Branko Lukenda, za kolege Luks,  rođen je  14. travnja 1961. u Komletincima, danas naselje u sastavu grada Otoka, kao najstariji od trojice sinova Kate Katava i Ivice Lukende.

U Komletincima je pohađao Osnovnu školu "Vladimir Nazor", a potom odlazi u Zagreb u Srednju školu za unutarnje poslove, današnju Policijsku akademiju, školovati se za policajca. 

Prisjećajući se Branka iz srednjoškolskih dana, general Željko Sačić će reći: "Zajedno smo pohađali srednju policijsku školu, s tim da je Branko bio godinu dana stariji. Vrlo dobar učenik, izniman trkač, među najboljim atletičarima u školi, kao da ga sad vidim u trenirci, s torzom u 'trokut'. Bio je vedar, veseo, druželjubiv, dobrodušan… Baš ljudina, velikog srca, drag i dobar prijatelj, veliki sportaš i čovjek…".

Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja, prvi Brankov posao bit će u PU Zagreb, na dužnosti policajac u vlakopratnji, a zbog ženidbe, pet godina kasnije, zatražit će premještaj bliže obiteljskom domu, te će početi raditi u PS Vukovar.

Iste godine, 1985., Branko će oženiti dugogodišnju djevojku Anicu Batista, u proljeće sljedeće godine mlada se obitelj, nakon što su dobili stan, iz Komletinaca seli u Vukovar, a u jesen 1986. Anica im rađa sina Ivicu. 

Godine 1990. Anica Lukenda rodit će i drugog sina, Davora, a početak ratnih sukoba Branko će dočekati na poslovima kriminalističkog inspektora.

Anica Lukenda će se prisjetiti: "Nakon Borova Sela, počela su Brankova sve češća 24-satna izbivanja iz kuće, dolazio bi samo povremeno, presvući se i nešto pojesti. U kolovozu, žene i djecu su evakuirali na more, ali nakon 21 dan, vratili su nas u grad. Minobacački napadi i avionska bombardiranja postali su svakodnevica, pa smo u zgradi gdje smo stanovali, na Olajnici, djeca i ja najčešće boravili u hodniku zgrade i spavali u kadama jer sam mislila kako je to za njih najsigurnije. Budući da sam se jako bojala za dječake, imali su samo pet i jednu godinu, sklonili smo se k mojima u Otok, što je Branku teško palo, pa sam se ja nakon nekog vremena vratila u Vukovar. Tjedan dana koje sam tamo provela u strahu zbog granatiranja, Branka gotovo nisam ni vidjela, neprestano je bio na dužnosti i oboje smo zaključili da to nema smisla. Netom prije zatvaranja tzv. Kukuruznog puta, dana 1. listopada '91., napustila sam Vukovar i tada sam moga supruga vidjela posljednji put".

Brankovi radni kolege ispričat će kako je Branko raspoređen na dužnost u vukovarsku ratnu bolnicu gdje je obavljao poslove analitičke obrade podataka o ranjenim i poginulima, odnosno, obavljao je razgovore s ranjenicima o mjestu i načinu njihova ranjavanja, koji su se prosljeđivali dalje, ali i ostale zadaće osiguranja.

Vlado Iljkić, Brankov kolega, o njemu će reći: "Kada su me krajem rujna, u ranim jutarnjim satima, iscrpljenog, šokiranog i umornog poslije sanacije višestrukih rana nakon ranjavanja, izveli na hodnik, tamo me na klupi čekao kolega Lukenda. Pomogao mi je da sjednem, nestao na minut i vratio se s dvije vruće kave koje su me doslovno vratile u život. Brižno je pitao kako se osjećam, gdje mi je obitelj te treba li mi možda stručna psihološka pomoć. Također mi je skrenuo pozornost da se ranjavanja objavljuju na Hrvatskom radiju Vukovar i da to može jako uplašiti i zabrinuti obitelj i rodbinu, pa ako hoću, može riješiti da se moje ime i prezime ne objavi. Tek nakon takvog razgovora, obavili smo i razgovor na okolnosti moga ranjavanja. Iskreno me dojmio njegov pristup u toj situaciji, a uvijek ću mu biti zahvalan na toj kavi, savjetima, brizi i nesebičnoj pomoći. Usudio bih se reći da, ako se netko rodio kao gospodin, onda je to bio on".

Jednu noć, neposredno pred slom obrane grada, oko ponoći, Branko će se telefonom javiti supruzi Anici koja se nalazila s djecom u Zagrebu.

"Branko nije znao gdje se djeca i ja nalazimo. Uspjela sam nabaviti telefonski broj na koji mi se javio Siniša Glavašević. Rekao mi je da svaki dan vidi Branka jer im on iz bolnice donosi izvješća koji se preko radija objavljuju, pa sam ga zamolila da mu kaže gdje smo i da smo na sigurnom. Tu noć, kad je zazvonio telefon i kad sam čula suprugov glas, jedva sam mogla progovoriti od sreće i suza. Naš stariji sin mu je rekao 'Tata, izgubio sam prvi zub!', a mi smo plakali od sreće što se čujemo. Rekao je da će krenuti u proboj i da mu je sad lakše jer ne mora brinuti za nas. To je bio posljednji put da sam s njim razgovarala…", s tugom će ispričati Anica Lukenda.

Mato Rimac, Brankov kolega, prisjetio se dana 17. studenog '91. i događaja koji je promijenio Brankovu sudbinu: "U proboj smo krenuli oko 18.00 sati. Nas dvadesetak uspjeli smo neozlijeđeni doći do šume Adice, no onda je, u jednoj doli, otprilike desetak metara od ceste, Lorenc Duhanaj nagazio na pješačku minu. Taj momak je dozivao: 'Rimac, Rimac, nagazio sam na minu!'. Otišao sam do njega, nas trojica smo ga stavili u šatorsko krilo i ponijeli u bolnicu. Ostalima u toj grupi sam rekao da ćemo se mi vratiti i ponovno krenuti u proboj… U bolnici su se iz nekog razloga Branko i ostali predomislili, pa sam krenuo sam i  usput naišao na drugu grupu kojoj sam se priključio… Nažalost, Brankova odluka je za njega bila pogubna…".

Nakon sloma obrane grada i ulaska JNA i četnika u vukovarsku bolnicu, Branko Lukenda zarobljen je s ostalim ranjenicima, braniteljima, civilima i medicinskim osobljem. Prema kazivanju svjedoka, izveo ga je i odveo u nepoznatom smjeru dojučerašnji poznanik, Bogdan Kuzmić. Bogdan Kuzmić do rata je radio kao portir u vukovarskoj bolnici, ali obitelj Lukenda poznavat će ga i kao osobu koja je Branku održavala i popravljala automobil. Zvijer u koju se dojučerašnji poznanik premetnuo, prst će uperiti i u druge poznanike i bivše radne kolege iz bolnice, poput gipsera Marka Mandića i policajca Tomislava Hegeduša, kojima se nakon što ih je Bogdan Kuzmić izveo iz kruga bolnice izgubio svaki trag.

Prema iskazu jedne od svjedokinja, Bogdan Kuzmić prišao je Branku Lukendi, potapšao ga po obrazu uz riječi: "Sad si moj, mamicu ti tvoju", te nakon toga ga odveo u nepoznatom smjeru. Iako je Bogdanu Kuzmiću presuđeno u odsutnosti, do danas je nedostupan hrvatskom pravosuđu, a prema dostupnim podacima nalazi se u Modriči, tzv. Republika Srpska.   

Anica Lukenda ispričat će kako je godinama tragala za suprugom preko Crvenog križa, međunarodnih institucija poput Amnesty Internationala, Helsinki Watcha itd., odlazila na sve razmjene… Ispričat će i o ljudskim lešinarima koji su im se javljali tražeći novčane naknade za informacije te kako su, kada im se obratila s konkretnom ponudom prestali javljati.

"Osim toga, prije desetak godina, nakon što je o Branku objavljen tekst u jednom magazinu, počela sam dobivati anonimne SMS poruke od osobe koja je tvrdila da zna gdje je Branko i što se s njim dogodilo. Skoro sam povratila, pozlilo mi je, ali sam na nagovor nećakinje odgovorila. Uslijedila je prepiska iz koje sam zaključila da se radi o osobi koja je moga muža odvela iz bolnice. Kroz te poruke, priznao mi je da je mog supruga izveo i odveo na Velepromet gdje su bili ljudi koji su, navodno, ubili Branka. Rekao je da kao moralna osoba ima obvezu meni i djeci reći gdje je Branko pokopan, ali se nakon te poruke više nikada nije javio…".

Ankica Lukenda naglasit će da ne priznaje kategoriju "nestale osobe": "Oni nisu 'nestale osobe', oni su ljudi s imenom i prezimenom, nasilno odvedeni i netko zna što se s njima dogodilo. Moja djeca i ja još samo želimo i kao obitelj bi za to bili zahvalni, da ga dostojanstveno pokopamo. Da imamo gdje zapaliti svijeću. Roditelji moga supruga umrli su, a da nisu dočekali da pronađu i pokopaju svoju djecu. Ni moga Branka, ni svog najmlađeg sina Vinka koji je kao dvadesetogodišnji pripadnik HOS-a nestao u Ceriću. Njegovi su posmrtni ostaci slučajno pronađeni tek prije nekoliko godina…".

Kada je nakon sloma obrane Vukovara kao pripadnik MUP-a zarobljen u vukovarskoj ratnoj bolnici i odveden u nepoznatom smjeru nakon čega mu se gubi svaki trag, Branko Lukenda, suprug, otac, sin i brat, imao je trideset godina.

Branko, nismo te zaboravili.