U svim posljednjim prijeporima oko Vukovara i dvojezičnosti, predsjednik Republike Ivo Josipović je, za razliku od članova Milanovićeve vlade pa i samog premijera, uvijek bio vrlo oprezan. Čak i u trenutku kada je državni vrh ostao posramljen izvan kolone sjećanja, Josipovićeva je retorika bila umjerena i pomirljiva, što se Milanoviću nije svidjelo.

No, iza takve gandhijevske poze krije se, prije svega Josipovićeva savjest, odnosno nešto o čemu se u hrvatskim političkim krugovima posljednjih godina ne govori. S izuzetkom tek malog broja pojedinaca koji nikada nisu mogli doći u javnost, nitko nije želio jasno progovoriti o Josipovićevoj odgovornosti za to što haški tribunal nikada nije nikoga optužio za razaranje Vukovara i zločin(e) nad njegovim stanovnicima.

Danas je opće poznata stvar tko je planirao, a tko provodio plan o Velikoj Srbiji. U brojnim presudama Haškog suda jasno se navodi krivac za agresiju na Hrvatsku i BiH. No za jedan zločin - uz Srebrenički i najteži od svih počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije - nitko nije odgovarao.

U hrvatskim se medijima, posebno ovih dana, često ponavlja sintagma kako za uništavanje Vukovara nitko nije optužen. U isto vrijeme, malo se zna kako je upravo aktualni predsjednik Republike Ivo Josipović značajno "kumovao" takvom razvoju događanja.

Iako se danas smatra kako glavna haška tužiteljica Carla del Ponte snosi najveću odgovornost što nikada nije bila podignuta optužnica (i) za Vukovar, nego samo za izdvojeni zločin na Ovčari, to ne odgovara istini. Naime, njena prethodnica Louise Arbour, koja je podigla optužnice protiv Slobodana Miloševića, Vinka Martinovića Štele i Mladena Naletilića Tute, a pripremala je optužnicu i protiv hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koja nikada nije dovršena, još 1998. godine je imala optužnicu za Vukovar.

U njoj su se nalazili svi elementi koji su upozoravali na etničko čišćenje i sustavno rušenje grada, ali dolaskom Carle del Ponte u jesen 1999. godine sve se promijenilo. Izostale su istrage koji bi zločine povezivali sa srbijanskim državnim vodstvom i vrhom JNA (posebice šefom KOS-a Aleksandrom Vasiljevićem), njihovim organiziranjem logora na teritoriju Jugoslavije i drugo. Nitko iz JNA tako nije optužen za prekomjerno granatiranje Vukovara, a samo na vukovarsku bolnicu je ispaljeno više granata nego na cijeli Knin. Podsjećamo tek da je prekomjerno granatiranje Knina bilo osnova optužnice protiv hrvatskih generala u Hagu.

U hrvatskoj javnosti je tijekom 2000-tih bilo vrlo malo onih koji su se uopće usudili primijetiti da je i takvu oskudnu optužnicu za Vukovar koja se oduvijek odnosila samo na Ovčaru, Carla del Ponte mijenjala u još goru, otvorivši prostor sucima da praktički oslobode Šljivančanina zbog dvojbene kvalifikacije zločina.

Hrvatska je sve te godine kao država imala niz instrumenata na raspolaganju kojima je mogla utjecati na tužiteljstvo, od vlastitih istraga do diplomatskog lobiranja. U svemu je posebno strašna spoznaja da Bajićevo Državno odvjetništvo do nedavno nije uopće otvorilo istrage za logore koji su bili u Srbiji, a u njima je nestalo i ubijeno oko tisuću ljudi!!! Dakle, s hrvatske je strane od 2000. izostao bilo kakav sustavni napor koji je država bila dužna učiniti kako bi zaštitila svoje interese pred Haškim sudom. Jedan od njih je svakako sankcioniranje zločina u Vukovaru.

Neki pravnici, poput dr. Mirjana Damaške, profesora na američkom Sveučilištu Yale, godinama je upozoravao različite hrvatske vlade na moguće posljedice takve pasivnosti i nerada. Njegove savjete nitko nije prihvaćao pa je na koncu dao i ostavku na mjesto u vladinu Savjetu za Haški sud. Za razliku od njega dr. Ivo Josipović, tada "samo" šef katedre za Kazneno procesno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu u većini je svojih istupa zagovarao apsolutnu suradnju s tužiteljstvom tvrdeći "kako treba pustiti tužiteljstvo da završi svoj posao". Pri tome je uvijek nalazio razumijevanje ili pravno tumačenje za politiku tog tužiteljstva.

Ono što posebno čudi je činjenica da kao vrstan pravni stručnjak nikada javno nije upozorio što se može dogoditi kada se optužnica za Vukovar svede na Ovčaru i što će se dogoditi kada se i ta loša optužnica promijeni u još goru. Istini za volju on nije mogao prisiliti ni Račanovu a ni Sanaderovu vladu da ga poslušaju, ali je kao pravni autoritet i tada još uvijek nestranački član vladinog savjeta za suradnju s Haškim sudom (u dva mandata) definitivno mogao biti glasniji, upozoravati hrvatske vlasti koje očito nisu imale sluha za zaštitu temeljnoga hrvatskog interesa pred međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu.

Zašto je Josipović cijelo vrijeme šutio i podržavao "napore" haškog tužiteljstva to samo on zna. No, njegova je šutnja indirektno zaslužna što je haška optužnica zaobišla Aleksandra Vasiljevića glavnog šef KOS-a i jednog od najodgovornijih ljudi za agresiju na Hrvatsku.

Naime, KOS je bio mozak zločina koji je pratio ostvarenje plana o Velikoj Srbiji, počevši od generala Aleksandra Vasiljevića naniže. General Vasiljević je do svibnja 1992. kao šef "Uprave za bezbednost" JNA, a naročito Kontraobavještajne službe, sudjelovao u svim aktivnostima zajedničkog zločinačkog poduhvata koji se odnosio na velikosrpsku agresiju na RH. Agenti KOS-a usmjeravali su i pružali podršku lokalnim vođama hrvatskih Srba, lokalnoj srpskoj policiji i vojnim snagama, uključujući i pripadnike TO i dobrovoljce iz Srbije i izravno su odgovorni za većinu zločina u Hrvatskoj a posebice Vukovaru. Osim toga, u vrijeme napada na Vukovar, Vasiljević je bio izravno nadređeni oficiru bezbednosti Gardijske brigade Veselinu Šljivančaninu.

Žalosno je činjenica da je protiv umirovljenog generala JNA Aleksandra Vasiljevića (72) i potpukovnika Miroslava Živanovića (61) Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku tek 2011. podignulo optužnicu zbog osnivanja logora u kojima su tijekom rata brojne žene silovane, a civili i ratni zarobljenici fizički i psihički zlostavljani. Logori su bili na napuštenom poljoprivrednom imanju u okolici Begejaca, na napuštenoj farmi u Stajićevu, u Sremskoj Mitrovici (u dijelu tamošnjeg kazneno-popravnog doma) te u zatvorima u Nišu i Staroj Gradiški. U njih su dovođeni civili, među kojima je bilo djece, žena i maloljetnika iz Osijeka, Vukovara, Karlovca, Slunja, Stare Gradiške, kao i drugih mjesta u Hrvatskoj. No, od svega toga ništa. Tko zna progone li danas ove spoznaje predsjednika Josipovića, ali definitivno aktualni hrvatski predsjednik snosi odgovornost za nekažnjavanje vukovarskog zločina.