OSTAJEMO LI BEZ HRVATSKIH JAJA? Otkrivena strogo čuvana tajna: ‘Hvale se da smo samodostatni, ovo je prava istina’

“Cijena žitarica i energenata je otišla gore. Mi kukuruz koji smo 2020. godine plaćali 500.000 eura, sada plaćamo 1,1 milijuna. Sada usporedite koliko je rasla cijena jaja, a koliko hrane i lako se vidi kako je poslovanje uz ovaj rast neizvedivo”, ističe direktor Gale.

Jaja u socijalnoj kategoriji

Hrvatskim peradarima problem nisu samo visoke cijene inputa, već i konkurencija čija jaja su puno skuplja i koja može sebi lakše priuštiti visoke cijene hrane.

“Mi imamo problem što su nas trgovački lanci strpali u tu nesretnu socijalnu kategoriju, što znači da jaje mora biti ispod kune, a uz ove sadašnje troškove proizvodnje to je jednostavno neizdrživo.  Cijena jaja u prosincu je u Hrvatskoj bila 150,34 eura za 100 kilograma, a danas u travnju je cijena 176,58 eura. Naši susjedi Slovenci u prosincu su imali cijenu od 148,22 eura na 100 kilograma, da bi do travnja narasla na 186,11 eura”, napominje direktor Gale objašnjavajući kako se naši proizvođači ne mogu boriti s velikim proizvođačima niz EU. 

“Velike tvrtke zbog svoje veličine mogu postići puno bolju cijenu hrane od nas. Kod njih je i cijena jaja znatno više išla gore. Tako se u Belgiji u prosincu 100 kilograma jaja plaćalo 140,35 eura, u travnju 220.3 eura. U Njemačkoj je cijena od prosinca do travnja skočila više od 70 eura na 100 kilograma, s 126,29 eura na sadašnjih 199,77 eura. U Francuskoj je cijena još i viša. Njihovi uzgajivači su u travnju dobivali 211,70 eura. I sad usporedite s tim cijenama hrvatsku cijenu jaja koja je 176,58 eura i činjenicu da hranu plaćamo skuplje od njih”, objašnjava Ćorić.

Talijani koji za 100 kg svojih jaja dobiju 227 eura su hrvatskim proizvođačima najveći problem.

“Oni mogu kupiti puno više žitarica od mene, a ostvaruju cijenu o kojoj ja i drugi hrvatski proizvođači mogu samo sanjati. I kupuju hrvatske sirovine koje nama postaju nedostupne”, navodi direktor Gale.

Covid ozbiljno načeo proizvodnju

Prošlog tjedna svoja vrata su zatvorile tri velike peradarske farme. Ubili su ih, kako kažu, visoki troškovi i preniska otkupna cijena jaja. Riječ je o farmama na kojima se proizvodi oko pet posto hrvatskih jaja. Tih pet posto, s obzirom na visoke troškove proizvodnje, su nešto što se više neće vratiti. A proizvodnja jaja je bila jedna od rijetkih prehrambenih grana u kojima je Hrvatska bila samodostatna. Čak i za vrijeme rata, Hrvatska je imala dovoljno jaja za svoje potrebe. Sada je to pod upitnikom. Pšenica i kukuruz su porasli za 200 posto, sojina i suncokretova sačma je otišlo 100 posto, a otkupne cijene ne prate taj rast.

Na pitanje što će biti s Galom, Ćorić odmahuje glavom.

“Tu smo, radi se i dalje. Do kada, ne znam. Mi smo zadnjih godina uložiti 250 tisuća eura po radnom mjestu, 40-50 eura po kljunu kako bismo modernizirali proizvodnju. I sada investiramo preko dva milijuna eura kako bismo modernizirali proizvodnju u skladu s europskom regulativom. Ali s obzirom na sve više cijene proizvodnje, nije nikakvo čudo da farme nestaju. Ako se ovaj trend nastavi, odgovorno tvrdim, nestati će svih nas i postati ćemo zemlja ratara. Već covid nas je bio ozbiljno načeo, a sada je situacija još gora s ovim ratom. Ne smijemo zaboraviti kako je Ukrajina jedan od glavnih svjetskih izvoznika žitarica. Sada te robe više nema i svi mi ćemo morati u tržišnu utakmicu s Kinom koja je u proteklih petnaestak godina znatno povećala potrošnju. Ako se nešto ne poduzme, a trenutačno se ne poduzima, proizvodnja bi mogla nestati. Ako ne možeš platiti hranu, nema jaja i onda samo možeš zatvoriti farmu”, zaključuje Ćorić.