‘OSLOBOĐEN’ ZAGREB? Partizanske jedinice, većinom preobraćeni četnici, ušle u opustjeli grad

08.05.2019. 09:36:05

Tek sljedećeg dana, 9. svibnja, u grad je ušao i X. zagrebački korpus, u čijem sastavu su bili Zagrepčani i stanovnici okolnih područja.
Upravo takvi ‘prvoborci’ navedenog dana ušli su u Zagreb. Naime, dva dana ranije Pavelić i ustaška vlada pobjegli su prema Austriji, ponijevši sa sobom novac i zlatne rezerve. Ubrzo su za njima krenuli ostatci ustaških i domobranskih postrojbi te civilno stanovništvo koje se bojalo odmazde partizana. Građani koji su ostali u Zagrebu tog su se dana zatvorili u svoje domove iščekujući neizvjesnu budućnost. Zanimljivo, veliki domoljub Pavelić vidjevši da se bliži kraj njegovoj vladavini, s partizanima na pragu Zagreba, obratio se kardinalu Stepincu kao poglavaru Katoličke Crkve s iznimnim autoritetom i zamolio ga da vodi privremenu vladu, ali Stepinac je odbio rekavši: „To je vaša stvar kome ćete predati vlast. U politiku se ne miješam, ali ostajem tu, pa bilo što bilo“. Još prije toga Pavelić se povezao s srpskim i crnogogorskim četnicima planirajući bijeg pred nadirućim patrizanima i Crvenm Armijom (opcija je bila bijeg preko Istre i predaja Saveznicima). Kako znamo iz povijesti od svega toga nije bilo ništa, a jedino je nastradao nevini narod. Da cijela tragedija bude veća, partizanske jedinice koje su ušle u grad Zagreb bile su sastavljene uglavnom od boraca koji nisu bili iz Hrvatske, s jasnim zadatkom da odmah pronađu protunarodne elemente te ih uhite. Tako je već u prvim satima nakon preuzimanja Zagreba došlo do sistematskog, već unaprijed pripremljenog, preuzimanja svih značajnih ustanova i masovnih uhićenja, ali i likvidacija. Tek sljedećeg dana, 9. svibnja, u grad je ušao i 10. zagrebački korpus, u čijem sastavu su bili Zagrepčani i stanovnici okolnih područja. Tada su stanovnici izašli na ulice pozdravljajući vojsku jer je u tom korpusu bilo mnoštvo njihovih rođaka, susjeda i prijatelja. Uskoro u Zagreb dolazi i vlada Federalne Države Hrvatske na čelu s Vladimirom Bakarićem, a za njima i članovi ZAVNOH-a  (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske), na čelu s Vladimirom Nazorom. Nakon toga održan je masovni skup na trgu koji je još nosio ime bana Jelačića, a na kojem je, prema ondašnjim izvještajima, prisustvovalo gotovo sveukupno stanovništvo Zagreba slaveći kraj ustaškog terora i uspostvu narodne vlasti. Spomenimo da je prema dostupnim podatcima oko 50.000 Zagrepčana sudjelovalo u ratu na partizanskoj strani, među kojima je bilo oko 20.000 poginulih. Samo dio njih bili su članovi komunističke partije. Poznati zagrebački novinar i povjesničar Josip Horvat ovako je opisao te dane: “Prošetao kroz Tuškanac. Putem sam se smijao kao dijete – četiri godine i mjesec dana nisi onuda smio prolaziti. Na toj sitnici osjetio sam da je došla sloboda, da ulazimo u nov život. Tako je čudno kod srca, mozgom čovjek ne kapira da je nestalo straha”. Na žalost umjesto obećane slobode i demokracije Zagrepčani, kao i mnogi drugi u komunističkoj Jugoslaviji, uskoro su doživjeli represiju komunističkog režima te zatiranje svakog oblika slobodnog izražavanja i djelovanja. Počela je era komunističke Jugoslavije koja je potrajala do 1990-ih kada se raspala u krvavim ratovima. Kardinal Stepinac je tražio od komunističkih vlasti prekid progona i osvete nad ideološkim protivnicima. Nekoliko dana nakon toga sam Stepinac je uhićen i protiv njega se vodila istraga. Na Titovu inicijativu ubrzo je pušten, ali nakon odbijanja osnivanja Hrvatske katoličke crkve ubrzo je ponovo uhićen i osuđen. O Stepincu, montiranom suđenju i odnose Tita s Vatikanom drugi put…

Autor: