OPERACIJA 'GUSAR' (3. DIO)

“...Ispaljivanjem projektila preciznog protutenkovskog oružja, ovaj puta namjenjenog za uništavanje bunkera prema Gornjem Zemuniku, trebala je započeti akcija. Tijekom noći na 19. veljače 1993. godine kišilo je , što je omogućilo nečujno kretanje diverzanata. Pješački napad započeo je kod zapadnog dijela zaseoka Istok ispaljivanjem projektila iz zolje, nastavljen je granatiranjem iz ručnog bacača MGL-a po neprijatelju koji se povlačio s prve linije. Protivnik je bio iznenađen, ali je naknadno ipak pružio žestok otpor, pogotovo kad je iz Biljana stigla pješačka i topnička potpora, te pomoć tenka koji je djelovao po napadačima. U akciji koja je trajala cijelo dopodne, uništeno je nekoliko minobacača, dva topa T-12, nekoliko transportera, a zarobljeno je 40-ak automatskih pušaka. Ljudskih gubitaka HOS-ovci nisu imali, osim nekoliko ranjenika. Što se tiče suprotne strane, nemoguće je točno precizirati kakve su gubitke pretrpjeli. Naime, službena izvješća ‘Vojske Republike Srpske Krajine’ dala su podatak o četiri poginula, o poginulom zapovjedniku motoriziranog bataljuna 92. brigade, potpukovniku Živku Tišmi, te o velikom (nepreciziranom) broju ranjenika. Ti se podatci nikako ne poklapaju sa svjedočanstvima HOS-ovaca, niti s nekim drugim podatcima, primjerice iz, doduše spornoga, Veritasova popisa poginulih, što već dovodi do broja od desetak poginulih vojnika. HOS-ovci pak tvrde kako je suparnik imao blizu 30 poginulih. U selu Istok uistinu se nalazila šarolika vojna družina. Većinom su to bili pripadnici “pokreta Štit” koji su se okupili kao podrška “Belim orlovima” i kojima je za sudjelovanje nuđeno zemljište ili kuća na osvojenim područjima. No, bilo je tu i Šešeljevih radikala, kao i dobar broj stranih državljana (Rusa, Ukrajinaca, Poljaka, Slovaka), a čije su iskaznice zaplijenjene i proslijeđene u Zadar. HOS-ovci drže da je broj poginulih “amortiziran” i više nego prepolovljen, upravo zbog tih stranaca koji, predpostavlja se, nisu ni imali sređenu papirologiju od lokalnih ili pridošlih postrojbi. Ostaje činjenica da je izvršena jedna značajna vojna diverzija, da su neprijatelju naneseni vrlo veliki gubitci u ljudstvu i tehnici te da je poginuo visoki časnik protivničke vojske. Ivješća SVK iz 1993. potvrđuju razinu iznenađenja diverzije: “Ivješće Komande OG-1 Komandi 7. korpusa SVK o..gubitcima prilikom upada diverzantske grupe HV iz Škabrnje - Istok... Ujutro oko 07.00 časova diverzantska grupa (oko 20 ustaša) je ubačena iza leđa našoj jedinici - razmaštenoj u Zemuniku Gornjem iz pravca Škabrnje- Istok...U napadu su ubijena četvorica naših boraca, a među njima i Komandant 2.mtb potpukovnik Živko Tišma, i ranjeno 7 boraca, od čega 4 teže. Kao pomoć na tom dijelu fronta uključen je interventni bataljon , 75. mtb... Uništena su 2 topa 100 mm (T-12) i 4 motorna vozila.” Diverziju HOS-ovaca je istaknuo i general Milisav Sekulić u svojoj knjizi ‘Knin je pao u Beogradu’: “U toku 19. februara u pozadinu 92. brigade iz OG-1 Hrvati su ubacili svoju diverzantsku grupu (oko 20 ustaša). Bilo je to u području Gornjeg Zemunika. Totalno iznenađenje imalo je i te kakvog efekta: posada jednog topa i deo pešadije su pobegli. Četiri borca su poginula , a među njima i Komandant Drugog baraljona, potpukovnik Živko Tišma.....” Poslie ove diverzije neprijatelj je čvrsto zaposjeo Ražovljevu glavu, položaj koji se do tada nalazio na ničijoj zemlji, a braniteljima je preostalo da se, kao i na samom početku, skupe u svoju miniranu utvrdu i 24 sata na dan budu na oprezu izbjegavajući minobacačke i tenkovske udare. Zanimljivih detalja iz pješačkih okršaja s neprijateljem prisjeća se dozapovjednik postrojbe Mile Ćuk: “Vodio sam svoju skupinu od 30-ak ljudi u predjelu sela Škabrnje, Ambar. Ambar se nalazi na samom izlazu iz Škabrnje, na raskrsnici. Iza je zaseok Istok koji spada pod Zemunik Gornji, na tom pravcu su Biljani Gornji, put Benkovca, a s donje strane je Zemunik Donji i Prkos. Doslovno mi smo tamo bili u okruženju s tri strane. Imali smo jedan žestoki okršaj negdje možda nakon 20-25 dana koliko smo bili tu. Oni su nami stalno probali dolaziti i mi smo ih u jednom velikom, baš pravom kontranapadu, porazili gadno. I nanijeli smo im velike gubitke koje su oni kasnije priznali na svojim lokalnim postajama i njihovim nekim izvještajima. Moram reć da niti jednog u toj akciji nismo imali poginulog, što je za pohvalu svaku. A njima smo velike gubitke nanijeli, navodno su to bili “Beli orlovi”, pripadnici neke dobrovoljačke postrojbe “Štit”. Jedino nam je ža’ što se nismo susreli s tim kapetanom Draganom, da i on malo slomi “kičmu” na nami, to nam je žao i dan danas. Bio je to pravi kontranapad. Išle su tri grupice po 10-15 ljudi, išli smo u kontru na njih da ne bi oni na nas, da nebi zauzeli ovaj dio Škabrnje.... Pokojni Tom, Irac, on je bio legenda IX. bojne HOS-a, najučeniji, najspremniji. Mislim, nije bija spremniji od nas, ipak smo mi svojevoljno branili svoju zemlju , a on je profesionalac bija, a 90 posto znanja o ratovanju on nas je učio i naučio. Zahvaljujući njemu mogu slobodno reć da je dosta nas živih ostalo. Ima jedna zgoda iz akcije. Kad smo došli do prve kuće poljski telefon je zazvonia, a meni pokojni Tom govori ka da se javim, znaš,pošto je on Irac, ne zna hrvatski. I ja se javim. “Halo, halo, ovde komanda iz Gornjih Biljana, govori! Tenkovi su upaljeni ako treba pomoć!” Ja odgovorim: “Ustaše malo provociraju, ne treba pomoć nikakva!” I ja onda kažem “Bog”. Možda sam s time napravio grešku šta sam rekao “Bog”, a ispod kreveta leži četnik. Uto ulazi pokojni Tom i ubija četnika ispod kreveta. Doslovno, četnik me je mogao ubiti , ali vjerojatno je toliko bija prestravljen da nije bija ni on svjestan ničeg. Tako da sam i ja u toj cijeloj priči prošao sretno dok je ispod mene leža četnik...” Uz to što su trpjeli stalne topničke napade i morali biti na oprezu zbog protivnika koji je uporno pokušavao doskočiti minskim zamkama koje je postavljao Thomas Crowley sa suborcima, postrojbu IX. bojne HOS-a sve više je mučio fizički umor. Zapovjednik Marko Skejo već je duže vrijeme tražio zapovjedništvo u Zadru da pošalje borbenu skupinu, kako je bilo dogovoreno, koja će ih zamjeniti barem na tjedan dana ne bi li obnovili snagu. No, potrebna smjena za odmor nikako se nije mogla naći pa su HOS-ovci ostali ukupno 43 dana u obrani, podpuno izcrpljeni. Skejo se prisjeća uvjeta u kojima je načinjena primopredaja položaja: “U mišolovci u Škabrnji bili smo 43 dana. Kad me general Gotovina pozvao na prvi sastanak, ja sam pitao: “koliko ćemo biti u Škabrnji , da se znam organizirati?” On je rekao, kao što je i običaj bio, od 10 do 12 dana. Međutim, s obzirom da su se žestoke borbe vodile na cijelom području , očito nije bilo dovoljno snaga da nas se zamijeni. Tako da smo mi ostali 43 dana. U tih 43 dana, šta teže, šta lakše ranjenih mi smo u IX. bojni HOS-a imali oko 20 ljudi. Tijekom 43 dana zasigurno, s obzirom na to da je bilo i teže ranjenih, moral je padao. Umor je tu bio, nisu se ljudi kupali, nisu imali nikakvog odmora. Hrana nije bila upitna, hrane je bilo dovoljno, ali ipak, ljudi su iscrpljeni. Ali kad smo izašli, nakon svega toga, nismo imali gubitaka, što je najbitnije, mi i danas se sjećamo s ponosom da smo dio sebe ugradili u ovo naše hrvatsko selo. Psihološki, to je bilo teško, ostati 43 dana u svakodnevnim borbama i bit u jednoj mišolovki, jednom okruženju. Tu psiha i moral pada. I ja sam u ime toga baš bio s generalom Gotovinom i rekao mu da mi je situacija teška, da trebam ljude odmorit i on je to prihvatio. I tada su specijalne jedinice došle iz Glavnog stožera, dio ljudi Domobranske pukovnije , nešto Vojne policije, i oni su nas zamjenili. Ja sam im reka, upozorio sam ih: “Pazite, ulazite u okruženo selo, stalno napadaju, morate biti vrhunski oprezni.” Meni je jedan zapovjednik, ja mu ne znam sad točno ime, reka: “Ma kad ste vi HOS-ovci to održali , i mi ćemo to lako.” Nažalost, nakon šest dana, ne što oni nisu bili sposobni, nego mislim da su bili previše opušteni, nisu znali kakva je opasnost nasuprot i oni su izgubili Škabrnju.” Mijo Matešić svjedoči koliko su teški bili uvjeti za boravak, posebno zadnje razdoblje u obrani Škabrnje: “Sam teren ko teren, Škabrnja, mislim da mi je bila najteži u životu. 43 dana psihičkog i fizičkog napora, neopisivo. Svakodnevna granatiranja, manjak ljudi, nespavanje. Higijenski uvjeti nikakvi, voda se donosila u bocama po noći, s tim smo se kupali, umivali, prali ruke i tako. Teško, jako teško. Škabrnja je bila s tri strane okružena i teren je bija težak. Tu je na stotine granata dnevno. Možda je najteže bilo to čekanje kad će konačno navaliti. Svaki dan. Svaki dan, jer oni su svaki dan pomalo, sad s jedne, sad s druge strane pokušavali. Nikad nisi zna s koje će strane. A mi smo bili svjesni da nas je malo. Ipak, nešto što je u nama bilo, mislim da bi poginuli do zadnjega, a da nikad ne bi pustili Škabrnju. Nikad! Radi prijašnjih događaja koje su četnici napravili, radi prijatelja, radi ljudi, mislim da bi svi izginili, al da se nikad ne bi povukli.” Poljak Piekutowski također se prisjeća teških uvjeta zadnjih dana i smjene vojske u Škabrnji: “Mi smo Škabrnju držali van granica ljudske izdržljivosti, nismo se kupali ni presvlačili. Za to vrijeme radili smo puno, momci su napravili jednu veliku diverziju prema Ambaru. Iz toga se , po meni, moglo iskoristiti stvar za daljnje napredovanje prena Gornjem Zemuniku, ali nas nitko nije pratio. Istovremeno oni su sve jače navaljivali i uporno su slali sve bolje postrojbe. Dolazile su nas probijati razne specijalne postrojbe, od bahatih “arkanovaca” do onih kapetana Dragana. Mi više nismo mogli. Nakon 40-ak dana napokon je dogovoreno da se odlazimo na tri dana okupati i odmoriti, te da se vraćamo natrag. Za to vrijeme Škabrnju su nam trebali pričuvati specijalci neke postrojbe Glavnog stožera. Specijalci su stigli u sjajnim uniformama, borbenih prsluka visoke kvalitete, utrenirani, uz pratnju grupe domobrana. Mi smo pored njih izgledali kao kotlovođe, crni od prljavštine, poderani i smrdljivi. Objasnili smo im sustav “televizija”, način na koji u slučaju prejakog napada mogu opet vratiti selo, objašnjavali smo im da su u velikoj opasnosti. Otišli smo se okupati, no trećeg dana nismo se imali više gdje vratiti. Škabrnja je pala. Odgovorni nisu kontrolirali mine, sve žice su im od “televizija” presjekli i poskidali potezne mine, te su na kraju nastradali upravo, ni krivi ni dužni, domaći domobrani.” HOS-ovcima je gubitak Škabrnje bio težak udarac. Jedno duže vrijeme ostali su držati položaje u Prkosu i imali nove okršaje drugačijeg karaktera. Unatoč tome što su polučili jednu od najvećih i najbolje odrađenih diverzija Domovinskog rata, unatoč uistinu impresivnom podatku o 43 dana bez smjene što su držali Škabrnju, priča o ulozi IX. bojne HOS-a u obrani Škabrnje nakon okončanja rata naprosto je izbrisana iz kolektivne memorije. Dozapovjednik postrojbe Mile Ćuk nerado se sjeća gubitka Škabrnje i kasnijeg zaborava na ulogu HOS-a: “Iza nas je došla neka specijalna postrojba. Sve je to Hrvatska vojska, nemamo mi šta govorit protiv ikoga. Možda su oni malo neozbiljnije shvatili opasnost nego što smo mi to shvaćali. Mi smo svaki dan imali aktivnu obranu, svaki dan smo išli u izviđanje, premještali smo mine s jedne strane na drugu. Mi smo rat shvatili vrlo ozbiljno, a možda neko drugi nije. Došlo je do nedostatka komunikacije, oni nisu pozorno slušali na što ih upozoravamo. Znam samo da mi je Tom gotovo kroz suze rekao: “Miće, mi se ovdje nećemo vratiti”. Na žalost, nakon svega, tu moram bit iskren, niko u narednih 20 godina nit’ nas je kontaktira, nit’ nas je ‘ko zvao na te obljetnice pada Škabrnje, na žalost ni’ko.... I opet kad bi trebalo, ne u Škabrnji, nego u cijeloj Lijepoj našoj, opet bi IX. bojna HOS-a bila prva da brani svoj dom.” Tako završavaju svjedočanstva ovih nadasve hrabrih hrvatskih ratnika. A što drugo reći o ovim našim herojima, nego ono što je u davna vremena napisao grčki povjesničar i filozof Thoukudides: “Najhrabriji su zasigurno oni koji imaju najbistriju viziju onoga što je pred njima, slava i opasnost jednako, ali ipak uzprkos, idu im u susret”. Samo je razlika u tome što su ovi naši hrabri branitelji za sve susrete s najvećim opasnostima umjesto slave i zahvale doživjeli mržnju, poniženja i progone. A pogledajmo kako se drugi narodi odnose prema svojim braniteljima; Iako je i dalje ostala dio britanskoga imperija Kanada je 1867. godine proglašena nekom vrstom zasebne konfederativne države. Nu i poslie te proklamacije ona je i dalje nosila naziv “Donimion of Canada” . Dominion potječe od latinske riječi ‘dominus‘ što znači, gospodin ili gospodstvo, što znači da je nad ovom državom vladalo nečije drugo, britansko ‘gospodstvo’ Bilo kako bilo, od njezina postanka Kanadu kao državu i naciju niti jedan agresor nikad nije napadao, pa se stoga nikada nije morala od nikoga ni braniti. Baš radi toga, za ilustraciju kako se (na suprot Hrvatskoj) drugi narodi ponašaju prema svojim vojnicima uzeo sam Kanadu. Evo zašto: Uzmimo za primjer 1. svj. rat. Kad je Vel. Britanija ušla u rat, prema “kanadskoj” konstituciji (koja je do 1981. godine ležala u Londonu), Kanada je britanskim kraljevskim dekretom automatski uključena u taj rat, u kojem je, pod geslom “For king and empire” (Za kralja i imperij), živote izgubilo 60.000 Kanađana. Gotovo isto se dogodilo i za vrieme 2. svj. rata, kad je, bez ikakve konzultacije s kanadskim premijerom Williamom Mackenzie Kingom, istim dekretom naređen “conscription” (novačenje) svih za rat sposobnih Kanađana. I stotine tisuća Kanađana opet ide u rat pod geslom “Za kralja i imperij”. Iako je to neosporiva povijesna činjenica, na njima jedinstven način Kanađani tosmatraju (i svake godine na 11. studenog komemoriraju) kao ratove za obranu Kanade, a sve sudionike u njima ( poginule i preživjele) svojim herojima. Prije par godina, kad su iz Avganistana počeli stizati leševi kanadskih vojnika, koji su tamo u koaliciji s Amerikancima, Britancima i nekim drugim “branili svijetski demokratski poredak”, glavne prometnice kojima će leševi putovati do posljednjeg počivališta proglašeni su “Highway of Heroes” ( Autoput heroja). Svi ti vojnici, bez obzira jesu li pali od neprijateljske ili prijateljske vatre, jesu li izgubili život nekim nesretnim slučajem, podlegli nekoj bolesti ili izvršili samoubojstvo tretiraju se kao nacionalni heroji i, jao si ga onome tko to pokuša nijekati. Još jedan primjer. Dne 22. listopada prošle godine u Ottawi, glavnom gradu Kanade, dok je kao počastna straža stajao kod spomenika “Canadian National War memorial” (Memorijalnog spomenika palim u ratovima) poginuo je mladi vojnik Nathan Frank Cirillo. Ubio ga je jedan od “obraćenika na islam” mentalno poremećeni ovisnik o drogama, Michael Zehaf- Bibeau. Iako nikad nije vidio rata, Cirillo je odmah proglašen herojem. Iz Ottawe njegovo tielo je Autoputom heroja dopremljeno u Hamilton, gdje je rođen, živio i gdje je služio vojsku. Uz veliki broj vojnih, političkih, državnih i drugih visokih dužnostnika, na njegovom velebnom sprovodu nazočio je i federalni ministar predsjednik Stephen Harper. I sve je prošlo mirno i dostojanstveno, kako i spada, sve dok se jedan kolumnist, novina “The Hamilton Spectator”,Andrew Dreschel, nije usudio napisati da je ovo velika tragedija, ali da ovaj mladi vojnik ustvari nije heroj, jer osim što je nevin poginuo, nije učinio nikakvo herojstvo. Ovo Dreschelovo mišljenje izazvalo je strašan gnjev kanadske publike. Odmah se zahtjevalo da ga se izbaci s posla i, vjerujem da se tih dana pojavio na ulici da bi bio linčevan. A gledajte što se događa s našim hrvatskim herojima, koji su podnijeli najveće žrtve ne u obrani nečijih dominiona, nečijih imperija, nego samo i jedino u obrani svoje jedine Domovine, od najezde mezimaca i štićenika tih, crkivajućih ali još živih imperija, imperija u kojima je konačno zašlo sunce koje im, kako su se nekada u prošla vremena znali hvaliti, “nikad nije zalazilo”. Nu, za to što se događa s našim braniteljima, našim istinskim herojima mi nemamo pravo kriviti nikoga osim samih sebe, jer smo dozvolili da nam poslije pobjede u ratu opet za vrat sjednu izdajnici i to ne samo oni koji se javno deklariraju Titinim sljedbenicima, nego i oni koji jedno govore a sasvim drugo misle i rade. Kako ne vjerujem niti jednome “branitelju” koji je, iz bilo kojih razloga, stupio u službu jugoslavenske neokomunističke bande trenutačno na vlasti, isto tako ne vjerujem nikome od onih koji su za vrieme Sanaderove kriminalne vladavine obnašali razne dužnosti i pokorno izvršavali sve naredbe za rušenja spomenika hrvatskim braniteljima i podizanja onih četničkim zlikovcima u Srbu i drugdje. Ne vjerujem nikome. Ne vjerujem u ničija šuplja obećanja. A kako vjerovati u Karamarkovu i Kolindinu “retuđmanizaciju” kad djelima ne da dokazuju ni da se počinju distancirati od “sanaderizma”. Nikako ne mogu vjerovati u ništa pa ni u njihova obećanja podrške hrvatskim braniteljima, jer dok god se, radi tuđinske ili svoje osobne politike sastaju i lljube s raznim četničkim voždovima: Vučićima, Dačićima ili Nikolićima, sva njihova obećanju su ludom radovanja. Priznali oni to ili ne, svi oni, netko manje, netko više dokazuju da još u sebi nose klicu jugokomunističke zaraze koje se nikako ne mogu otresti. To najbolje potvrđuje fijasko oko uklanjanja biste megazločinca Waltera iz ureda na Pantovčaku. Pa, zar ti ljudi zbilja misle da im itko zdrav može vjerovati kad nam govore da se žele otresti komunističkog totalitarizma, a ne samo da na najiztaknutijim mjestima drže biste imena i nazive najvećeg komunističkog krvnika, nego to čine dok glume da su vjernici Kristove crkve i od njezinih svećenika primaju blagoslove? Kako bi naprimjer izgledalo da njemačka kancelarka u svom uredu drži bistu Adolfa Hitlera, a istovremeno trubi o totalitarizmu nacizma? Gledajući ovo što se danas događa u Hrvatskoj ne mogu a da ne pomislim da bi možda bilo bolje da na vlasti još ostanu ti koji barem ne glume da su išta drugo nego jugokomunistička gamad. Jer tako bi narodu brže došlo do grla i onda mu ne bi preostalo ništa drugo nego da se kao i 1991. ustane i jednom se zauvijek obračuna s idajnicima, svih vela i boja. Ovako izgleda da će se agonija produžiti za još kojih 5 ili 10 godina, ili u nedogled. Neka mi zamjeri tko god hoće, ali kad poslije dugih desetljeća borbe za oslobođenje moga naroda izpod jugokomunističke tiranije moram biti svjedokom svim tim manipulacijama, igrama i pretvaranjima tih “naših” političara u meni se probudi onaj stari gnjev koji sam osjećao za vrieme postojanja Titine klaonice.   Za Dom Spremni! Ja sam Zvonimir Došen