Na sutrašnji dan prije 82 godine izvršena je akcija koja je dobila ime Velebitski Ustanak. Akcija je izvršena u malom ličkom selu Brušane na 7. rujna 1932. godine. Kao uvod u opis akcije koja je dobila ovaj naziv uzeti ću nekoliko podataka iz studije jednoga stranog povjesničara napisane na engleskom jeziku. Ovaj riedki nepristrani stranac vrlo objektivno opisuje srbijansku strahovladu koja je dovela do ove akcije i dvije godine kasnije do atentata u Marseilleu. U svojoj studiji povjesničar kaže: “Od početka 12. stoljeća pa sve do konca 1. svj. rata Hrvati su živjeli u političkom savezu s Mađarima. Dinastija Trpimirovića je izumrla i Zvonimirova udovica kraljica Jelena pozvala je svoga brata Lazsla, kralja Mađarske, koji je kasnije proglašen svetcem, da postane kralj Hrvatske. Njegov vješti nasliednik Koloman “Ljubitelj knjige”, u dogovoru s Hrvatima, uzpostavio je 1102. godine trajnu asocijaciju između ova dva susjedna naroda. Mađarski kraljevi, koje su Hrvati istovremeno birali za svoje kraljeve, priznavali su Hrvatsku kao zasebno kraljevstvo i nacionalni identitet njihove domene. Kroz čitavo vrieme asocijacije Hrvati su zadržali sve sloboštine; baštinenje svoje konstitucije, tradicije, jezika i svih drugih sloboda koje pripadaju jednom slobodnom narodu. Tako je to manje više hodalo i poslije smrti posljednjega mađarskog kralja i stupanja u savez s Austrijom 1527. g., - sve do konca 1. svj. rata, kad su “pariški mirotvorci”, ne obazirući se principe, američkoga predsjednika Woodrowa Wilsona, posebno na 14. točku o pravima svakog naroda na samoodređenje ) Hrvatsku, dielove Mađarske i još neke druge teritorije strpali u novu tvorevinu “Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca”. Revolucionarna opozicija Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca, koja je uzpostavljena tkzv. Parižkom mirovnom konferencijom u siječnju 1919. godine, nije iz početka bila organizirana od strane nezadovoljnih nesrbskih naroda strpanih u tu heterogenu državnu tvorevinu, nego od strane komunističke partije. Ranih 20ih godina narodi ogorčeni na srbsku dominaciju još nisu bili izgubili nadu da će unutar te konfederacije zakonitim putem i neprestanom borbom u beogradskom parlamentu uspjeti postići prihvatljiv stupanj autonomije. Srbski vođe poput doživotnog vođe srbske centralističke Radikalne stranke, Nikole Pašića bili su nepopustivi u svojoj mašti o srbijanskoj veličini i odbijali su svaku ideju o bilo kakvom kompromisu koji bi Srbe pomakao s dominantne pozicije. Komunistički pokret,, kao neka vrsta glavne revolucionarne snage 20ih godina, sastavljen većinom od Srba, nije bio protiv državnoga jedinstva ili srbskoga unitarizma, nego protiv političkoga sustava koji je bio oprečan ideji komunizma. U kapitalističkim sustavima komunisti automatski okreću u obrnutom pravcu od postojećeg poredka, ne samo u svojim ciljevima, nego i u svojim metodama, a pogotovo u duhu. Ali, u zemlji Srba, tradicionalno sklonih nasilju, ipak se dogodilo ono nemoguće, da je u reakciji protiv nemilosrdnih i zlovoljnih Srba, domaći komunistički pokret bio, barem prividno, prožet humanizmom. Komunistički vođa prof. Sima Marković, koji nije uspio spojiti marksizam s kršćanskim pravilima, prigrlio je indijsku filozofiju. On je navodno mrzio svako krvoproliće. On je, sliedeći filozofiju indijskoga pjesnika Rabindranatha Tagore, klasno ratovanje zamjenio teorijom mirne eliminacije svake napetosti radi čega ga je gnjevni mladi beogradski slikar, zagriženi komunist i boljševik Moše Pijade nazvao anarhistom. Nu uza sav njegov navodni humanizam Sima Marković je ipak bio Srbin. Kad je Jugoslavenska komunistička partija na petom zasjedanju Kominterne u Moskvi 1924. godine usvojila rezoluciju u kojoj je naglašeno ne samo da jugoslavenski komunisti trebaju likvidirati kralja Aleksandra, nego da na temelju stavke “o samoodređenju naroda” treba razpačati Jugoslaviju tako da Hrvatska, Slovenija i Makedonija postanu podpuno nezavisne države Sima Marković je jadikovao nad, kako je rekao, “katastrofalnim posljedicama” koje će ta odredba prouzročiti nad Komunističkom partijom Jugoslavije, u velikoj većini sastavljenom od Srba. Kako znamo, od te rezolucije nije bilo ništa, jer komunisti, i poslije nekoliko pokušaja, nisu imali sposobnosti likvidirati Aleksandra, niti su željeli razbiti Jugoslaviju. To će kasnije učiniti hrvatski ustaše.” Tako piše ovaj strani povjesničar. Nema sumnje da danas dobar dio hrvatskog pučanstva, osobito mlađi naraštaji, kako u domovini tako i ovdje u dijaspori, ne zna puno o tome što je ustvari bio Ustaški Revolucionarni Pokret, što mu je bio cilj i što je dovelo do njegovog osnivanja. Za to ima više razloga. Prvi i najvažniji razlog su dezinformacije koje već više od 70 godina širi udružena velikosrbska i jugokomunistička antihrvatska propagandna mašina čiji cilj je demonizacijom svega što je hrvatsko obezglaviti, a potom uništiti nas Hrvate kao narod. I nisu oni jedini jer s njima su uvijek i tvorci one prve versajske i one posljednje jaltanske Velike Srbije a.k.a. Jugoslavija. Ali i dan danas, uz boljševike u Hrvatskoj najgrlatiji i najuporniji su velikosrbski fašisti , baš oni čiji su neopisivi zulumi bili glavni i jedini uzrok što je došlo do osnutka ovoga pokreta. Neopisive torture, pljačke, progoni, umorstva, sustavne likvidacije nedužnog pučanstva i divljačka bestijalnost primitivnoga okupatora i njegovih pijuna u Hrvatskoj razlog su za koji je osnovan Ustaški pokret. Ovaj pokret nije slijedio doktrinu bilo čije ideologije ni bilo kojega “izma”, on je bio upaljač općenarodnog revolta protiv divljačke tiranije koja je čitav hrvatski narod bila dovela u bezizlasno stanje, očaj i mrak iz kojeg mu nije smjelo biti izlaza. Za “civiliziranu Europu” to nije bio udruženi zločinački podhvat, nije bilo “Tribunala pravde”, nitko nije pozvan na odgovornost. Uzprkos svim njihovim zločinima, svem njihovom barbarstvu Francuzi iz milošte prema svojim mezimcima jednoj od glavnih ulica u Parizu daju počasni naziv “Avenue Piere 1Er de Serbie” ( Avenija Petra I. od Srbije )- koja i danas postoji. Vjerujem da je većina slušatelja ovog programa upoznata s umorstvom hrvatskih zastupnika u srbijanskoj Skupštini 28.VI.1928., ali mnogima nije poznata golemost drugih srbskih zločina protiv hrvatskoga naroda. Vjerujem također da će biti i onih koji će reći da je to davna prošlost, ali možda će i oni jednoga dana negdje naletjeti na onu izreku Otca Domovine: «Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju» (Ante Starčević, 1867.) PRIPREME ZA USTANAK Poslie utemeljenja Ustaškoga Pokreta i prisilnog napuštanja domovine, po zapoviedi dra Ante Pavelića hrvatski revolucionari su u Italiji i Mađarskoj organizirali logore za vojničku izobrazbu i pripreme za neminovnu borbu protiv velikosrbske države Jugoslavije. Svakoga dana u logore su pristizale nove grupe većinom mladih hrvatskih revolucionara koji su stizali ne samo iz domovine nego i iz mnogih država Zapadne Europe, a nekoliko i iz sjeverne i Južne Amerike. Mnogi od njih postati će visoki častnici Hrvatskih Oružanih Snaga, a neki, poput Jure Francetića i Rafaela Bobana, legendarni vojskovođe. Među vodećim vojnim instruktorima u logorima bili su bivši častnici u austrougarskoj vojsci dopukovnik Stjepan Duić, Narciz Jesenski i neki drugi. Dopukovnik Duić bio je za vrieme 1. svj. rata pobočnik felmaršala Luke Šnjarića na ruskom frontu u Galiciji. U ovim logorima, ovi vrstni častnici su u kratko vrieme od običnih mladih hrvatskih seljaka i radnika izvježbali su tri ili četiri satnije vrstnih ratnika koji će, kad za to dođe čas, povesti hrvatski narod na ustanak protiv omraženog okupatora. Kako je jedan od najvažnijih preduslova za svaki ustanak podržka naroda, Glavni ustaški stan na čelu s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem odredio je da se izvrši jedan mali, pokusni, ustanak s ciljem da se izpita volja i spremnost naroda za budući sveobći ustanak za uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske. Kada je ustanak planiran zključeno je da radi jakih vojnih i žandarskih straža prebacivanje ljudi , oružja i drugog materijala potrebnog za tu svrhu, iz Zadra (koji je tada bio pod Italijom) nije moguće prebaciti kopnom, pa je određeno da se to učini preko mora. Nu i morski put od Zadra prema Velebitu čuvale su jake straže, a povrh toga on je vrlo intrikantan i opasan za one koji ga ne poznaju. Povrh drugih uskih prolaza i plićaka tu je najpoznatiji i najzamršeniji plićak zvani Gaz poslije kojega ( ako ga se uspješno prođe ), prije ulaza u Velebitski kanal, mora se proći kroz vrlo uzak tjesnac “Fortica” preko kojeg danas ide Paški most. Pa i ako ustaše uspiju sve to ( po mrkloj noći ) proći i preći Velebitski kanal što će ih dočekati na obali? Pa tko je za provedbu svega toga mogao biti bolji od “Pivca” koji je stotine puta po mrkloj noći svojim ‘kajićem’ ili ‘bracerom’ ovim plićacima i tjesnacima izpod nosa žandarima provezao ‘škiju’ i ‘špirit’. Povrh toga, njega će na obali pod Velebitom dočekati njegova junačka majka Manda, sestre i rodbina.? Velebit, čije su šume, špilje i gudure bile vrlo dobro poznate vođama ustanka bio je vrlo pogodan za skrivanje oružja, a pastirski stanovi po skoro nepristupačnim gudurama odlična skloništa. Povrh toga stanovništvo Lukova Šugarja bilo je ne samo etnički čisto hrvatsko, nego je bilo otvoreno antijugoslavensko. Nije suvišno napomenuti da je to svoje antijugoslavenstvo to moje rodno selo skupo platilo poslije završetka 2. svj. rata. Nije u njemu bilo kuće koja nije bila u crno zvita, tako da je danas skoro pusto. Dakle, najprije ljudi i oružje prebačeni su brodicom “Anica” iz Zadra u Lukovo Šugarje ( u mali zaljev Devčić Draga ) a odatle u Velebit. U to doba moj pokojni otac bio je lugar u predjelu “Šugarska Duliba” na Velebitu između L. Šugarja na jadranskoj obali i sela Brušane iza Velebita u Liki. Dok se oružje prebacivalo kroz Velebit,on je, pošto je imao “legitiman” razlog biti u Velebitu, pazio na žandarske patrole koje su tuda krstarile. Krešimir Miron Begić u svojoj knjizi ‘Ustaški Pokret’ koja je izašla u Buenos Airesu, ukratko opisuje ovaj ustanak gdje spominje i sastanke moga oca s ustašama u Jurinoj Dragi na Velebitu. Selo Brušane izabrano je za poprište ustanka iz više razloga. Prvo, zato što se u njemu nalazila žandarska postaja napučena srbo-crnogorskim četnicima pod zapoviedništvom zloglasnog Dušana Šušnjara koji su svojim divljačkim metodama, nasiljem svih mogućih vrsta došli do grla narodu u naseljima u Velebitu i oko njega. Da ne ulazim u detalje o samoj akciji u Brušanima, ipak potrebno je navesti da se te noći u Brušane skupilo nešto oko 250 ljudi koji su u povorci stupali cestom kroz selo, uz povike protiv velikosrbskih zlotvora i “kralja ciganina” , te pjevali - ‘Ustani bane’, ‘Ustaška se vojska diže’ i dr. Poslije eksplozije paklenog stroja koji je oštetio prednji dio žandarske kasarne, ljudi su se razišli i otišli su svojim kućama. Odmah dok su sačuli da dolaze “ustaši”, Dušan Šušnjar i njegovi “junaci” razbježali su se po susjednim kućama gdje su se skrivali dok su zarobljene ukućane držali pred oštricom bajuneta. Smatrajući da bi u Brušanima mogao biti i koji izdajnik, te da bi ih tamo mogle dočekati jugoslavenske vojne i žandarske snage koje su bile razmještene u Zadarskom zaleđu, ustaše su se povukle ne natrag preko Velebita prema L. Šugarju, nego o obrnutom smjeru prema selu Jadovno. Tu su u šumi htjeli prenoćiti, a ujutro bi krenuli kako bi se preko Dabara i Vrbanske Dulibe spustili prema Cesarici na moru zapadno od Karlobaga. Nu pošto je ipak došlo do izdaje od strane žandarskog doušnika Blaža Piščevića u Brušanima, žandari i vojska iz Brušana, Gospića, Medka i dugih mjesta već su stigli na Jadovno. Tu je došlo do borbe u kojoj je smrtno stradao Stipe Devčić koji nije bio član grupe ustaša; Ivan Devčić, Rafael Boban, Ventura Baljak i drugi) koji su stigli iz Italije, on im se pridružio kad su stigli u L. Šugarje. Nije poznato koliko je bilo poginulih ili ranjenih na drugoj strani, jer to je bila strogo čuvana tajna. Ipak, ustaše su se uspjele povući i prebaciti do Cesarice odkle su se čamcem prebacili na otok Pag, a odatle u Zadar. Uvidjevši da se neće moći osvetiti samim ustašama razjarene velikosrbske žandarske i ostale četničke horde svom žestinom baciše se ne samo na one za koje su saznali da su sudjelovali u ustanku, nego na sve što je, po rodu i vjeri bilo hrvatsko. Počeše s racijama,batinanjima i ubojstvima u svim mjestima Like nastanjenim Hrvatima. Taj njihov zločinački podhvat ubrzo je poprimio tolike razmjere da ni uz svesrdnu pomoć svojih “srbskih” istomišljenika iz Like nisu imali dosta snaga da izvrše sve što im je bilo u planu pa im je “kralj ujedinitelj” iz Beograda u pomoć poslao elitnu jedinicu njegove Jugoslovenske vojske”, tkzv 31. puk, koji je od ličkih Vlaha posrbica bio dočekan s cvijećem i stacioniran u pro- četničkim selima Medak, Divoselo, Čitluk i dr.. Nije se pitalo jesi li si izašto kriv. Dosta je bilo da nisi “Srbin”. Nisu se rebra lomila samo onima koji su bili osumnjičeni za bilo kakvu vezu s ustašama, nego se batinalo i žive bacalo u bunare samo zato što si bio Hrvat. Samo da napomenem , u mome selu Lukovu Šugarju starog Matu Tomljenovića su toliko izkundačili da je ubrzo od tih ozljeda umro. Mladi IveTomljenović je godinama imao otekline na nogama od poslijedica batinanja, a da i ne govorimo o onima koji su, ni krivi ni dužni, poslije strašnih batina poslani na dugoročno robijanje, kao Ivica Došen, Nikola Devčić, Pavao Devčić i mnogi drugi. Tako je onda bilo i takve su bile posljedice ovoga ustanka koji, ako baš nije imao nikakva drugog uspjeha onda je u ovome kraju na najvišu razinu uzdigao mržnju i prezir na neciviliziranog , divljačkog i omraženog okupatora i njegove domaće pomagače i u onima koji su do tada na sve bili ravnodušni. Nu ovaj ustanak imao je i jednu nepredviđenu, ali vrlo lošu posljedicu. Naime, poslije uhićenja stvarnih i izmišljenih sudionika i simpatizera ovog ustanka mnogi Hrvati Like odoše na izdržavanje robije u Lepoglavu ili Sriemsku Mitrovicu gdje su bili izloženi komunističkom vrbovanju idola raznih Goldsteina, Mesića, Josipovića, Pusića i druge jugobande, crvenog čifuta, trockista-staljinista Moše Pijade. Ovaj prefrigani čifut, okorjeli boljševik kretenskoga izgleda, ne samo da je svojim dobro smišljenim bajkama o komunističkom raju na zemlji uspio zatrovati um nekim od preprostih seljaka kao što su bili Mile “Miško” Došen i njegov brat Stipić iz Rizvanuše pokraj Brušana, te Jerko Sudar “Gržaljev” iz Brušana i dr., nego i nekim od onih obrazovanih ( već prije pomalo crvenih) poput Šime Balena “Slaninara” i nekih drugih. Jerko Sudar je kasnije bio Titin visoki oficir, a Miško i Stipić Došen “ narodni povjerenici”, ubojice i pljačkaši -par excellence . Drugu Moši je bilo lako “vaspitati” ovakve tipove jer prije svega, oni se nisu pridružili povorci u Brušanima iz domoljubnih pobuda, dok s onima kao što su bili Juco Rukavina, Polde Šuper i svi oni iz moga sela nije imao uspjeha. Nije mu pomoglo ništa, pa ni komunističko propagandno dijeljenje kruha na jednake komadiće među uznicima u ćeliji. Žandarska batinanja nisu jenjavala. Nad hrvatskim selima Like haračili su razuzdani velikosrbski žandari i njihovi vlaški pomagači. Ali, tvrd bijaše naš narod. Ono što se nije moglo javno, radilo se tajno. Ovdje ću opisati jedan događaj koji je jednom netko pokušao opisati u nekadašnjoj Vili Velebita ali, uz ostale šture detalje nije čak znao ni ime žandara o kome je tu bila riječ. Pošto se taj slučaj dogodio u mom mjestu, a moja obitelj i rodbina suu njega bili direktno ili indirektno umješani, više puta sam slušao kad su moji stariji o tome pričali. Negdje na zimu 1932. narednik Dušan Šušnjar u Brušanima naredio je jednom svom žandaru, Crnogorcu Vojinu Pejanoviću, da po nekom zadatku ide preko Velebita u Lukovo Šugarje. Taj put, ili bezpuće, preko brda i dolina traje nekoliko sati i za one koji ga dobro poznaju. Toga dana Velebit je iznenada zasula sniježna mećava. Pejanović se izgubio i nije se pojavio u L. Šugarju. Tragali su tu zimu za njim žandari i njihov doušnik iz Brušana, povratnik iz Amerike Blaž “Blagoje” Piščević, ali nisu imali naikava uspjeha. Vlasti su potom razpisale nagradu od 30.000 dinara onome tko ga nađe. Negdje tek u proljeće 1933. stiže vijest da je moj tetak Nikola “Nikić” Milković pod “Pločom” izpod Bukovog Doca u Velebitu našao Pejanovićevo tijelo. Odmah su tu dojurili Šušnjar, Tomović i njihovi žandari i suradnici, među kojima je bio i “Blagoje” Piščević. Pokupili su Pejanovićeve ostatke i ne pitajući nikoga za dozvolu pokopali ih u naše katoličko groblje, uz blagoslov “srbskog” paroha iz Čitluka. Pošto uz Pejanovićevo tijelo nisu našli njegovu pušku, počeli su maltretirati Nikića pod sumnjom da ga je on ubio. Nu poslije premetačine i zlostavljanja nisu uspjeli saznati ni pronaći ništa, pa su zaključili da su Pejanovića ubile ustaše. Tek 1941., kad je nestala Jugovina, počelo se pričati što se zapravo s Pejanovićem dogodilo. Toga dana Nikić je navodno u Bukovom Docu nešto radio oko svoje ljetne pastirske kolibe. Od jednom iz mećave se pojavio žandar, uperio u njega pušku i zapovjedio mu da ga vodi k moru. Kako sa svih dolaca i draga iz Velebita prema moru vode samo ‘kozji putevi’ koji se jedva primjete u strmom kršu, tako i iz Bukovog Doca vodi jedan od najstrmijih. Ovaj dolac se nalazi na jednoj visoravni koja je s južne strane vrlo strma i skoro neprohodna. Tu se nalazi jedna litica zvana “Ploča”, a put (neka vrsta grubih kamenih stuba) koje su seljaci još davno proklesali, većinom ušicama sjekire, naglo povrh nje skreće u desno. Onaj tko nije odatle i po lijepome vremenu, a kamoli u sniježnoj mećavi, može vrlo lako mimoići taj zaokret i strmoglaviti pod liticu. Tu, pod tom liticom nađen je Vojin Pejanović. Kako se u svakome zlu nađe i ponešto smiješnoga, tako se i ovdje dogodilo. Poslije Pejanovićeve sahrane , pošto mu je bilo kasno preko Velebita ići natrag u Brušane ( onda još nije bilo ‘ Jadranske magistrale’ za Karlobag pa se moralo ići pješice preko Velebita) Blagoje Piščević ,koji je sebe smatrao nekom vrstom seljačkog pjesnika, došao je u našu kuću da bi prenoćio. Kako u ono vrieme u seljačkim kućama nije bilo šporeta nego samo ognjište, Blagoje je tu sjeo na ‘tronožac’ i počeo smišljati prigodnu pjesmu u čast poginulog Pejanovića. Tu je također sjedila moja pokojna baka Ika, tada već 85 godina stara. I naš “Blagoje” poče sa svojom “poezijom”: “Zakukala kukavica crna U Lovćenu na vr’ ‘ednog trna. Nije ono kukavica crna, Nego majka Pejanović Voje Ona traži milo dite svoje: ‘Đe s’ Vojine, milo janje moje?’ Traži Niko jarca izgubljena, Nađe Voju, pade na koljena”. Na to skoči baba Ika, pa mu odpraši: “Čekaj, čekaj ti zeru! Ne bi li li to morda bilo bolje ‘vako ? Traži Niko izgubljena jarca, pa un nađe mrtvoga magarca - sve ti vrag ludi odnija, tebi i njemu. Malo je ‘rvacki rebara polomija. Marš iz moje kuće !” Na to Blagoje skoči i odjuri tražiti drugi konak. Ovaj Blaž ili “Blagoje” (“počasno” ime koje je dobio od naroda radi suradnje s srbskim žandarima) bio je jedan od onih naših nepismenih bijednika koji su pošli trbuhom za kruhom u “svete zemlje” - Sjevernu i Južnu Ameriku, gdje su pod okrutnom čizmom bogatih kapitalista za najmizernije plaće crnčili po šumama, željezničkim prugama, kamenolomima i rudnicima. Tu su došli pod utjecaj komunističkih i velikosrbskih agitatora i izgubili i ono malo osjećaja ( ako su ga uobće i imali) prema svome narodu. Radi te svoje nepismenosti, primitivizma i zaostalosti, a u puno slučajeva i pokvarenosti, ovi, kao i oni koji su kasnije prošli školu tovarišća Moše Pijade , vratiše se u svoj narod kao izdajice i kolaborateri okupatora, a mnogi od njih kao zločinci i ubojice svoje subraće kao što su kasnije bili sudionici u ovom ustanku; braća Miško i Stipić Došen, Jerko Sudar i dr. Neovisno o svim pozitivnim i negativnim zaključcima o ovom ustanku, ne može se ipak pobiti činjenica da je on dobrano uzdrmao temelje Karađorđevićeve Jugoslavije i balkanskim opančarima dao na znanje da je blizu čas kad će morati brisati preko Drine ili će svoje zločinačke kosti ostaviti tu gdje su počinili tolike zulume. Ako velikosrbski zločinci i njihov Aca Crnođorđević nisu tada još ozbiljno shvatili tu poruku, onda su je sigurno shvatili onu što je dvije godine kasnije stigla iz Marseille-a.   Za Dom Spremni! Ja sam Zvonimir Došen   Braniteljski radio, subota, 6. rujna 2014. Dragovoljac.com