U zemlji nevidljivih zidova

Dragi čitatelji prošlo je pet mjeseci otkako sam protjerana s malih ekrana, unatoč velikoj popularnosti kod publike. Za razliku od većine medija, jedino mi je uredništvo Hrvatskog kulturnog vijeća dalo priliku iznošenja stavova izuzetno bitnih za aktualni trenutak. Za početak sam odabrala razgovor s jednim intelektualcem. Moj odabir je arhitekt Ati Salvaro koji se prvi put pojavio upravo u jednoj od mojih mnogobrojnih tv emisija čija su me razmišljanja itekako obogatila, ali i potaknula na promišljanje gdje živimo i čemu stremimo. Ono što me je posebno obradovalo jest činjenica kako unatoč zatupljivanju i medijskoj blokadi postoje intelektualci čija razmišljanja vrijedi pročitati, a nadam se jednom i uživo čuti!! Ati Salvaro živi je primjer spojivosti domoljublja i kozmopolitizma. Ati, nismo se vidjeli neko vrijeme, radili ste u jednom arhitektonskom uredu, gdje ste danas? Kako živite? Sada sam nezaposlen, blokiran i diskriminiran kao stranac u vlastitoj zemlji, sa svim vratima zatvorenima. Samo kod nas je moguća višemjesečna neisplata zaposlenika, koji su u državi koju vodi nominalno socijaldemokratska stranka pušteni na milost i nemilost priučenim kapitalistima, koji rade što ih je volja s radnicima, a država se brine samo za punjenje proračuna. Ja sam arhitekt s izvedenim djelima u pet zemalja, arhitekt s radnim iskustvom u više zemalja, koji je posjetio 54 države svijeta, međutim na tržištu rada koje je vrlo suženo traže se samo i jedino mladi. Tako je u svim profesijama. Nedavno sam razgovarao s kuharom od 24 godine koji radi u Rovinju i na njegovom poslu ne primaju nikoga iznad 26 godina. Vi znate da kuhar s 46 godina ima više znanja od kuhara od 26, međutim vlada predrasuda koja onemogućuje velik broj ljudi u radu, upravo onih čije iskustvo je vrlo vrijedno. Hoćemo li sutra tražiti sveučilišne profesore do 32 godine starosti?! U našoj zemlji postoji Zakon o sprječavanju diskriminacije, međutim mnoga područja nisu pokrivena, recimo kod nas je vrlo raširena dobna diskriminacija o kojoj sam maloprije govorio, naročito u području rada. Bio sam u jednoj jedriličarskoj tvrtki i pitao za sezonski posao, a oni su mi odgovorili da sam prestar. Pitao sam o kakvom se poslu radi, rekli su o voženju autom opreme iz Rovinja do Poreča i do Pule. Objektivno taj posao može raditi i obavljati i sedamdesetogodišnjak. Međutim svugdje postoji diskriminacija po godinama. Nadalje, vidio sam više oglasa gdje se traže isključivo prodavačice i još neka zanimanja gdje se određuje spol. Osim ovih evidentnih oblika diskriminacije postoji i jezična diskriminacija jer je proglašavanjem štokavskog narječja kao hrvatskog standarda diskriminirano preko 40% stanovnika hrvatske koji pričaju kajkavski i čakavski koji nemaju nikakva prava za razliku od prava nacionalnih manjina i spolnih manjina koji imaju velika prava. Nemaju svoje novine, radio, izborni predmet u školi, zaštitni postotak na ADU i na TV… Znači mora se poraditi prvo na zakonskom okviru za smanjenje diskriminacije, a drugo na provedbi nediskriminacije, tako da ljudi imaju jednaka prava. Osim toga postoji i diskriminacija na temelju ideologije. To vidimo kod isticanja simbola gdje su jedni simboli totalitarnih režima zabranjeni, a drugi su dobrodošli. Znači možete raditi dernek s petokrakom, ali ako izađete sa crnom majicom odmah vas privode. Sve dok bude tako, država će diskriminirati građane. Prema tome treba biti zakon koji će ili braniti sve ili dopuštati sve. Trebamo izaći iz ideološke nagnutosti, kao što trebamo izaći iz Jugoslavije. Hrvatskoj je potreban mentalni izlazak iz Jugoslavije, znači dejugoslavizacija, detitoizacija koja je čak ispred lustracije. Lustracija se odnosi na pojedine ljude, ali detitoizacija se odnosi na prestanak veličanja političara koji je dvojben velikom djelu naroda. To je jedno, drugo s obzirom da ne živimo više u Jugoslaviji, a Hrvatska nije nastavljač Jugoslavije nego njena antiteza, trebalo bi ukinuti nazive trgova i ulica nazvanih po njemu i konačno shvatiti da je Domovinski rat vođen za oslobođenje od Jugoslavije voljom naroda, u ratu s puno žrtava, tako da je bezobrazno nastojanje restauracije Socijalističke Republike Hrvatske kojom svjedočimo.

Balkanizacija Hrvatske

Tko nam je podmetnuo balkanizaciju? Falsificiranje povijesti i podmetanje teze o rođenju Hrvatske kao države u Topuskom 1944., a ne odlukom Hrvatskog sabora 1990. i u Domovinskom obrambenom ratu devedesetih. Osim toga hrvatska državnost ne počinje ni 1941. ni 1991., nego davne 925., s prvim hrvatskim kraljem Tomislavom. Hrvatska nije bila nikakva kolonija, nego je bila kraljevstvo kroz tisuću ljeta, prvo u realnoj uniji s Ugarskom, a od 1527. kao dio Austrijskog Carstva, čime smo uspjeli održati samosvojnost pred nadirućom pogibelji. Ono što su nas učili u školi za vrijeme Jugoslavije zapravo je trebalo nivelirati sve jugoslavenske narode u istu priču, narodnjačku priču o tuđinu i vjekovnoj okupaciji koja je trajala do „oslobođenja” koje je slijedilo nastankom Jugoslavije. Pokazalo se da su Jugoslavije promašeni pokusi, jer nisu vodili računa o kulturološkim divergencijama kojima svjedočimo i danas, na primjer za nedavnog posjeta srbijanskog ministra Vulina. Vidimo koliko je taj kulturološki jaz još uvijek velik, zbog pripadnosti različitim civilizacijama. U tom kontekstu Hrvatska se treba jasno samoodrediti i pozicionirati. Hrvatska se NE nalazi na Balkanu, niti je ikada bila dio Balkana, unatoč balkanizaciji posljednjih 100 godina u Jugoslavijama i prilivu stanovništva s Balkana. Pojam Balkan nedvosmisleno je definirao tvorac termina njemački geograf August Zeune 1808.godine. On je definirao Balkan kao „Europsku Tursku”. Tada je europska Turska obuhvaćala područje po zadnjem Beogradskom miru iz 1738. i obuhvaćala je: Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Bugarsku, Grčku osim Jonskih otoka, Moldaviju, Vlašku i dio Crne Gore. Boka Kotorska nije spadala pod to, Budva itd…. Vidimo po arhitekturi razliku između Balkana i Mediterana. Reći da je netko dio Balkana ne znači reći da manje vrijedi, niti to što Hrvatska njemu ne pripada znači da mi trebamo prema njemu gajiti bilo kakvu netrpeljivost. Naprotiv, i dio hrvatskog naroda je na Balkanu i crta koja razdvaja Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu zapravo ocrtava razdjelnicu istog narodnog tkiva, presječenog arbitražnom granicom koja je uspostavljena 1945. od strane Tita. Tim AVNOJ-evskim fetišnim razgraničenjem su vraćene kolonijalne granice iz 1738. i Hrvatska je prepolovljena površinom sa 110 000 km2 na 56 000 km2 i precvikana na dva dijela kod etnički hrvatskog Neuma, pa mi zato sada moramo graditi skupi most da bi povezali dva dijela Hrvatske. Ovom kljaštrenju Hrvatske partija parira mitom o oslobođenju Istre i Dalmacije. Partija se u svojoj ćudi nije nikad promijenila. Ona nastavlja s fabriciranjem parastvarnosti, s javnim sustavnim nadrogiravanjem javnosti sa spinovima, čijim ponavljanjem bi teze trebale postati stvarnost. Ovo ima svojstva psihičkog zaražavanja društva, kojim bi se kao fenomenom trebali pozabaviti sociolozi i psiholozi. Falsificiranjem povijesti dolazimo i do 20-te godišnjice genocida u Srebrenici. Cijeli, skoro cijeli svijet to osuđuje, no postavlja se pitanje je li to jedini genocid koji se dogodio nakon Drugog svjetskog rata, ne umanjujući ničiju žrtvu, bol, tugu? Najveći genocid je počinjen već u drugoj polovici svibnja 1945.godine, po završetku rata i predaji vojnih snaga NDH. Nakon polaganja oružja, cijeli zbijeg koji se sastojao ne samo od vojnika, ustaša, domobrana, činovnika, civila, žena i djece bio je izložen masovnom pokolju. Iz tog razdoblja imamo čak 1700 masovnih grobnica koje su do sada otkrivene, od kojih su najveće na teritoriju Slovenije, kao što je Tezno pored Maribora, i grozomorna Huda jama, koja je zapravo najeklatantniji primjer pokušaja prikrivanja najokrutnijih mirnodopskih zločina u poratnoj Europi. Za te zločine nije nikada nitko odgovarao, niti politički niti pojedinačno, niti naša državna tijela išta poduzimaju po tom pitanju. Takvo stanje je neodrživo jer znamo da ratni zločin ne zastarijeva. Radi se o najvećem pokolju Hrvata u povijesti. Srebrenički genocid nije neki izdvojeni događaj, nego dio sustavnog barbarskog iskorjenjivanja drugih naroda, u nizu ratova. Niz je prekinut NATO-bombama. Samo sila je zaustavila tu ogavnu rabotu.

Treba prvo srediti račune

Možemo li govoriti o pomirbi bez istine? Kada idete u restoran, pojedete, morate platiti račun. Prema tome, treba prvo srediti račune. Drugo, treba napraviti ono što se radi u Srebrenici, a to je rad na ekshumaciji, identifikaciji i dostojnom pokapanju. Svakako pokapanje u Hudoj jami nije dostojno. Mnogi nemaju pojma s koliko mara su partizani pristupili višestrukom prikrivanju živog zazidavanja tisuća ljudi nizom zidovai nasipa u tunelu, i sistematskim zastrašivanjem svjedoka. Treba razmišljati o masovnoj zajedničkoj kosturnici na tlu Hrvatske. To poglavlje treba primjereno zaključiti, a to uključuje i pokajanje.

Jugoslavenska kriptonacija

Biskup Bogović ponudio je mjesto na Krbavskom polju za sve koji su završili u jamama. Austrijanci, Talijani, Slovenci nešto poduzimaju, a u Hrvatskoj ništa i tu vidimo jednu podijeljenost. Postoji mafijaška šutnja koja se na Siciliji zove „omerta”. Partija je u sukobu interesa, jer joj je u interesu prikrivanje. Zato su ukinuli i ured za istraživanje tih zločina, i saborsko pokroviteljstvo komemoracije u Bleiburgu. To je ista politika prikrivanja koja nas je osramotila pred Europom famoznim Lexom Perković. U Hrvatskoj danas postoje dvije političke nacije. Nekad su to bile hrvatska i srpska, a danas hrvatska i uvjetno rečeno „jugoslavenska”. Potonja manjinska kriptonacija trenutno vlada Hrvatskom. Oni su baštinici, relikt Jugoslavije, koji štuju svetinju „boga” Tita. Oportunistički titoizam eufemistički se šverca pod općiji antifašizam, nastojeći se ukrcati na brod skupa sa zapadnim demokratskim zemljama. Osnovna nit vodilja te nacije je kontinuitet s Jugoslavijom, koja nas je napala u Vukovaru i drugdje. Oni poimlju Republiku Hrvatsku kao pomodno preimenovanu Socijalističku Republiku Hrvatsku, s promijenjenim simbolima, zasnovanu na crvenoj zvijezdi i pričom o zlim nacionalistima. Predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović sve više komunicira sa čelnicima Baltičkih i ostalih susjednih zemalja koji su ranije bili u potpunosti zanemarivani. Pametni ljudi prate i koriste se dobrim idejama. Ja sam bio taj koji je nedavno predložio preimenovanje zračne luke imenom prvog hrvatskog predsjednika dr.Franje Tuđmana i čak sam na FB-u gdje sam napisao da sada štopamo koliko će trebati doći do javnosti od kada sam to napisao. Vrlo me iznenadilo da je prošlo samo desetak dana. Nadam se da će se to ostvariti, i to u nominativu, a ne u nakaradnom genitivu, koji se rasprostranio, od ukidanja nazivnika. Bio sam svojedobno u Azerbajdžanu gdje sam sletio u Zračnu luku Heydər Əliyev. On je bio prvi azerski predsjednik i slavljen je na svakom koraku, kao i Mustafa Kemal Atatürku Turskoj, za razliku od našeg prvog predsjednika koji nije toliko slavljen i osporavan je od mnogih, premda je postigao bitno bolje rezultate od azerskog predsjednika. Naime, azerski predsjednik izgubio je rat s Armencima u Nagorno Karabaghu i time 20% nacionalnog teritorija, a kako znamo naš predsjednik je oslobodio cijelu zemlju, što vojno, što diplomatski i osigurao pravno-politički status bosanskohercegovačkih Hrvata. Predsjedniku Vlade se čak ta ideja dopala oko naziva zračne luke…barem je to oduševljeno komentirao u medijima. U zadnje vrijeme svjedoci smo raznih izjava predsjednika Vlade i pokušaja njegovog naknadnog hrvatstva u predizborne svrhe. Drugovi se ne libe krađe jaja kad im je to oportuno, jer su oportunističko pleme koje se Titom samo okoristilo u osobne svrhe, a cijeli njegov nauk su odbacili, svo samoupravljanje i radnička prava kao i nesvrstanost i jedino što su zadržali to je jugofiliju i netoleranciju prema različitom mišljenju.

Vratiti se Srednjoj Europi i Mediteranu

Kuda bi u bližoj budućnosti Hrvatska trebala krenuti? Podložni smo geostrateškim strujama, izloženi smo novom sukobu Istoka i Zapada. Sadašnja garnitura nije pouzdana Zapadu, unatoč vjernom služenju, recimo u proguravanju LGBT-ideologije. Izbor naše predsjednice i novog rumunjskog predsjednika, protestanta i Nijemca Klausa Iohannisa pokazatelji su odgovora Zapada na ruski prodor koji obuhvaća: Donbas, Krim, Transnystriju, Srbiju i Srpsku, te destabilizira Grčku, u nastojanju formiranja pravoslavne zajednice na jugoistoku Europe, i time otkidanja dijela EU. Hrvatska mora igrati ulogu integralnog Zapada, ulogu koju je igrala kroz čitavu svoju povijest. U tom smislu treba odbiti bilo kakvo formalno integriranje u Region i vratiti se svojoj prirodnoj kulturnoj postojbini Srednjoj Europi i Mediteranu. Uostalom na to nas obavezuje i Ustav. Treba li Hrvatska u budućnosti ostati Republika? Susjedna i prijateljska zemlja nam Mađarska s kojom dijelimo kulturološke vrijednosti i višestoljetnu povijest, a koja nam je prirodno zaleđe ustavnim promjenama uklonila je termin Republika iz svog naziva. Vidimo da se ona uspješno razvija pod „nacionalistom” premijerom Victorom Orbanom, koji je lani ostvario gospodarski razvoj Magyaroszaga od +3,2% dok je Republika Hrvatska pod vladom Z. M. nazadovala tonući treću godinu za redom njegova mandata. Hrvatska je bila kraljevstvo, u kontinuitetu od 925.-1918.godine, kad smo svoj suverenitet nepromišljeno utopili u jugopokus. Neupućeni misle da smo mi novokomponirana mlada nacija, ali to je netočno. Treba samo obnoviti tisućgodišnju tradiciju i samopoštovanje, prestati s autominorizacijom. Počnimo razmišljati o izlasku iz republikanskog okvira. Vidimo užasni kulturnointelektualni nivo Sabora, ministara i premijera. Hrvatsko Kraljevstvo imalo je časni i dični dom, gdje su zastupnici bili tako učeni da su mogli čak voditi rasprave na latinskom jeziku. Sve dok Hrvatsku ne bude vodila elita, kulturno i materijalno potkovana, s ambicijom vodstva i sposobnošću identifikacije s hrvatskom političkom nacijom, živjet ćemo u neizvjesnosti i nekvaliteti. Postoji osnovana sumnja da su nam podmetnuti i predsjednik i vlada. Kako stvari stoje iza toga stoji naš komšija. Balvan revolucija u Varšavskoj bila je, izgleda probica našeg sljepila na šverc trojanske konjice. Ova unutarnja agresija nameće potrebu samoosvojenja, kroz izbore. Država nam je oteta kroz puzajući državni udar koji je počeo iznuđenim micanjem Sanadera, odnosno obezglavljivanjem nacije. Državni organi i mediji su smišljeno zlorabljeni od strane partije specratovskim metodama. Poluge vlasti preuzeli su titoističke strukture, pa je i na čelo nacionalne televizije postavljen isti direktor koji je to bio krajem 80-tih godina, te se u medijima počelo s repopularizacijom blagopočivše Jugoslavije. Ostvareno je obećanje drugovima i drugaricama o zacrvenjenju Hrvatske. To što provode potpuno desnoliberalnu ekonomskosocijalnu politiku pokazatelj je njihove oportunističke naravi, i bešćutnog odnosa prema narodu. Tko bi trebao voditi Hrvatsku? Hrvatsku bi trebali voditi kulturni ljudi i svjedočimo srazu civilizacije i barbarije. Društvo, osim dejugoslavizacije, debalkanizacije, detitoizacije i deprimitivizacije treba težiti uspostavi harmoničnih odnosa kroz poticanje javne sućutnosti, kroz prestanak državnog progona preko ovrha, represije (uhićenja) i pretvaranja izabranih predstavnika u servis, a ne u vlast. Hrvatski Sabor nema pravo oduzimanja glasa naroda ukidanjem prava na referendum.