OTKRIĆE BOSANSKOG FOTOGRAFA: U Vukovaru sam naišao na ‘polje smrti’ – imanje prepuno leševa

NEPOZNATI DETALJI

Sarajevski fotograf Mladen Pikulić bio je jedan od onih koji je svjedočio nečovječnosti i užasima zatečenim u Vukovaru 1991. Međutim, njegova reportaža koja je tek lani medijski zaživjela, u sebi skriva neke do sada nepoznate detalje koji bi možda mogli rasvijetliti slučajeve osoba ubijenih u Vukovaru čiji ostatci do danas nisu pronađeni.

„Ulazak u Vukovar je izgledao kao kada te neko, bez prethodne najave i pripreme, ubaci u Hirošimu. Šok je blaga riječ kada čovjek iz sarajevskog mirnog okruženja uleti u razrušeni i spaljeni grad. Još mi u glavi bruji od sinoćnjeg derneka, a pri prvom izlasku iz Golfa u predgrađe Vukovara, suočavam se sa leševima ispred kuća. Bivši vlasnici kuća leže ubijeni ispred zgarišta koji se nekada zvao njihov dom. Pomisliš, možda, ipak, da su to kulise za neki novi film, ali raspadnuta tijela govore da ovdje nije riječ o sedmoj umjetnosti nego o ratu. Vozimo prema centru grada i sve se više uvlačimo u apokalipsu iz koje se ne može nigdje”, opisuje Pikulić stanje užasa kroz koje prolazi, a onda se prisjeća prizora na koji je naletio koncem studenog, dakle, nakon pada Vukovara:

„Dolazimo do gradske bolnice, ili onog što je nekad bila. Ulazimo u zgradu za koju, kada bih je opisao riječju ‘sablasno’, time nikome sigurno ne bih uspio ništa dočarati. Uglavnom, bolnica je sva izbušena granatama, bez prozora, ali i bez ljudi/bolesnika.

Pitam nekog vojnika u prolazu: „A, gdje su ljudi?“.

„Eno ih prekoputa“, odgovori vojnik.

Prekoputa je klasično slavonsko imanje sa velikim dvorištem, ali sada prepuno leševa. Jedan uz drugi, spaljeni, ugljenisani, uglavnom svi u zavojima, par centimetara razmaka između svakog od njih. Vlado jurca od jednog do drugog, mislim da traži nekog nestalog rođaka, a ja ga mahinalno, bez razmišljanja, pratim u stopu i fotografišem.

U neko doba izgubim Vladu iz vida, i nađem se u polju smrti, okružen desecima tijela. Upravo stojim tik uz spaljenog i ugljenisanog čovjeka, sa rukom podignutom u zrak, poput nekog spomenika slobode. Stojim zamrznut, jer – ako se pokrenem nepažljivo lijevo ili desno, moguće je da mu smrskam ruku”.

Ako je suditi po opisu, sarajevski fotograf naišao je na leševe pacijenata jer kaže da su “uglavnom svi u zavojima” što može biti zbunjujuće obzirom da se do sada mislilo kako su svi zarobljeni pacijenti odvedeni i pogubljeni na Ovčari. U tom slučaju, ovaj bi podatak mogao pokazati novi smjer u potrazi za žrtvama koje se još uvijek vode kao nestale.

S druge strane, Vukovarci kažu kako je moguće da je riječ o tijelima preminulih pacijenata koje su Srbi zatekli u vukovarskoj bolnici, te su ih onda samo nasumično odlagali gdje su stigli. Neovisno o svemu, slažu se kako bi trebalo provjeriti jesu li te žrtve ikada evidentirane i pokopane.

Polje smrti

Ovo stratište Pikulić naziva “poljem smrti” i u nastavku kaže:

“U centar polja smrti sam došao tako što sam gledao kroz vizir fotoaparata i kada sam ga spustio, tek sam onda postao svjestan gdje se nalazim. Kako pobjeći iz ovog pakla? Ni iza vrata ovog imanja situacija nije puno bolja. Do izlaznih vrata je samo 50 metara, ali i deseci leševa. Još sam u čudu kako sam uspio uopšte doći ovdje, a još veći mi je problem kako se vratiti nazad da nekome ne stanem na glavu ili ruku.

Kako se vratiti u normalu kada se nalaziš usred pakla?

Napokon, izlazna vrata i naš Golf dvojka. Gas do daske i kao sumanuti vozimo, pravac – Borovo Naselje, kao da nas tamo čeka spasenje. Lijepo neznanje. Jednu katastrofu zamjenjujemo drugom, samo se mijenja ime grada. Lunjajući između tipičnih socijalističkih zgrada, zaustavljam se pred jednom, ispred čijeg ulaza lezi mrtav čovjek.

Upravo kada sam podigao fotoaparat u kadar su mi ušla dvojica “dobrovoljaca” i klik – fotografija je nastala.

Pitam ih: “A, zašto je ovaj čovjek mrtav?”

“Ustaša” odgovaraju uglas.

„Pa, kako znate kada je civil, nema oznaka?“

“Kada smo pokucali na vrata, rekao je ‘kaj’”, odgovori jedan i produži dalje.