Živimo u zemlji koja sebi u ime "progresa" i "napretka" dopušta čistu diskriminaciju, pa je čak ugrađuje i u vlastite zakone - jer, kako drugačije shvatiti članak 18. Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, koji kaže kako se prekid trudnoće obavlja isključivo na zahtjev trudne žene, što znači da muškarac nema pravo formalno sudjelovati u ovom procesu, odnosno, on po pitanju prekida života nerođenog djeteta (čiji je otac) nema pravo glasa!

 I to je jasno i nedvojbeno izraženo jednom jednostavnom, kratkom rečenicom: "Prekid trudnoće se vrši na zahtjev trudne žene". (Vidi: https://www.zakon.hr/z/2475/Zakon-o-zdravstvenim-mjerama-za-ostvarivanje-prava-na-slobodno-odlu%C4%8Divanje-o-ra%C4%91anju-djece; istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 16. 7. 2022.)

 Obratite li se pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, gospođi Višnji Ljubičić s pitanjem vezano za ovaj problem - i tražite obrazloženje tog diskriminatorskog stava po kojem muškarac, muž ili partner žene s kojim je ova začela dijete nema pravo glasa kad je riječ o životu njegova budućeg potomka (kao što sam učinio ja), uz citiranje spomenutog Članka 18. iz navedenog Zakona, dobit ćete i dodatno tumačenje koje se svodi na sljedeće: "Međutim, u privatnom odnosu  muškarac svakako može izraziti volju i želju što želi da se učini s nerođenim djetetom." Upravo takav odgovor primio sam nakon 3 uzastopna e-maila poslana (u razdoblju od 15 dana) na Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske gosp. Višnje Ljubičić i to zahvaljujući ljubaznosti stručne suradnice ove institucije, gosp. Martine Bosak koja je na kraju ipak odgovorila na moj upit.

 I sad bi mi koji diskriminaciju ne prihvaćamo, nekomu u ovoj državi - samo ne znam komu - morali postaviti neka konkretna pitanja:

 Otkuda ova diskriminacija? Tko je taj koji ima pravo jednog od roditelja (u ovom slučaju oca nerođenog djeteta) ignorirati do te mjere da on nema pravo glasa čak ni kad je u pitanju život njegova potomka, odnosno prekid trudnoće - pri čemu se ubija ljudsko biće u čijem je stvaranju sudjelovao ne samo biološki, nego i emotivno? Tko to ima pravo zanemariti emocije oca i njegovo temeljno pravo suodlučivanja o tako važnoj stvari - i tu diskriminatorsku odredbu ozakoniti!? U kakvom mi svijetu živimo i kakvim se to (ne)moralnim i (ne)etičkim normama rukovodimo!? Jesu li oni koji su pisali ovaj Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece i usvojili ga bili svjesni toga kako je Članak 18. Stavak 1. duboko i suštinski protivan temeljnom ljudskom pravu jednoga od roditelja - u ovom slučaju oca?

 To su stvari koje se ne mogu opravdati, gospodo zakonodavci i saborski zastupnici, gospodo ustavni stručnjaci i ustavni suci - sa zakonskog, moralnog, etičkog i bilo kojeg drugog racionalnog stanovišta!

 Cinizam s kojim se nastupa kroz dodatno "pojašnjenje" (koje, uzgred rečeno i nije sastavnicom Zakona nego slobodna interpretacija onih koji su zaduženi objasniti ovaj neobjašnjivi paradoks"), kako "u privatnom odnosu  muškarac svakako može izraziti volju i želju što želi da se učini s nerođenim djetetom" je tragikomična opaska i žalostan pokušaj da se obrani neobranjivo i opravda nešto za što opravdanja nema. Na kraju, sve je prepušteno isključivo volji žene, bez prava glasa druge strane - to je poanta svega.

 Kad nam službena institucija u zamjenu za razložno i suvislo objašnjenje očite diskriminacije nudi ovakva stupidna i diletantska tumačenja pa nas čak upućuje i na "pravo" koje imamo "u privatnom odnosu" (a trebalo bi, valjda, biti supstitut onog stvarnog prava kojeg u Zakonu nema), onda je to porazno i jadno. Porazno i jadno.

 Duboko sam uvjeren da bi pred svakim međunarodnim sudom za ljudska prava ovakva i slične diskriminatorske odredbe glatko pale - pod uvjetom da se ti sudovi drže deklaracija o temeljnim ljudskim pravima i poštuju ih.

Gospoda iz Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, naši zakonodavci, članovi Vlade, ministri i saborski zastupnici trebali bi konzultirati bilo kojeg psihijatra ili psihologa; i uvjeren sam da bi im ta stručna osoba u 5 minuta pojasnila i obrazložila sve konzekvence ovakvih diskriminacijskih postupaka koji su upereni protiv čovjeka i njegovih temeljnih prava. Otac nerođenog djeteta ne može se promatrati kao bezimeni i bezlični sudionik procesa začeća u kojem on biološki sudjeluje svojim genetskim "materijalom" i čija se uloga tim činom iscrpljuje - nego se u obzir mora uzeti sva kompleksnost koju sobom nosi čin stvaranja novog života i roditeljstvo, uključujući i konzekvence vezano za emotivno i ukupno psihološko stanje te osobe koje kao i svaka druga ima svoja neotuđiva prava.

 I nije ovaj problem jedino s čime se suočavamo u ovom vremenu agresije i destrukcije lijevo-liberalnih "progresivističkih" skupina koje otvoreno, u Saboru i pred TV kamerama, zagovaraju ničim ograničeno pravo na prekid trudnoće o kojem odlučuje isključivo žena i taj zločin prema nerođenima k tomu još nazivaju "osnovnim ljudskim pravom" - dok se na drugoj strani za liječnike koji u ovim zločinima ne žele sudjelovati predlaže ograničavanje ili ukidanje prava priziva savjesti!?

 Ako je to cijena "progresa" i "napretka", onda su takav "progres" i "napredak" vrlo upitni sa stanovišta ne samo prava, nego i moralnih i etičkih zasada današnje civilizacije.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Portala dnevnih novosti.