Srba, Bošnjaka i Muslimana,Čeha i Slovaka, Mađara i Kosovara i neka se ne uvrijede moja braća po oružju iz naroda koje nisam spomenuo, ali ispada da problema danas imamo samo sa aboliranim Srbima i Srbima po zanimanju.  Srbi koji su sa nama ostalim, rame uz rame, branili svoju Hrvatsku, ne posve uje se ni milimetar pažnje u našem političkom životu, kao da su sramota RH i ovih drugih Srba, kao da ne postoje, a znate zašto, zato što dijele zajedničku sudbinu hrvatskih branitelja. Oni nisu ONI, oni su MI. To je integrativni dio srpskog naroda i u Vukovaru i u cijeloj RH. Mi branitelji nemamo jednu političku stranku ili opciju, naša politička opcija je, na kraju, samo jedna – Republika Hrvatska, krvlju obranjena i oslobođena, žrtvom malog –velikog hrvatskog čovjeka i građanina i svim željama i nadama u jednu i jedinu dostojanstvenu, čestitu i bogatu Republiku Hrvatsku, na ponos svim žiteljima , ma koje nacionalnosti ili vjere bili.

Izvornu vijest možete pogledati OVDJE