OPASNA 'PROIZVODNJA UJEDINJAVANJA HRVATA'

16.08.2015. 07:39:07

Dvije vrste ružnih događaja ovih se dana odvijaju istovremeno. Pripadnici divljačke bande koja sebe naziva „islamska država“ vjerojatno su na užasan način ubili Hrvata Tomislava Salopeka, a iz Srbije stižu za sada još verbalne prijetnje novim, vjerojatno vojnim, napadom na Hrvatsku. Je li to slučajno? Malo vjerojatno, jer slučajnosti su rijetka pojava. Najčešće djeluju zakonitosti. Sotonske zvijeri iz tzv. „islamske države“ zapravo svojim nedjelima čine dvostruki zločin. Najprije nedužnom čovjeku koji im ništa nije skrivio na užasan način odrežu glavu, a onda ostave trajnu dilemu kojoj nema kraja – je li žrtva doista mrtva, budući da nema nepobitnog dokaza ubojstva. Time na neki način ubijaju i obitelj žrtve. No takvim postupkom oni postižu još jedan „cilj“. Država i narod iz kojeg dolazi žrtva definitivno postaje njihov neprijatelj. Danas nema nikoga iz Hrvatske tko u sebi ne osjeća želju da ta „islamska država“ nestane s lica zemlje. U tome nema razlike ni među strankama, ni među regijama, ni među dobnim skupinama, ni među raznolikim seksualnim sklonostima. Dapače, hrvatski muslimani, u većini Bošnjaci, bez ikakve zadrške osuđuju i taj čin i ljude koji stoje iza njega. Ako je netko želio na takav način potaknuti Hrvate da mrze muslimane, načinio je potpuni promašaj. Ipak, nešto drugo nije promašaj, nego pogodak. Hrvatska je po drugi put u samo mjesec dana potpuno ujedinjena i jednoumna (prvi put u slučaju arbitraže oko Savudrijske vale). Je li sad to slučajno ili netko sustavno „proizvodi“ situacije u kojima će se tradicionalno posvađani Hrvati međusobno bezgranično grliti i ljubiti okupljeni oko zajedničkih vrijednosti? Ne zaboravimo da se oba događaja odvijaju duboko u predizbornoj kampanji u kojoj svi sudjeluju, a većina ne zna kada su zapravo izbori. Afera s arbitražom „slučajno“ je provaljena baš u očekivanju izbora, a onda još i tragedija mladog čovjeka koji ni kriv ni dužan postaje nečija „kolateralna žrtva“. Zanimljivo je da je bilo već nekoliko glasova koji tvrde da Salopek nije stradao zato što je Hrvat, nego da su ga „isilovci“ pokupili s ulice „slučajno“. Eto opet jedne slučajnosti. Čak je u javnost puštena priča da su ga najprije oteli neki „razbojnici“ koji su tražili novac, a onda su ga ti lupeži predali „isilovcima“ koji najprije traže puštanje muslimana iz egipatskog zatvora (kojih muslimana kad su u Egiptu skoro svi muslimani), te na kraju ubijaju čovjeka. Sve je dakle potpuno nesuvislo i uključuje zaključak da kriminalci također rade za „islamsku državu“, a i ona sama ne zna što hoće pa mijenja svoje stavove „u hodu“. Istina je, međutim, mnogo „tvrđa“. Ako sudimo po medijskim napisima, otmičari su dobro znali koga otimaju i vrlo vjerojatno su znali i zašto to čine. Nemojmo zaboraviti prijetnje „islamske države“ od prije nekoliko mjeseci da će Hrvatsku uključiti u svoj teritorij. Čak su objavili i kartu buduće „velike islamske države“ koja sadrži i cijelu Hrvatsku, pa čak i Austriju. Nešto kasnije ponovo su zaprijetili nekim „duhovitim“ stihom u stilu „hrvatska nacijo, ukinut ćemo ti demokraciju“. Ubojstvo Salopeka samo je početak realizacije tih prijetnji. Što je sljedeće možemo zamisliti, ali svaka vlada u ovoj državi trebala bi maksimalno mobilizirati sigurnosne službe, jer Salopek nije ni otet ni vjerojatno ubijen slučajno, a ni ono što slijedi ne će biti slučajno. SRBIJA NAS ODJEDNOM „PODRŽAVA“, A PRIJETI NOVIM RATOM I onda dolazi treća strana „slučajnog“ trokuta – naravno nezaobilazna Srbija. „Komšije“ su se u odnosu na Salopeka ponijeli krajnje licemjerno. Izražavali su nam solidarnost, suosjećanje, pa čak su nudili pomoć iako nitko ne zna kako bi to Srbija mogla pomoći. To su činili ljudi iz istog političkog tabora iz kojeg su nam prije četvrt stoljeća stigli mnogo gori zlikovci i ubojice nego što su ovi koji su ubili Salopeka. Oni nisu samo rezali glave, nego su nas ubijali na bezbroj sadističkih načina o čemu i danas postoji opsežna dokumentacija u nekoliko ministarstava. A prije 70 godina slični njima ubijali su Hrvate „po naređenju druga Tita“ koliko su god mogli brzo ne pitajući ni za ime ni za podrijetlo. Važno je bilo poubijati Hrvate bilo kako, samo što brže. Za svu tu gadost nitko nije kažnjen. Sotonska zvijer poznata kao Tito umrla je nekažnjena, a također i njegovi zlikovci. Današnji „antifašisti“ čak negiraju ta nedjela i ne pada im na pamet da se ispričaju. Hrvati su tada imali status hruštova, žohara ili krumpirove zlatice, dakle potpuno bezvrijedni živi stvorovi, pače štetočine koje treba istrijebiti. Istini za volju treba reći da su tada (1945) i Hrvati komunisti ubijali Hrvate nekomuniste. No to ne umanjuje krivnju srpskih krvoloka, četnika alkemijom pretvorenih u partizane. I sada njihovi potomci i čak ideološki sljedbenici što ni ne kriju, bez i jedne riječi isprike za taj užasan genocidni pokolj, nama Hrvatima „suosjećajno pružaju potporu“, a za život Salopeka jednako ih je briga kao i za život bilo kojega komarca u Beogradu. No ono pravo stiže nešto kasnije. „Grobari“ poručuju Hrvatima na ćirilici: „Dogodine u Kninu“, što znači da sljedeće godine kane ratovati protiv Hrvatske. Time se logično nastavlja poruka od nešto ranije, da „nikada ne ćemo prihvatiti gubitak „krajine“. To su poručili balavci koji nemaju pojma što je rat jer su rođeni u vrijeme „Oluje“ ili nešto ranije. Takve poruke se opet nastavljaju na one od prije nekoliko godina „klati ćemo vas gore nego naši očevi“. To su poručili još mlađi, ili možda baš isti kao danas, jer su „stasali“. Završeno je njihovo „vaspitanje“ za novu generaciju četnika, koje je provođeno i u samom Vukovaru u kojemu srpska „deca“ uče sasvim drugu „istoriju“ nego njihovi hrvatski vršnjaci. PO TREĆI PUT SVI HRVATI ZAJEDNO U „LJUBAVI“ Naravno, suočeni s takvom vrstom prijetnje, Hrvati će po treći put biti složni „kao jedan“. Zanimljivo je da u sva tri slučaja vladajući uništavači Hrvatske koji su omraženi na svim razinama i u svim strukturama društva, sada postaju „pozitivci“. Svi im plješću. Čak i sama oporba ne može ništa drugo doli – pridružiti se aplauzu. Kuda to može voditi? Još jednoj pobjedi „kukurikavaca“? Vrlo vjerojatno ne. Dovoljan dokaz je da među narodom bilo kakvo spominjanje Milanovića na javnim mjestima izaziva spontano negodovanje i zviždanje. Ne mogu svoju bol zaboraviti ljudi koji rade a ne primaju plaću, čak i u državnim firmama, ljudi koji dobro rade a vlastodržci ih administrativnim trikovima tjeraju u stečaj, ljudi koji žive od 800 kuna milostinje i još mnogi drugi. Koji je dakle cilj te proizvodnje vanjskih prijetnji zbog unutrašnje sloge Hrvata? Odgovor može biti samo jedan. Netko vrlo moćan želi da se u Hrvatskoj ništa ne promijeni. Budući da su sadašnji vlastodržci toliko nepopularni da ih se ničim ne može spasiti, onda treba „uškopiti“ oporbu koja već nekoliko puta plješće svojim političkim i izbornim protivnicima, tako da ako je moguće za njih „padne“ što manje glasova, a ako i pobijede da ništa bitno ne promijene, pa čak se možda sa „sadašnjima“ skompaju u neku „veliku koaliciju“. Mase ne će biti teško uvjeriti da je to „baš za njihovo dobro“, jer trebamo se „okupiti oko strateških ciljeva“. Tako „proizvodnja ujedinjavanja Hrvata“, iako bi u nekim drugim okolnostima bila izrazito poželjna i pozitivna, u sadašnjoj situaciji postaje opasna jer može dovesti do konzerviranja sadašnje truleži koja traje već više od 15 godina i koja nam razara jedinu Domovinu.   Mario Filipi

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.