Osvajački, a ne građanski rat

23.06.2013. 13:40:19

Za Srbiju je taj rat OSVAJAČKI, čistog idealno tipskog oblika, za Hrvatsku jednako tako, OBRAMBENI Evo kako je Mato Dretvić Filakov pisao u srpnju 1991. godine. Za razliku od vrhunskoga pravnog stručnjaka prof. dr. sc. Ive Josipovića, poznatijega kao pravdoljupca, on je već tada znao da se radi o agresiji Srbije, Crne Gore i JNA na Hrvatsku, a ne o nikakvom obliku „građanskoga rata“. Josipovićev „građanski rat“ je samo pokriće i posljednji jugonostalgičarski pokušaj da se spasi što se spasiti može. Kao pripadnik one manjine koja je „izgubila Jugoslaviju“ – za razliku od većine koja je „dobila hrvatsku državu – od njega se i njemu sličnih ništa drugo niti ne moglo očekivati. Prema predsjedniku Josipoviću zločin u Vukovaru i Ovčari je plod "građanskoga rata"! Sukobe JNA i slovenske TO mnogi su nazivali „ratom“, „agresijom“, a ono što se u Hrvatskoj događa već od svibnja 1990. (razoružavanje hrvatske TO) nije dobilo svoje pravo ime. Najdalje se terminološki dospjelo do sintagmi - „ograničeni rat“, „dozirani rat“. Većina, ipak, misli da su posrijedi izolirani okršaji s lokalnim, i iz Srbije pridošlim teroristima, uz manje-više uspješno prikrivenu pomoć i podršku JNA. Zbog čega je nužno da se precizno definira odnos između Srbije i Hrvatske? Nije li bolje da se nastavi igra skrivača u kojoj su sve opcije otvorene i u kojoj nije do kraja jasno gdje tko stoji? Koji su to argumenti zbog kojih bi Hrvatska morala radikalnije postaviti svoj strateški plan u odnosu na susjedne države? Hrvatska država Hrvatska država je već doista dugo EVROPSKA DRŽAVA S OGRANIČENOM DRŽAVNOŠĆU, OGRANIČENIM SUVERENITETOM, ali, ipak država. Prema Ustavu iz 1974. (ograničavamo se na njega iako ima i drugih dokaza toj tezi u prilog) ona ima sve što i svaka druga država: 1. svoj teritorij, koji je ustavno nepromjenjiv, 2. svoj suvereni, državni, narod, 3. svoju vlast od parlamenta do vojske (TO) i policije. Ona, dakako, posjeduje još niz drugih važnih i manje važnih, atributa državnosti. Svaki od navedenih, i nenavedenih, atributa, koji ju čine državom, ograničen je samo činjenicom da je Hrvatska zajedno, istodobno, u istom opsegu i sadržaju, s drugim članicama jedan njegov „dio“ prenijela na savez. Utoliko je ona, kao i ostale članice, država s DOBROVOLJNO ograničenom državnošću. Stvarno je pak njena državnost ograničena i više od hrvatske (i drugih) „dobre volje“, no to nas sada ne zanima. Udruživanjem u savez-SFRJ, sve članice međusobno su priznale jednakost položaja, a, među ostalim i TERITORIJ, SUVERENI NAROD, SUVERENU VLAST onih drugih kod svoje kuće. To se može smatrati OBLIKOM MEĐUNARODNOG PRIZNANJA. Tako je 1974. (dakako i prije) proglašenjem Ustava SFRJ, i svojega, SR Hrvatska priznata od najmanje OSAM subjekata, pet republičkih, dva pokrajinska, i SFRJ. Među ostalim priznala ju je dakako i Srbija. Priznavanjem takvog saveza, nastalog u miru, SFRJ, od strane drugih država, priznate su, osim ostaloga i njene unutarnje granice između republičkih i pokrajinskih država. To je potvrđeno i činjenicom da je takav savez, a ne nekakav drugačiji, i član OUN. No, bez obzira što je Hrvatska država s ograničenim suverenitetom u odnosu na savez, SFRJ, vojsku, parlament i dr. njezina državnost istodobno ničim nije ograničena, niti može biti (osim ratnim osvajanjima) od strane drugih (republičkih) država. Međutim, otkad je Jugoslavije, to je njen rak, a od 1980. izrazito metastaziran, Srbija želi, i provodi, upravo to - ona sama mimo saveza i kroz savez, drugim članicama, a osobito Hrvatskoj, OGRANIČAVA I DOZIRA suverenitet, što im otme pripada njoj. To u posljednje doba eskalira do te mjere da je ona de facto protiv Hrvatske započela III. BALKANSKI OSVAJAČKI RAT. Razlozi za rat Navest ćemo uzroke, razloge i povode koji između suverenih država dovode do rata, a Hrvatska i Srbija su JEDNAKO SUVERENE DRŽAVE S JEDNAKOM „KOLIČINOM“ DRŽAVNOSTI, pa nema nikakvog razloga da se rat koji je Srbija povela protiv Hrvatske i ne nazove pravim imenom - OSVAJAČKIM RATOM protiv Hrvatske. Ovaj rat je samo dodatno kompliciran time što se između srpske i hrvatske republičke države upliće i savez, prije svega kroz federalnu vojsku. Ta „komplikacija“ samo je prividna, jer je riječ o tome da se JNA (pa i OS SFRJ) stavljaju na stranu Srbije i funkcioniraju kao njen RATNI SAVEZNIK u osvajačkom ratu protiv Hrvatske s više ili manje samoinicijative - na bojištu. Kako je Srbija objavila rat Hrvatskoj? Republička država Srbija nije to učinila u „džentelmenskoj formi“, pismeno, gospodski kao „prava“ država, već ga nastoji i pred svijetom i pred ostalim članicama saveza voditi kao „nepostojeći“. Rat se vodi po hrvatskim selima, uz pomoć terorističkih formacija, lokalnih i uvezenih, i tamo već stacionirane JNA. To je ta famozna karakteristika srpske politike koju će i Europa morati upoznati - „nepostojeće“, prikrivenost, iza leđa, iza plota. Ništa po toj politici ne postoji - ni memorandum, ni teroristi, ni granice između republika, ni ugroženi narod unutar vlastitog teritorija, ni pravo drugih na vlastitu državu, ni ustavi, ni Predsjedništvo, ni JA, ni četnici. 1. Srbija više ne priznaje, kao 1974., i ranije, prije četrdeset godina, (republičku) državu Hrvatsku, međudržavne (republičke, što je isto) granice i želi se teritorijalno širiti na njezin račun tražeći tri petine njena teritorija (i cijelu Bosnu). Traži teritorije koji joj nikada nisu pripadali. 2. Srbija stavlja u parlamentarnu proceduru priključenje. („prisajedinjenje“) hrvatskih teritorija svojoj (Velikoj) državi. 3. Srbija potiče, naoružava, financira, planira, rukovodi, politički i vojno „sudetskim“ Srbima u Hrvatskoj i BiH (zasad). osiguravajući da njihovi ekstremni elementi započnu rat protiv Hrvatske. Rat se ispočetka pravdao brigom za „sudetske“ Srbe, ali sada se otvoreno govori da je jedina opcija (ispočetka prikrivena) priključenje hrvatskih teritorija (Velikoj) Srbiji. 4. Srbija šalje instruktore i vojnike koji zajedno s lokalnim ekstremistima sudjeluju u ratnim operacijama na hrvatskom teritoriju. 5. Država Srbija pokušava prisvojiti (time ojačati svoju državnost, svoj suverenitet, u odnosu na druge članice saveza) instrumente saveza, prije svega vojsku. Od JNA ona otvoreno traži da bude njen RATNI SAVEZNIK. U OSVAJAČKOM RATU koji vodi protiv Hrvatske. Ovaj ratni saveznik joj je osobito važan jer se već nalazi na hrvatskom teritoriju, ili može, još uvijek legalno, doći pa i prebaciti srpske instruktore, ili dati svoje, i naoružanje. Što je još važnije, može jednom naredbom pokušati okupirati HRVATSKU IZNUTRA, a da Srbija samo pokupi plijen. 6. Srbija već dugo vodi ekonomski rat protiv Hrvatske, carinski rat, otima imovinu hrvatskih poduzeća, po Srbiji, Hrvatskoj, Bosni, onako kako se dolazi do ratnog plijena. 7. Srpski mediji već godinama vode medijski rat najprije protiv Hrvata, a zatim i Hrvatske - tolika sotonizacija protivnika sigurno nije upamćena otkad je modernih medija. 8. Gotovo sve srbijanske stranke imaju za svoje strateške ciljeve otimanje hrvatskog teritorija, nafte, plina, žitnica i drugih bogatstava, mnoge metodom „klanja iza plota“, ili klanja tupom zahrđalom žicom, pa koji ne krepa odmah „da umre od sepse“. Kakav je rat u Hrvatskoj? Za svaki uobičajeni međudržavni odnos, a ponavljamo da je riječ o dvjema PO SVEMU JEDNAKIM REPUBLIČKIM DRŽAVAMA samo ponešto od ovoga je dostatno da bi se odnos između država definirao kao RAT. Za Srbiju je taj rat OSVAJAČKI, čistog idealno tipskog oblika, za Hrvatsku jednako tako, OBRAMBENI. Eto, dakle, o čemu je danas u Hrvatskoj riječ - O OBRAMBENOM RATU PROTIV SRBIJE I NJENIH SAVEZNIKA, koji će u povijest uči kao III. balkanski rat, sa zasad nesagledivim posljedicama. Nije, dakle, riječ ni o kakvom građanskom ratu, ne bore se međusobno građani Hrvatske oko dvije različite političke doktrine - iako bi se taj rat tako mogao okvalificirati, već je posrijedi osvajački pohod Srbije protiv Hrvatske - započet izvana i iznutra. Srbija računa da će ovaj imperijalistički rat dovršiti kao lokalni, osobito s obzirom da je „prikriven“ koprenom saveza (SFRJ) i da će izaći kao pobjednica, pa će novonastali fakticitet priznati države-subjekti međunarodne zajednice. Tako bi se ona iz jajeta zvanog Jugoslavija (konačno) ispilila kao nova država - Velika Srbija. Ovdje treba reći da teritoriji koje želi „prisajediniti“ nisu jedini cilj agresivnog imperijalističkog rata. Riječ je o materijalnim bogatstvima, ratnom plijenu. Ne treba zaboraviti da je riječ i o, izgleda, jednoj od zadnjih u povijesti ratničkih civilizacija., kojoj je upravo ponestalo plijena („ako ne znamo raditi, znamo ratovati“). Hrvatska vlast mora konačno priznati, pred svojim državljanima i međunarodnom javnošću da VODI (I DA ĆE VODITI) OBRAMBENI RAT protiv imperijalističkog agresora. Prikrivanje istine Sve europske države moraju razumjeti da se ovdje ne radi o građanskom ratu, da je to „srpski štos“ prikrivanja istine, lukavstvo srpskog političkog uma, već da se doista radi o OSVAJAČKOM RATU kojega je država Srbija povela protiv države Hrvatske. Uskoro će i protiv Bosne, nastavit će vojnu pacifikaciju Kosova, sličan sukob se vidi u Crnoj Gori (kojoj će najprije pripojiti istočnu Hercegovinu i zatim Crnogorce dovesti u položaj manjine u vlastitoj državi (ne vjeruj Danajcima i kad darove donose) najvjerojatnije i u Vojvodini. Ako bi i na kratko došlo do njene pobjede u tom bi se slučaju „europska kuća“ srušila kao kula od karata. U pitanju bi bilo samo vrijeme za koje bi se svijet našao pred novom preraspodjelom teritorija i bogatstava. Nitko i ništa više ne bi bio siguran, a Europa bi, kao zajednica, nestala u požaru i veliko je pitanje bi li pomogao bilo kakav pax americana. „Umotanost“ agresije u navodni problem srpske manjine u Hrvatskoj potpuno je besmislena, pogotovo kad se zna da Hrvatska nudi međunarodna jamstva i prostor za stalni monitoring organizacija za zaštitu ljudskih prava, koje bi kontrolirale ostvarivanje njenih prava prema svjetskim standardima. Danas srpski političari iz Dalmatinske zagore govore o tome kako više nije riječ o ostvarivanju prava Srba u Hrvatskoj nego o pripojenju Srbiji. Kakva je briga Srbije o manjinskim pravima pokazuje njen odnos prema Albancima i Muslimanima koje drži u statusu idealno tipskog apartheida. Inače, problemi srpske manjine u Hrvatskoj, koji su do sada bili mali i lako rješivi, tek će postati vrlo ozbiljan problem ukoliko se ovaj osvajački rat ne obustavi. Osvajački srpski rat protiv Hrvatske traje i iz sadašnjeg stanja, koje je postalo neizdrživo, kojega uskoro, ako se nastavi neće biti moguće kontrolirati, moguće je izaći samo na dva načina: 1. ili da sutra Srbija i njeni saveznici, obustave ratne operacije na hrvatskom teritoriju, da povuku na početne pozicije sve svoje snage, a nakon primirja, koje će se podrazumijeva se ZAKLJUČITI POD PATRONATOM EUROPE, potpiše MIROVNI UGOVOR (s Hrvatskom) koji bi sadržavao priznavanje svih sadašnjih granica i međusobna jamstva o pravima manjina. 2. ili je Hrvatska, ako ne želi postati jedan KNIN, prisiljena povesti totalni obrambeni, oslobodilački rat. Za nešto treće nema više vremena, a najmanje tu mogu pomoći deklaracije koje se na Srbiju uopće ni ne odnose. A ona je ishodište svih problema. Mato Dretvić Filakov, Vjesnik u srijedu, 24. srpnja 1991. Hrvatski-fokus.hr Izvornu vijest možete pogledati OVDJE

Autor: