“Loyalty to Country ALWAYS! Loyalty to government, only when it deserves it.” ( Vjernost Domovini UVIJEK! Vjernost vladi jedino kad je zasluži.) ― Mark Twain Ne znam je li miskoncepcija onoga što se smatra demokratkim sustavom još i danas stvarnost u drugim postkomunističkim (?) zemljama ali ravnajući se prema svemu ovome što se iz dana u dan zbiva u Hrvatskoj iole zdrav čovjek mora zaključiti da većina hrvatskog naroda uobće ne zna koja su prava ( i dužnosti ) zagarantirana tim sustavom. Najprije treba shvatiti da principi demokracije nisu ograničeni na onaj jedan ili dva dana kad za vrieme nekih izbora čovjek ima pravo ( i dužnost ) po svojoj volji glasovati za ovu ili onu stranku, za ovog ili onog političara. To je samo jedno od mnogih prava i sloboda koje demokratski sustav garantira. Ali i to pravo, kao i sva druga sadržana u demokratskim zakonima i propisima, u većini uistinu demokratskih naroda, uzkraćeno je zločincima i svima koji svjestno i sustavno krše načela tog sustava. To se posebno odnosi na one na vlasti koji kriminalnim protunarodnim radnjama krše i ona najosnovnija prava naroda koji ih plaća, a da se i ne govori o pravima branitelja koji su u borbi za slobodu svoje Domovine sve od sebe dali. U demokratskom sustavu narod ima pravo ustati i, ako uztreba, silom oružja skinuti svaku vlast, progoniti i najstrožom kaznom kazniti veleizdajnike koji otvoreno surađuju s neprijateljima naroda i države, odaju njegove tajne, slave njegove krvnike, progone i ubijaju njegove heroje. Jest, ovo što jugokomunistička banda u Hrvatskoj danas čini nad poniženim i orobljenim narodom, a posebno nad našim herojskim braniteljima nije samo otvoreno kršenje svih demokratskih normi, ovo je bezočno i zlonamjerno vrieđanje svih svetinja i najdubljih, još krvarećih, rana našega naroda. Ovo su zločini koji izazivaju obći bunt, obćenarodni revolt i ako se ta banda uskoro ne povuče u one rupe u kojima je bila dok su naši najbolji sinovi i kćeri prolijevali svoju krv i polagali svoje živote u bitkama zaoslobođenje naše Domovine od njih i njihovih ortaka, do tog revolta će sigurno doći. Do njega mora doći, jer ako već nismo kadri obračunati se s neokomunistima i njhovim četničkim saveznicima na demokratski način onda ne preostaje ništa drugo nego to učiniti silom. Ako smo za vrieme rata silom mogli dotući njihove glavne snage, sigurno možemo i ove njihove ostatke. Nastavak svjedočanstava sudionika u operaciji “Gusar” : “Kod nas u pozadini nije, naravno, nije bilo sve idealno - kaže Marko Škejo. Ja sam ima indiciju neka saznanja da protivnik ima dosta doušnika u našim redovima. Tako da sam ja priduplja hranu da bi brojno stanje prikaza bolje nego što jest. Konkretno, mene su dobri ljudi opomenuli da Srbi najvjerojatnije preko hrane znaju točno brojno stanje koje je unutra u Škabrnji. Tako da sam ja, evo, malo sam se snaša i pridupla sam te obroke. U tom momentu jedino sam mogo to napravit jer s ovolikim ljudstvom nismo mogli držati toliku površinu, a nas je točno bilo 128 HOS-ovaca. Dio je ostao kao logistika u Prkosu, znači negdje 80-ak je pješaka držalo Škabrnju, a ja sam predočio brojno stanje da nas je 300 bilo tu. Hrana je dolazila uglavnom noću. Momak koji ju je dovozia, ja mislim da je bio iz Biograda, namjerke bi izbacio , i iša nazad, opet noću bez svitala, znači obris ceste je pratio. Bio je izuzetno hrabar, govorio je da nosi eksploziv izpod sica, pa ako ga tenk slučajno uhvati, neka ga digne skroz da ne bi slučajno osta živ jer je zna da će ostat sakat.” Uz HOS-ovce je i nekoliko pripadnika 7. domobranske pukovnije koji su imali hrabrosti pomagati u obrani Škabrnje. Najzanimljiviji je svakako Poljak Trzezbor Piekutowski, ne samo zato što je stranac, već i zato što se naknadno pridružio IX. bojni HOS-a: “Škabrnja je strateški bila bezznačajno mjesto i vrlo teško za obranu. S jedne strane njihovo uporište, selo Biljane, a u neposrednoj blizini brdo.” ( To je ono četničko selo u koje je tovarišć Mesić letio helikopterom kako bi okuražio i “obebzbedio” jednog četnika odmah kad je sačuo da su mu neka djeca bacala kamenje u prozor. nap. a. ) “S druge strane, opet snažno uporište, Zemunik Gornji. No, očito je to selo iz političkih razloga bilo važno imati u svojim rukama. Nažalost, osim HOS-a i nekoliko domaćih entuzijasta, nitko drugi nije dolazio ni blizu u ta 43 dana. Svaki dan smo bili bombardirani sa svih strana, svaki dan na straži oko u oko sa srpskim tenkom iz Biljana, svaki dan na brdu su bili snajperisti i svaki dan pokušavali skiniti nam naše mine ispred kuća. Jedini sam iz 7. pukovnije koji je ostao s njima i nije odlazio na odmor, a samo još dva-tri domaća momka su redovno dolazila na smjenu. Sprijateljili smo se i moj prelazak se podrazumijevao. Jednoga dana upitao me zapovjednik voda, Franjo Rosić: “Pa dobro, kad ćeš već razdužiti tu pušku kod njih i zadužiti našu?” Bez obzira na naše dobro raspoloženje, situacija u Škabrnji je bila grozna! Jednom sam poslan u zapovjedništvo, u Galovac, te pregovarao s operativcem kojega sam za HOS tražio neke namirnice, cigarete. On je počeo prosvjedovati, a drugi mu je časnik rekao: “Ma dajte im sve što god traže samo da ostanu u toj jebenoj Škabrnji!” Inače, IX bojna HOS-a najbolja je ratna postrojba u kojoj sam ikada bio. Moral je bio na toliko zavidnoj razini da su zapovjedne funkcije bile samo forma. Svatko je znao što treba raditi i radio je to najbolje kako je mogao. Bila je to mješovita postrojba sastavljena od boraca iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine, stranaca, bilo je i muslimana i Albanaca. Pa, iako po deklaraciji ekstremistička, upravo u IX. bojni osjećao sam veću toleranciju negoli u bilo kojoj, prije ili kasnije, hrvatskoj postrojbi. Bili smo svi prijatelji, na terenu i na odmoru, družili smo se i držali skupa.” Pripadnici IX. bojne bili su neposredni svjedoci najveće diverzije, neki smatraju, uz miniranje brane Peruča, i najvećeg akta terorizma koji su srbski pobunjenici počinili tijekom rata. Vjerojatno iz smjera Nadina, 2. veljače 1993. pustili su vagon-bombu koji je bio nakrcan eksplozivom i komadima željeza.... Srećom, završio je kod tunela Debeljak gdje je izskočio iz tračnica, eksplodirao i napravio zastrašijuće velik krater, dubok i širok više od 20 metara. Da je iskočio iz tračnica kod Škabrnje na ulazu u središte mjesta, teško da bi itko od HOS-ovaca preživio, jer je zapovjedništvo bilo smješteno tik uz tračnice. Zanimljivo je da je HOS-ovcima mogao presuditi i njihov pripadnik, Dalibor Žentil iz Novog Vinodolskog koji je te noći čuvao stražu: “Imali smo kod te pruge zapovjedništvo i kuću gdje smo 24 sata držali stražu. U noći je zvonio poljski telefon, Dalibor kaže da nešto dolazi po tračnicama, da ga drži na nišanu sa svojim RPG-om, ne zna što činiti. Rekli smo mu da čeka, a kad smo pritrčali, već smo gledali vagon kako odlazi, preskočio je nekim čudom one pokidane tračnice. Nakon tih nekih, ne više od 10 minuta, a nama se to činilo kao vječnost, čula se eksplozija koja je bila bliža Sukošanu nego nama. Svejedno, to se treslo nebo i zemlja.....”, prisjeća se Iko Vuletić. Za obranu Škabrnje, utvrde obrane, miniranja i diverzije na neprijateljske položaje, najviše prema Ražovljevoj glavi najviše je zaslužan Irac Tom Crowley. “Sama obrana Škabrnje, to se zna, ona je djelo Irca Toma Crowleya! Čovjek je osmislio sustav mina “televizija”, način na koji ga koristiti i stavljao je osigurače mina na zadnji zub. Doslovno smo cijelu Škabrnju izminirali, iznutra i izvana. Iznutra sustavom “televizija”, u slučaju gubitka sela da možemo sve ili pojedine ulice dignuti u zrak zajedno s neprijateljem. Mine je trebalo svakodnevno obilaziti i provjeravati jer skoro svaki dan su ih njihovi pokušavali poskidati da naprave put pješacima. A bili su stvarno uporni, očito da je za njih Škabrnja bila od nekog posebnog značenja! Unatoč velikim žrtvama, stalno su pokušavali. Sjećam se položaja kod Ražovljeve glave gdje, čini mi se, nisam stigao pojesti ni jedan sendvič kada bih ujutro držao stražu. Jer čim sam se popeo na kat, evo njih pored mina na putu ili u šumarku, pokušavaju prokrčiti put”, prisjeća se Trzezbor Piekutowski. Ražovljevu glavu držao je neprijatelj, a HOS-ovci su bili svjesni da je oni mogu zauzeti, ali nemaju dovoljno snaga držati tu uzvisinu udaljenu nekoliko kilometara od same Škabrnje. Stoga je Tom Crowley inicirao stalne diverzije kojima se, osim gubitaka u ljudstvu, neprijatelju unosila nesigurnost. Oni, naime, nisu znali nalazi li se itko na brdu i što ih tamo sve čeka. Detalje tih diverzija opisao je, tada vrlo mladi vojnik, Mijo Matešić: “Naš je cilj bio ispočetka izviđanje prema Ražovljevoj glavici da vidimo što se tu događa. Međutim, vidjeli smo da oni nisu baš često tu. Nakon nekoliko izviđanja uspjeli smo se popeti na sam vrh i vidjeli smo gore njihovo topništvo, naoružanje što je ostalo i onda smo im počeli postavljati zamke. Isključivo smo se te prve dane kretali po noći... Pokojni Irac koji nas je vodio u ta izviđanja, on je stavlja njima mine u rovove. Meni osobno bilo je čudno zašto stavljati mine u rovove. Međutim on je bija zapovjednik, vođa, nije bilo pitanja, nego “odradi-napravi”. Kad smo se vratili doli, on je uzeo minobacač, kad je snimio da su se oni popeli, počeo je pucat po njima i naravno oni su poskakali u rovove. Sutra kad smo se popeli gore, našli smo dijelove tijela, čizme, ovo-ono, svašta je bilo tu šta je ostalo od njih. Imali su tu jedan top T-12, a cijeli jedan put prema brdu bio je izminiran, teško je bilo prić. Čak jedanput, jer imali smo isti takav top, ali nismo imali granate za njega pa smo im ukrali te granate. Jedan put smo našli dosta automatskih pušaka, a jednom se naša grupa izvidnika slučajno našla s njima baš tu na tom mistu. Jedan naš pripadnik je bija tada teško ranjen... Negdje početkom ožujka jedna grupa se uputila k brdu , no tamo su se već nalazili suparnici, koliko smo znali i Arkanovi “Tigrovi”. Od naših su se izdvojili Sando Modrić i Igor Genzić koji su se uspinjali desnom i lijevom stranom i oba su ušla u vatreni okršaj. Genzić je na vrijeme uočio neprijatelja i uspio se pod vatrom izvući, no Modrić je doslovno došao do četnika. Uočili su ga ispred samoga rova, počeli ispitivati da se predstavi no Modrić ih je pokuša zbuniti galameći, tražio ih da se oni predstave. Ipak, nastala je borba na nekih pet-šest metara. Jednog od njih je uspija pogoditi, no on je sam dobio sedam hitaca u tijelo, najviše u gornjem predjelu lijeve ruke, ali četiri kugle su ga pogodila u grudni koš. Modrić je ipak uspija pobjeći, sam je dotrčao u centar Škabrnje. Iako mu liječnici nisu dali nikakvu šansu za preživljavanje, preživija je transport i operaciju u zadarskoj bolnici. Imao je dvostruku sreću. Kugla mu je prošla pored srca i izašla na leđa... Kako opisati Toma Crowleya? Ja sam tada ima 19 godina. On je za mene bija i otac i mater, Bog. Jako pametan, lukav, oprezan i sposoban čovik, s nečim što niko od nas nema i nikad neće imat. S osjećajem, s velikim srcem, ali i s velikim mozgom. Znači, on me je takorekuć odgojia za vojnika, kasnije zapovjednika... Tako da sve što sam naučija o ratovanju, a puno znam, sve sam naučija od njega! Strašan čovik! On je po postavljenoj mini, kad bi je naša, zna je l’ tu minu stavija njihov “domobran”, kako bi mi rekli, neki njihov mještanin, ili je stavija profesionalac. I onda bi on te mine primistija tako da ih iznenadi. Taj Irac koji nas je vodija, on je bija čovik od akcije, nije ima živa mira. A usto, volija je nas mlade ljude. I sam je reka da je proša puno ratova i svega, ali takvu vojsku, takvu hrabrost i takve momke nije vidija, da nas nikad neće ostavit, da će cijeli život ostat s nama. (....) Ja sam sa 17 godina uzeo pušku, sve što sam naučio i znam, naučio sam od njega. A što se tiče ratovanja i naoružanja, po tom pitanju nije postojalo što taj čovik nije zna.” Učinkovitost diverzija ovih nadasve hrabrih hrvatskih branitelja može se vidjeti iz raznih komunikacija među četničkim postrojbama. U svom izviješću o stanju na terenu pukovnik Mile Novaković između ostalog kaže: “U rejonu Ražovljeva glava pri posedanju iste od strane izviđačke grupe kapetana Dragana došlo je do sukoba sa manjom ustaškom grupom, kojom prilikom je lakše ranjeno pet boraca od mina (‘paštete’) dok je jedan borac (dobrovoljac iz Srbije) poginuo.” Kako će kasnije navesti taj poginuli bio je instruktor iz obučnog centra kapetana Dragana ‘Alfa’, Milan Anđić. Tko je sve od srpskih borbenih grupa sudjelovao u tim okršajima i kakvog su bili karaktera možemo predpostaviti iz nastavka istog izvješća: “Nakon jučerašnjeg ranjavanja TIGROVA (Arkanovih nap. a. ) oko 300 boraca i starešina dalo je krv”. Uostalom, već je tada bilo jasno da se jedna podpuno drugačija struktura napadača okuplja oko Škabrnje i pokušava se probiti preko minskih polja. Marko Škejo prisjeća se da je Irac Crowley odmah upozorio da su u velikoj opasnosti: “Tad kada je Tom Crowley s par vojnika otiša i izminira Ražovljevu glavu, tada kad smo im izvadili municiju, uzeli 72 granate za top T-12, baš se potrefilo da su nam trebale. Nakon toga što su nastradali, mi kada smo išli gore, nismo našli tijela. Našli smo 14 pušaka, bilo je čizama, bilo je krvi, znači oni su ušli u to minsko polje, izvlačili jedan drugoga. Tom je samo ponavlja: “Nema ni jednoga, nikoga nismo našli da je poginio, Ovdje su profesionalci, ovdje su sigurno od kapetana Dragana.” Mi smo inače postavili mine baš na liniji razdvajanja od Škabrnje prema Biljanu. A to je sve Tom Crowley radio s Ćukom, Vrkljanom i par stranaca. No, vremenom je postajalo sve teže i uskoro su nas okružile njihove jake snage. Mi smo imali, primjer, ujutro eksplodira mina u zoru i nađemo kod mine čizmu, ali nema leša, nema oružja. I onda na drugoj strani, opet je eksplodirala mina, nađemo samo krv. Tom je reka: “Ovo su profesionalci. Ovdje je kapetan Dragan”. Međutim, mi smo isto pojačali u te dane poduplali straže, pripreme, naoružanje, strateški se postavili, mi smo očekivali kapetana Dragana. I evo, meni je ža šta nismo ukrstili koplja s kapetanom Draganom. Bilo bi zanimljivo.” Mnogo ranije, zbog uočene opasnosti, od Zapovjedništva u Zadru se tražilo i dobilo odobrenje da HOS u suradnji s drugim postrojbama pokrene veliki diverzantski napad ne bi li pomrsili račune protivnika. Priprema je napravljena studiozno i izvršena je diverzija koja je, uz onu izvedenu na Velebitu od strane Specijalne policije, zasigurno najznačajnija diverzija HV-a tijekom borbi u zadarskom zaleđu. Jedna skupina HOS-ovaca vršila je izviđanje nekoliko dana k zaseoku Istok, prema Gornjem Zemuniku, u kojem se koncentrirala velika skupina “dobrovoljaca”, uglavnom pripadnika četničkih formacija. Zadaća je bila jednostavna, trebalo je prijeći gotovo kilometar od najisturenijeg položaja kod Ambara putem koji je bio kompletno miniran sovjetskim POMZ-2 pješačkim minama. Izviđalo se u ranu zoru kada su zelene žice tih mina bile najuočljivije. Nakon nekoliko dana pripremljen je plan napada. HOS-ovci su se podijelili u tri grupe, dvije su trebale okružiti neprijatelja u unakrsnu vatru. Odlučeno je da napad bude izravan, da mu ne predhodi minobacačka vatra, već da dvije grupe udare s dvije strane, izravno i istovremeno, te u suradnji s drugim hrvatskim snagama zaokružiti napad na Gornji Zemunik. U pozadini je otvaranje vatre čekao odjel naoružan s četiri Maljutke. Bili su to pripadnici 7. domobranske pukovnije, “maljutkaši” Željana Morovića, koje mnogi spominju, a djelovao je s njima i Miro Vrkljan, pripadnik IX. bojne HOS-a. Nažalost, iako se njegova skupina “maljutkaša” spominje više puta, nismo uspjeli doći do iskaza Mire Morovića. No zato smo informacije o ovom napadu dobili od Mire Vrkljana, Hrvata rođenog u inozemstvu, koji se uključio u Domovinski rat, iako je imao vrlo dobar posao, radeći za jednu inozemnu banku: “Mi smo u skupinama dolazili s terena Popovog polja jer smo morali uvesti i predati položaje pripadnicima 114. brigade. Tako sam i ja došao tek naknadno. Kako smo im radili diverzije, otimali naoružanje, tako smo zapijenili i jednu Maljutku s tri punjejna. Naravno, nitko nije znao s njom rukovati, pa su mene i Šogu poslali na kratku obuku kod Morovića za kojeg se znalo da je vrstan u tome. Bili smo dan i po na toj “obuci” u Zadru, a silom prilika se teorija poklopila s praksom jer je valjalo hitno intervenirati u Kašiću pa sam s Morovićem i njegovom ekipom otišao na intervenciju. Tu je bubalo i gruvalo, strava jedna koliko je granata palo, pakao pravi. Odbili smo to, a ja sam se vratio u Škabrnju koja je skoro postala opsesija Srbima da je osvoje. I onda kako su oni jako stiskali, krenulo se u tu organiziranu akciju prema Gornjem Zemuniku, Morović i ja imali smo položaje u zaseoku Mostar odkuda smo trebali ispaliti Maljutke kao znak za početak akcije. To je bio napad šireg razmjera, u njemu je trebalo sudjelovati više postrojbi, trebali smo se spojiti na kraju Gornjeg Zemunika. Ipak nije sve krenulo kako treba, a mi smo u međuvremenu silovito i jako daleko probili. No kada su Srbi doveli oklop iz Biljana i kako smo bili odsječeni, u teškoj situaciji, morali smo se izvući. Srećom bez posljedica. A oni su bome gadno nadrapali. Imali su ogromne materijalne i ljudske gubitke. Iako je akcija kasnila, mi smo svojim Maljutkama odradili dobar posao. Ispalili smo četiri projektila i precizno gađali njihova dva bunkera. A naši dečki su za to vrijeme napravili dar-mar i svi se živi i zdravi izvukli van.” Nastavak u idućoj emisiji. Za Dom Spremni! Ja sam Zvonimir Došen