OPERACIJA ‘GUSAR’ (1.DIO)

Neka svakome bude jasno da mi nikada nećemo zaboraviti herojski duh i žrtve naših branitelja! The patriot volunteer, fighting for his country and his rights, makes the most reliable soldier on earth. - Domoljub dragovoljac, koji se bori za njegovu zemlju i njegova prava, najpouzdaniji je vojnik na zemlji - rekao je prije 120 godina američki general Stonewall Jackson. U više prošlih emisija govorio sam o bikama koje su naši predci od dolazka u ove krajeve u sedmom stoljeću i osnutka svoje države bili prisiljeni voditi protiv svakovrstnih invadora; Avara, Franaka, Bugara, Mletaka, Mađara, Mongola, Turaka, Srba i raznih domaćih izdajnika. Uz borbe protiv uvijek nadmoćnijih agresora, skoro u svim obrambenim ratovima hrvatski branitelji bili su izloženi raznim vrstama obstrukcije, sabotaže i manipulacija, kako od strane eksponenata svietskog imperijalizma tako i od domaćih izdajnika i odroda kojih je, nažalost, u hrvatskom narodu uvijek bilo na pretek. U zadnjih pedesetak godina pročitao sam tone knjiga, raznih brošura i priručnika o ratovima i načinima ratovanja od postanka čovjeka do današnjih dana. Prema onome što sam iz svega toga naučio jest da su u skoro svim novijim, “modernim” ratovima, bez obzira radi li se o “velikim” ili “malim”, tzv. velike sile uvijek pokušavale malim narodima nametnuti svoju volju, svoje kondicije, svoj “to smiješ - to ne smiješ”. Bez obzira na to koliko sam se trudio, u svemu što sam do danas proučio o načinu i kondicijama pod kojima su se ti ratovi vodili nigdje nisam mogao naći ništa ni blizu slično uslovima i kondicijama, podmetanjima i otvorenim obstrukcijama koje je tzv. međunarodna zajednica nametnulah Hrvatskoj za vrieme Obrambenog rata 1991. - 1995. godine. U nijednom ratu uslovi i kondicije i sabotaža svietskih moćnika nisu bili toliko zlonamjerni, toliko nehumani i lopovski, toliko zločinački i na koncu toliko bizarni kao što su bili oni koji su tada nametnuti Hrvatskoj od strane Europske Zajednice i tkzv međunarodne zajednice na čelu s Organizacijom Ujedinjenih Naroda, a čiji su glavni dirigenti bile stalne članice Vieća Sigurnosti; Engleska, Francuska, Rusija i Amerika. Svi znamo o Rezoluciji UN-a #713 kojom se hrvatskom narodu zabranilo da se naoruža i suprostavi do zuba naoružanoj Titinoj JNA i pobunjenim četnicima. Tom rezolucijom hrvatski branitelji bili su de facto osuđeni na sigurnu smrt, a hrvatski narod na biološko iztriebljenje. Sjetimo se također grupa bahatih “promatrača”, ili kako ih je naš narod nazvao, “sladoledara”, koji su u ime te međunarodne zajednice pratili svaki pokret hrvatskih branitelja, vojnika i redarstvenika, i pred tom Zajednicom ih obtuživali za sve, pa i stradanje svake srbske kokoši. Kad im to nije bilo dosta onda su poslali svoj UNPROFOR, čije su snage perfidno izmještene u sektore pod kontrolom odmetnika. To je bilo podmuklo i vješto spakovano tako da su velikosrbske formacije u svako doba, iz svih oružja, mogle slobodno tući po hrvatskim gradovima i selima, svim civilnim objektima i svim položajima hrvatskih branitelja, a da time nisu ugrožavali sigurnost niti jednog pripadnika UNPROFOR-a. Povrh toga, skoro sve jedinice tih “UN peacekeepera” bile su podpuno pristrane i otvoreno su surađivale, pajdašile i pijančile sa srbskim pobunjenicima, a najrevniji među njima bili su pripadnici engleskih, kanadskih i francuskih kontigenata. To je rezultiralo jednom od najbizarnijim kondicija za bilo kakvo ratovanje pod kojom je, kao u nijednom ratu u povijesti, tobože radi sigurnosti tih “mirovnih jedinica”, Hrvatska vojska prije svakog protunapada bila prisiljena njima unapried javiti; da će, kad će i gdje će, protunapad usliediti. I, naravno, oni bi odmah o tome obavijestili svoje četničke štićenike. Kad god bi Hrvatska vojska odgovorila na četnička bombardiranja, napade i provokacije nastala bi vika, kuka i dreka tih UNPROFOR-aca, a “međunarodna zajednica”, potaknuta njihovom drekom, odmah bi intevenirala s prietnjama o najrigoroznijim sankcijama, pa čak i bombardiranjem ukoliko Hrvatska vojska ne prestane napadati njihove štićenike i ne povrati im sve oslobođene teritorije. Ta podmukla, lopovska i kriminalna rabota te međunarodne zajednice, OUN-a i njihovih “mirovnih snaga” najbolje se izkazala za vrieme i poslie operacije “Maslenica” i u operaciji “Medački džep”. Upravo sam dobio knjigu - Operacija “Maslenica”- Sjećanja Sudionika - koja je nedavno izašla iz tiska, a u kojoj su detaljno opisana herojstva i žrtve svih hrvatskih ratnika u pripremama, za vrieme i poslie oslobađanja Novskog ždrila i zadarskog zaleđa. Prije nego prieđem na glavna poglavlja u kojima su detaljno opisane priprema i izvođenje operacije “Gusar” odnosno “Maslenica”, te herojstva, izpaštanja i žrtve pripadnika svih jedinica Hrvatske vojske i policije bez iznimke, u ovoj emisiji želim sa slušateljima, koji još nemaju ovu uistinu vriednu knjigu, najprije podijeliti što u ovoj knjizi piše o herojstvima jedne hrvatske dragovoljačke postrojbe u obrani oslobođenih prostora u toj operaciji. O stvarnim događajima za vrieme ove Operacije do sada je vrlo malo pisano i govoreno tako da osim onih koji su u njoj aktivno sudjelovali šira javnost vrlo malo zna o razlozima za koje je usliedila, kako dugo je ustvari trajala i što se s njom postiglo. U narednim emisijama vratit ćemo se na početak, na svjedočanstva o pripremama i bitkama za vrieme operacije “Gusar” ili “Maslenica”. Za večerašnju emisiju uzeo sam štivo negdje iz sredine knjige, jer tu su opisana herojstva dragovoljačke postrojbe kojoj su nedavno mizerni jugokomunistički banditi u Splitu oskvrnuli spomenik: “(...) IX. bojna HOS-a bila je samostalna satnija 114. brigade Hrvatske vojske. Postrojba je tako ustrojena nakon što je čelnik HSP-a Dobroslav Paraga zapovjednikom postrojbe imenovao Marka Skeju. On je okupio razštrkane pripadnike IX. bojne HOS-a koji su djelovali kao zasebni vodovi i desetine u ostalim postrojbama Hrvatske vojske na području Dalmacije, pa je kao takva postrojba tijekom srpnja 1992. službeno uključena u 114. brigadu. Postrojba je zadržala svoj naziv, svoje oznake i, iako podređena zapovjedništvu 114. brigade, imala je određenu autonomiju u djelovanju. U vrijeme operacije “Maslenica” postrojba je držala položaje na Južnom bojištu, no kako je srpska strana pokrenula veliki protunapad, brigadir Ante Gotovina zapovjedio je da se postrojba izmjesti u zadarsko zaleđe. Imao je za to i razlog jer je IX. bojna HOS-a bila postrojba itekako voljna za pješačke okršaje. Tko je činio postrojbu ( u tom razdoblju otprilike 130 vojnika ) i kako je pristigla u Škabrnju objašnjava zapovjednik Marko Škejo: “Kategorija ljudi u IX. bojni HOS-a , ja ih nazivam malo kroz šalu, to su bili “vučjaci”, to su bili odani dragovoljci iz pravih hrvatskih obitelji i jedan dio “legionara”, stranaca. Kroz IX. bojnu HOS-a prošlo je gotovo 60 legionara. Uglavnom ih je bilo od 10 do 15 koji su stalno ratovali s nami. Dominirali su Irci, bilo je Španjolaca, Engleza, Francuza, bilo je Nijemaca, Poljaka, Skandinavaca, bio je čak i jedan Nizozemac, pa jedan iz Ukrajine, pa i Rus jedan, i tako. Naravno, poseban među njima bio je Irac Tom Crowley. Inače, IX. bojna HOS-a, mi smo pristupili 114. motoriziranoj brigadi Split. Imali smo apsolutno iste tretmane kao i ostala vojska, bili smo u ustroju, išli smo na bojišnice isto kao i oni. Međutim, gospodin Gotovina, naš general, vitez, on je 27. siječnja zvao osobno mene u zapovjedništvo 114. brigade na Popovu polju, u dubrovačkom zaleđu. I zapovjedniku Klancu, koji je bio tada zapovjednik 114. brigade, general Gotovina dao je zapovijed da popuni našu liniju koju smo držali na Popovu polju, a da nas izvuče. Razgovarao je sa mnom, rekao da moramo doći na zadarsko područje, konkretno u Škabrnju. Ja sam mu reka da nema problema. Da ne ispadnem sad prepotentan, mi nismo birali ratišta. Zapovijed smo poštivali i išli smo onako sa srcem, s voljom, jer znamo zašto smo došli, zašto smo tu. Ja sam mu odgovorio da što se tiče ljudstva, da nema problema, ali da smo slabo naoružani i da bi trebalo još dopuniti opremu i municiju. On mi je obećao da će sve riješiti, da dođemo. Tako, mi smo se izmjestili, došli smo u Split sutra. Znači 28. siječnja, popodne oko 4 sata došli smo u Sukošan. U Sukošanu smo dobili popunu municije i doveli su nas do Prkosa. Iz Prkosa u 11 sati noću dovela nas je jedna ženska osoba, izviđač, Danka se zvala. Gledajući te noći tu mladu ženu koja nas je vodila od Prkosa do Škabrnje, ja sam bio na čelu postrojbe, ona me duboko dirnula. Kad se sjetim te žene koja ide u noć , kako je gazila da smo je jedva stizali. Ja joj odajem sve vojne počasti za hrabrost i volju, pogotovo kad se sjetim kako su određeni ljudi bježali preko granice, krili se i nisu se odazvali u trenutku kad je hrvatski narod imao povijesnu šansu za obraniti stvorenu državu.” (Ti danas vladaju Hrvatskom i kroje pravdu našim braniteljima, nap. a.) Danka Dražina jedna je od brojnih žena koje su sudjelovale u Domovinskom ratu. Kao mlada studentica zanemarila je vlastitu sigurnost i priključila se vojsci, isprva kao medicinska ispomoć, potom kao vojnik. Za vrijeme napada na Škabrnju 1991. uspjela je spasiti glavu, iako mnogi njezini suseljani i bliža rodbina nisu, te se aktivno uključila u redove Hrvatske vojske: “S drugim mladićima iz Škabrnje čuvali smo liniju razgraničenja u Prkosu”, kaže Danka. Iako je došao UN, potpisano je primirje, bilo je jako opasno, dosta se ginulo, ljudi su stalno ginuli od granatiranja i povremenih okršaja. Uostalom, krajem siječnja je minirana i do temelja srušena crkva u Škabrnji. Gledali smo tu sistematičnost; spustili su se iz Biljana, dva puta je dizali u zrak, ukrali dva teška zvona od nekoliko tona koja  anas nisu pronađena. Potom su u ožujku iznova počinili masovan pokolj nad preostalim civilima, nad petnaestak staraca koji nisu htjeli u izbjeglištvo... Mogu reći da su mnogi 1992. dolazili u Prkos, neki elitnog naziva ili izgleda, ali nisu se previše zadržavali. Jako malo je nas iz Škabrnje i Prkosa bilo tamo, mnogo više ljudi bilo je u Galovcu gdje je bilo zapovjedništvo i topnička podpora. Zato me malo smeta kad se govori posprdnim tonom: ”domobrani”. Jer svašta smo prošli i odradili cijele ’92., a posebno ’93. godine za vijeme operacije “Maslenica”. Mi smo prvi s pripadnicima specijalnih postrojbi “Zrinski”, ušli u Škabrnju, isti dan smo imali teških stradavanja i pogibija. Samo što nas je bilo jako malo. Kasnije su drugi došli, a nažalost je tad izgublena i Ražovljeva glava. Kasnije sam uvela HOS-ovce u selo. Kako, zašto žena, o tome ne bih. Znala sam teren, bila sam izviđač, bila je to moja dužnost prema Škabrnji. HOS-ovci, oni su jedna posebna priča. Ja mislim da hrabrijih ratnika nisam vidjela. Imali su cilj, znali su u što ulaze, a to što rade činili su bezkompromisno! Svaki dan im je bio opasan. Ili su ih ovi napadali topništvom i pješacima, ili su HOS-ovci napadali njih, sve dok se to nije pretvorilo u danonoćne borbe. Posebno iznenađujuće, jer kružile su priče o raspuštenosti i samovolji HOS-ovaca, bilo je njihovo ponašanje. Mogu potvrditi da su bili najdiscipliniranija postrojba s kojom sam se susrela na bojištu i da su brzo odstranili par onih koji su se problematično ponašali. ”HOS-ovci se također rado sjećaju Danke, kao i nekoliko mladih Škabrnjana koji su imali hrabrosti pomagati im u obrani, posebno maloljetnih Tome i Mate Ražova. Marko Skejo o tome kaže: “Nisam mogao vjerovati kad smo došli u Prkos. Kažu: “Ona će vas voditi u Škabrnju.” Vani skoro pola noći, ružno vrijeme, a ispred nas mlada žena, skoro dijete, gazi kao marinac i vodi nas u vučju jazbinu. Moram priznati da me je zasramila. Rekao sam sebi da kako god bilo u toj Škabrnji, nema šanse da odstupimo ako ova cura ima toliko srce. A vjerujte mi da se u Škabrnju nisu usudili prići mnoge “muškarčine”. Posebna je to žena, sama njena pojava dala nam je motiv, koliko god je bio jezovit ulazak u takvo mjesto. Uglavnom, iako niko od nas nije bija do tada u Škabrnji, ulazimo i u kući nalazimo 12 ljudi specijalnih postrojbi Glavnog stožera, mislim od Filipovića. Držali su što su mogli, a zapravo Škabrnja nije bila ničija. Jedan mi se predstavija da je on zapovjednik te trupe, vidio sam da slabo govori hrvatski, mislim da mi je reka da je u Americi živio, doša je ovdi jer da su njegovi isto iz ovih krajeva i tako je došao u rat. Oni su tamo dva dana u okruženju bili, pred zoru su otišli, a ujutro smo napokon vidjeli što je i kolika je Škabrnja. To je 5 tisuća i 200 metara dugo selo. Ulovila me nelagoda jer zna sam da nemam dovoljno ljudi za pokrit tu liniju. Mi smo u svitaj zore već nadzirali konture Škabrnje i odma smo napravili rasporede straže i aktivnu obranu. Uglavnom, mi smo imali zapovjednike grupa po četiri-pet ljudi , to su već bili prekaljeni bojovnici. Još precizniji opis prvih dana HOS-a u Škabrnji pružio je dozapovjednik postrojbe Iko Vuletić. Naime, HOS-ovci su požurili zauzeti položaje u selu i stoga je u Škabrnju prvo ušao samo dio postrojbe, 23 borca. Ostatak pješaka, minobacačka skupina i logistika, ukupno 128 ljudi, tek su u skupinama pristizali do sela Prkos, a Marko Skejo ih je morao uvezati i često prometovati od okružene Škabrnje do Zapovjedništva u Zadru. Vuletić, koji je na engleskom dao izjavu BBC-u, prije polaska u Škabrnju, s tomom Crowleyem i Markom Skejom postavio je obranu sela: “Prvo smo se odlučili zaštititi, potom vidjeti što se događa na Ražovljevoj glavi jer selo je rasuto na pet-šest kilometara između Nadina i Zemunika Gornjeg. Postoje zaseoci Ambar i Istok, oni spadaju pod Škabrnju, no bili su u rukama neprijatelja. Odmah smo se složili u “piramidu”, u trokut i sami sebi načinili tvrđavu unutar Škabrnje. Ostavili smo jedan golemi prostor ispred sebe, a prema Nadinu nismo držali ništa. U toj našoj “tvrđavi” zbili smo se u nekoj kući na svakih 100 metara. Između kuća, na sredinama tog trokuta postavili smo “televizije” , a ceste su bile nakrcane tenkovskim minama, uz dodatak pješačkih mina, poteznih mina “pašteta”, svega na čemu smo zapravo inzistirali i što su nam iz Zadra poslali. Kad su i ostali HOS-ovci pristigli, mi smo samo proširili taj trokut na jedno puno veće područje, ali ne i cijelo selo, i tako si ostavili jednu odstupnicu, nesiguran put prema Prkosu... Prvo smo zauzeli dominantne kuće, tavane i krovišta kako bi mogli pratiti pokrete neprijatelja. I bilo nam je jako bitno da oni primjete naša gibanja, da se stalno gibamo i da misle da nas ima sto dvista, jer ako oni shvate da nas ina 23, onda je samo pitanje dana kad će nas zaskočiti. Trebalo im je utjerati straha u kosti i zato smo od početka puno radili s minama prema njihovom području. Kada smo nakon dva-tri dana vidjeli točno gdje smo i u što smo ušli , a zapravo smo mi bili zarobljeni, odlučili smo ih terorizirati. Nisu to bili otvoreni, pa čak ni veći diverzantski napadi, već smo ih naprosto ubijali u pojam gibanjima i miniranjem terena.” Kada se cjelokupna postrojba okupila, kada je u selu bilo nešto više od 80 HOS-ovaca (manji dio topničke podrške ostao je u Prkosu), valjalo je nekako riješiti i problem prometovanja, naravno jedino mogućeg po noći bez svjetala. Naime, čim su neprijatelji uočili da Škabrnju drži jedna izrazito aktivna postrojba, izveli su dva tenka M-84 kojima su nadzirali cestu prema Prkosu. “Oni su izveli tenkove kraj Ambara i Istoka, prvo jedan tenk, pa drugi i uputili su ga ka kapeli Svetog Jure koja se nalazila između Prkosa i Škabrnje. To je bio jedini put kojim se moglo doći u Škabrnju, ta asfaltirana cesta, a sve drugo je bilo minirano, kompletno polje između Škabrnje i Prkosa. I mi smo se dva dana vozili kao mulci da vidimo može li tenk direktno pogoditi auto. Kada bi se iz Škabrnje zaletili, podigli bi do te kapelice brzinu do nekih 90 km na sat, više nismo mogli zbog okuka, i granate bi svaki put padale ili ispred ili iza metar do dva. Srećom, kada smo se vraćali iz Prkosa, mogli smo se većom brzinom voziti i tu nam nisu mogli ništa. I tako, par dana uvijek ista procedura, čim primjete auto uvijek bi ga tri granate, obavezno tri, “sljedovale” takoreć rafalno. Mi smo tih nekoliko slaloma Land Roverom morali odvoziti, jer smo morali saznati da li u slučaju napada možemo dobiti pomoć i možemo li izvlačiti ranjenike. Naravno, morali smo reagirati dati im do znanja da su nepoželjni i da je bolje po njih da se maknu. Počeli smo se još više gibati, još više minirati, sve ne bi li vidjeli koliko im se krećemo u dubinu i da misle da nas je sila u Škabrnji. Dobru obranu do dolaska ostatka postrojbe uspjeli smo organizirati i zbog nedostataka protivničke strane. Iskoristili smo činjenicu da je Škabrnja na samom početku veljače bila pomoćni smjer napada, dok je svoje najjače snage neprijatelj isprva usmjerio na Kašić, a potom prema Novigradu.” Za to vrijeme zapovjednik Marko Škejo organizirao je logističku podršku vrlo vješto. Osigurao je prijeko potrebno streljivo i opremu te na lukav način osmislio kako organizirati prehranu: “Zapovjedništvo je bilo na ulazu u selo, kako se dolazi iz Prkosa. Nismo mogli uzeti cijelo selo, nismo imali toliko ljudi. Uzeli smo do Ambara, znači prema selu Istok, to je Gornji Zemunik, mi smo tamo uzeli negdi cirka kilometar i po. I uzeli smo 500 metara prema sjeveru, znači prema Ražovljevoj glavi, odnosno Biljanima. Cestovni ulaz u selo iz pravca Prkosa bio je jedini prolaz, odnosno izlaz za vojsku. Sve ostalo na tom području bilo je minirano. Faktički, mi smo bili u mišolovci. Kritična opasnost dolazila je s Ražovljeve glave i Biljana, gdje im je bilo uporište. Oni su s Ražovljeve glave dominirali, cesta od Škabrnje prema Prkosu, ona im je faktički bila na dlanu. Tako da nije bilo šanse da po danu ulaze bilo kakvo auto ili oprema ili municija ili hrana...” Nastavak u idućoj emisiji.   Za Dom Spremni! Ja sam Zvonimir Došen Braniteljski radio RH