U nepuna zadnja dva mjeseca prošli smo kroz polovinu poglavlja moje knjige “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”. Točnije, od 14 njih ponudio sam vam do sada 7. Ukoliko vas zanima kratki opis svih poglavlja, kao i kratki sadržaj knjige, predlažem posjetite “Poglavlja knjige” na ovome blogu. Također, za one koji su se uključili kasnije u čitanje knjige putem ovoga bloga, mogu sve objavljeno do sada pročitati tako da na desnoj strani bloga, pod oznakom “Teme”, odaberu sekciju “O knjizi”. Važno je napomenuti kako poglavlja nisu objavljivana redoslijedom kako su napisana i objavljena u tiskanom izdanju knjige. O razlozima takvog načina objavljivanja već sam ranije pisao. Danas objavljujem prvi dio 2. poglavlja – “Pakao Prvomajske ulice”. Upravo riječ u naslovu poglavlja – pakao – najbolje opisuje stanje na tom dijelu bojišnice zadnjih mjeseca dana borbi za Vukovar. Bitka je bila posebno iscrpljujuća i teška, a tome u prilog najbolje svjedoči podatak kako je od ukupnog brojnog stanja 157 ljudi, 50-tak poginulo i 70-tak ranjeno. Poslije bitke za Vukovar vratio sam se u postrojbu i na ratište, te kao pripadnik “Tigrova” sudjelovao u svim najvažnijim operacijama Hrvatske vojske. Ipak, moram priznati kako nikada više nisam vodio takvu bitku kao što je to bilo na Prvomajskoj u Vukovaru 1991. godine. Žao mi je što u knjizi nisam mogao spomenuti mnoge ljude čija imena nisam znao, a zasigurno su zaslužili da njihovo ime ostane upisano u povijesti stvaranja domovine Hrvatske. Dana 18. listopada dobivamo zapovijed odrediti šest ljudi koja će intervenirati kao ispomoć na Prvomajskoj ulici u kojoj je neprijatelj zauzeo jednu kuću. U skupini je trebao bi netko tko zna dobro rukovati raketnim bacačem, takozvanim RPG-om, ruske proizvodnje, kojih smo imali nekoliko komada. Za vođu skupine određen je Domagoj Pavić, koji s još petoricom vojnika odlazi na taj zadatak. Mi ostali toga smo popodneva bili u iščekivanju jer su se borbe na sve strane toliko rasplamsale, te smo svaki tren očekivali poziv za odlazak u neki drugi dio grada. Uskoro smo dobili zapovijed o premještanju nas ostalih u Borovo Naselje, a zbog proboja neprijatelja na Vinogradskoj ulici u blizini Trpinjske ceste. Ostali smo tu dva dana te se nakon toga, oko podne, vratili na silos. Osim toga, nestrpljivo smo čekali povratak naše šestorice ljudi sa zadatka iz Prvomajske ulice, nadajući se kako će se vratiti živi i zdravi. Znamo kako se posebno teške borbe vode upravo u toj ulici, jer je neprijatelj pokrenuo ofenzivu na strateškim mjestima toga područja. Oko devet sati navečer došla je zapovijed o izmještanju svih nas sa silosa u Prvomajsku ulicu. Trebali smo se pridružiti Domagojevoj skupini koja je već bila tamo. Kako je tih dana neprijatelj krenuo u veliku ofenzivu na području oko vukovarske vojarne, a posebno na području Prvomajske ulice i Cvjetnog naselja koje se naslanjalo na nju, trebalo je na to područje poslati što više ljudi spremnih na borbu i otpor. Naši obavještajni podaci govorili su kako je na to područje neprijatelju pristigla nova skupina dobrovoljaca iz Srbije, navodno Šešeljevih stranačkih vojnika – četnika. Neprijatelj se morao ojačati dobrovoljcima jer sa svojim mladim vojnicima i rezervistima nigdje nije mogao napredovati. Spremali smo svoje stvari, pripremali oružje i streljivo. Nismo međusobno previše razgovarali jer smo znali da odlazimo na područje gdje se vode najžešće pješačke borbe u Vukovaru. Pripremao sam svoj „ultimax“ i prebrojavao streljivo koje sam još imao. Nisam baš bio sretan, jer mi je preostalo samo 400 komada ili, drugim riječima, četiri puna spremnika. Istu pušku, s istom količinom streljiva, imao je i Damir Mlinarić. Osim svoje puške pripremio sam i Steyrov SSG 308 Winchester, novi „snajper“ koji smo ponijeli sa sobom iz Zagreba. Imao je amortizirajući kundak i nožice, ali bio je neupotrebljiv jer mu optika nije bila podešena, pa je njegova preciznost bila takva da je na 100 metara promašivao skoro pola metra. Ipak, ponio sam snajper sa sobom jer mi je bilo žao ostaviti ga na silosu kako ga netko ne bi ukrao dok nas nema. Razmišljao sam da bi mi mogao dobro poslužiti i kao puška jer je imao dugu cijev, a optika se lako skidala, pa se moglo pucati preko mehaničkog nišana. Ni za njega nije bilo puno streljiva, svega dvadeset komada ili četiri spremnika. Dok smo se spremali, tišinu je povremeno prekidao Saša Jezerik, koji se uvijek trudio podizati atmosferu i izvoditi neku komediju. Ako nikako drugačije nije uspio, uvijek bi našao nekog na čiji bi se račun šalio. Svima nam je bio simpatičan i nitko mu to nije zamjerio, a i nama je u tom ludilu u kojem smo se nalazili dobro došao netko tko je vedra duha. Nakon obavljenog sastanka i dogovora, ubrzo smo se vozili velikim kamionom prema centru grada. Već je mrak, a vani dominiraju samo zvukovi detonacija koji dolaze sa svih strana. Našom skupinom, koja broji sedamnaestoricu ljudi, zapovijeda Damir Mlinarić, a ja sam mu zamjenik. Kako su u prethodnim akcijama ranjeni naš zapovjednik Josip Nemec i Mladen Kosec, oslabljeni za dva velika borca odlazimo na nove položaje. U zapovjedništvu 1. bojne ZNG-a Mlinarić i ja imali smo sastanak sa zapovjednikom Ivicom Arbanasom koji je odredio da je naša skupina ubuduće pod zapovjedništvo 1. bojne ZNG-a, koja je ujedno i pod zapovjedništvom 204. brigade. Područje djelovanja bojne protezalo se ovim prostorom: jedna satnija, kojom je zapovijedao Josip Tomašić – Osa, od „Vukovara Starog“ ili „Slavije“, u neposrednoj blizini vukovarske kasarne; druga satnija, pod zapovijedanjem Petra Kačića, preko „Sajmišta“ tj. Negoslavačkog i Petrovačkog puta pa sve do „Drvene pijace“, Cvjetnog naselja i područja Prvomajske ulice, gdje je djelovala naša, treća satnija. Našom satnijom zapovijedali su Anton Gašić, zvan „Toni Švicarac“, i njegov zamjenik, Vladimir Gordoš – Vrabac. Za Ivicu Arbanasa, Zadranina, vrijedi pravilo da nema toga što se ne može ili što je nemoguće učiniti. Kad bi nas upitao može li se neki napad odradi, nikome nije padalo na pamet reći da to nije moguće. Njegova desna ruka i zamjenik, Ivan Anđelić zvani Doktor, inače iz Tovarnika, glavni je operativac na terenu i organizator svih akcija u zoni odgovornosti 1. bojne.

Lijevo na fotografiji sa šeširom Ivica Arbanas. Desno, također sa šeširom, Ivan Anđelić zvani Doktor. Između njih legendarni zapovijednik obrane Borova Naselja i Vukovara, pokojni general-bojnik Blago Zadro.

Njih dvojica su pravi zapovjednici. U akcijama i borbama sudjelovali su kao i svi drugi, obični vojnici. Imaju među suborcima velik autoritet izgrađen na hrabrosti i domoljublju, pa svi prema njima osjećamo strahopoštovanje. Bez obzira na to što smo Damir Mlinarić i ja zapovijedali našom skupinom, nakon što smo s dunavskog silosa preraspoređeni na područje Prvomajske svi smo dobili uloge zapovjednika manjih skupina. Nas su svi gledali kao profesionalne vojnike pa su u svakoj skupini od desetak do petnaest domaćih ljudi bila naša dvojica. Novoformirana skupina, satnija od 157 ljudi, mješovita je postrojba koja se, dakle, trebala oduprijeti neprijatelju na području Prvomajske ulice. Ima nas sa svih strana: domaćih ljudi koji su se već borili na tom području skupa s HOS-ovcima, Našičana, Čakovčana, Đakovčana, momaka koji su dolazili na ispomoć iz Borova naselja i nas sedamnaestorica, „Tigrovi“ iz Zagreba. Naša bojišnica zahvaća prostor od Tekstilne škole prema Cvjetnom naselju pa sve do Minimarketa na kraju Prvomajske ulice. Po dubini se bojište pruža prema Osnovnoj školi II. kongresa, Desnoj Supoderici, naselju Boško Buha i Milovom brdu. Trebali smo vratiti pod naš nadzor Cvjetno naselje koje je neprijatelj već dopola zauzeo, a koje je važno za održavanje Prvomajske ulice. Njezinim gubitkom stekli bi se uvjeti za nesmetano napredovanje neprijatelja prema centru grada i njegovo presijecanje, što bi vjerojatno značilo i kraj borbi. 20. listopada. Večer koja će mi ostati u sjećanju jer je, osim novog rasporeda koji smo dobili, i prva godišnjica moga braka. Cijeli dan sam razmišljao o svojoj mladoj ženi i malenom sinu Zvonimiru s kojima se i nisam baš nauživao života. Nakon sastanka u zapovjedništvu odlazimo u Prvomajsku ulicu u pratnji zamjenika zapovjednika Ivice Anđelića – Doktora. Vozimo smo se kamionom do pod samo brdašce koje su domaći nazivali Milovo brdo, a gdje smo se i iskrcali. Dočekao nas je Domagoj koji nam je ispričao kako su s dva hica iz RPGa pogodili neku kuću u kojoj se neprijatelj bio utaborio. Ostali dečki iz skupine su se privukli kući i dočekali neprijateljske vojnike koji su bježali iz nje. Dva neprijateljska vojnika ubili su na dvorištu, ostali pobjegli, te da ih je bilo barem 5 ili 6. Misle i kako su nekog ranili, ali nisu bili sigurni. Nakon oduševljenja akcijom naših suboraca, pješice uz lagani uspon krenuli smo prema Tekstilnoj školi raspoređeni jedan iza drugog u razmaku od desetak metara. Potpuni je mrak, u blizini se čuju detonacije kao i u svim dijelovima grada. Neprijatelj ima toliko granata tako da ih niti jednog trenutka ne štedi, a sve kako bi nas ometao u bilo kakvom kretanju ili napredovanju. Na području kojem smo se približavali djelovali su manji kalibri, najvjerojatnije minobacačke granate 60 mm, 82 mm i puno tromblonskih mina za koje smo posebno upozoreni kako neprijatelj njima najviše djeluje. Sve je to očit znak da smo veoma blizu jedni drugima i da zato neprijatelj djeluje pješačkim projektilima. Premda je mrak, dobro se vidi koliko je sve uništeno i srušeno. Već sam dvadesetak dana u gradu, ali se nikako nisam mogao načuditi koliko je bio uništen i porušen. Znao sam da ćemo se boriti na području kojim prolazimo pa se pitam gdje ćemo se uopće moći skrivati od svih tih projektila koje nam na glavu baca neprijatelj. Nemamo pojma kako uopće izgleda bojišnica, nismo ni na kakvom zemljovidu vidjeli gdje su naši, a gdje neprijatelj. Nakon desetak minuta stigli smo pred Tekstilnu školu i ubrzo se našli u podrumu koji je pun civila, posebno žena, djece i starijih ljudi. Nismo pošteno ni ušli u taj podrum, kad je nekoliko domaćih dojurilo u panici. Kroz brzo upoznavanje govore nam kako je neprijatelj zauzeo neku kuću u blizini škole u kojoj smo se nalazili. Potpuno sam zbunjen, vjerojatno kao i većina mojih suboraca. Posebno zbog toga što smo čuli da je neprijatelj u blizini skloništa u kojem bi se svi ovi civili trebali osjećati sigurno. U metežu koji je nastao krećemo nas četvorica s još trojicom domaćih ljudi prema toj zauzetoj kući. Nemamo pojma kuda ni kamo idemo. Kroz potpuni mrak šuljamo se uza zidove porušenih kuća. U tišini dolazimo do jedne kuće u Prvomajskoj. Jedan od domaćih ljudi pokazao nam je da je u toj kući na katu netko od neprijatelja. Tiho mu objašnjavam kako ću baciti ručnu granatu na krov te kuće, a da svi ostali budu spremni na pucnjavu. Ostajem uza zid ispod prozora u prizemlju s još dvojicom domaćih, dok su Saša, Željko i Beba, koji je imao moćni PKT, otišli nekoliko metara od nas na ulicu i uperili oružje prema katu. Ova dvojica, na četiri metra od mene, su uz velika drvena vrata koja iz kuće vode prema ulici. Dogovor je da ću ja baciti granatu na kuću, dok će u tom trenutku svi ostali s druge strane ulice otvoriti paljbu po katu. Dvojica kod velikih drvenih vrata će ubaciti bombe kroz njih ako čuju bilo kakve pokrete ili zvukove s druge strane. Polako vadim ručnu granatu, takozvanu „padobranku“, koja je, ustvari, bila ručna protutenkovska granata. Služi za uništavanje tenkova, a zvali smo je padobranka jer je imala mali padobran koji bi se otvorio nakon što se baci na cilj. Posebno je osjetljiva te bi eksplodirala na najmanji mogući dodir. Izvlačim osigurač iz nje, i ne baš potpuno siguran da je želim baciti, razmišljam što slijedi. Detonacije na sve strane paraju uši, a kroz sve to iz kuće dopiru neki glasovi. Nadam se kako ću uspjeti ovom granatom, koju prvi put bacam, biti precizan i učinkovit. Držim je u ruci, izmičem se tri, četiri koraka od kuće i odlučno je bacam prema krovu. Odmah se vraćam uza zid kuće i čučnem. Nakon dvije sekunde odjekuje snažna eksplozija, a ja osjećam jak udar topline i veliki pritisak u ušima. Po nama pršti na stotine komadića crijepova s kuće, a istovremeno odjekuju  rafali s ulice koji udaraju po njezinom katu. Pun sam žbuke i komada crijepova, a posebno me strah pucnjave ljudi s ulice. Nalazim se ispred njihovih pušaka, a oni samo koji metar iznad mene po mrkloj noći ispaljuju kišu metaka. Ona dvojica, u blizini mene, kod vrata, odjednom ih otvaraju i kroz njih ubacuju bombe. Čuje se vika i galama iza njih. Okrećem svoj „ultimax“ prema vratima očekujući svaki čas da netko počne izlaziti i nadam se kako ću bi dovoljno sabran i ne pogoditi nekoga od svojih. Odjeknulo je nekoliko jakih eksplozija, jedna za drugom, a iza vrata je vriska i jaukanje ljudi. Ova dvojica ih nakon toga odguruju i ulaze kroz njih te počinju ispaljivati rafale. Jaukanje i zapomaganje brzo prestaje. Stala je i pucnjava s ulice. Ja sam, i dalje čučeći, naslonjen na zid kuće i čekam neku reakciju dvojice domaćih koji su ušli kroz vrata. Nije prošlo dugo kad su počela zapomaganja. Čujem jauk jednog od dvojice naših. Čujem samo jednog od njih kako doziva i viče: „Bože, ne! Bože, pomozi…ne , ne!“. Ne čekam dugo. Ustajem i krećem prema njima, a i svi ostali s ulice također kreću. Ulazim kroz vrata, a svjetiljka jednog od ove dvojice osvjetljava prizor od kojeg mi zastaje dah. Onaj koji je bacao bombu drži u naručju jednog od dvojice ubijenih iza tih vrata. Kako i drugi koji su došli s ulice imaju ručne svjetiljke, sve se vidi kao po danu. Dvojica mrtvih su u lokvi krvi. Ovog kojeg je jedan od naših držao u naručju eksplozija je toliko unakazila te mu se lice ne može raspoznati. Nema ni nogu ispod koljena naniže, potkoljenica je metar od njega na tlu. Najstrašnije je to što su se oni poznavali, a na mrtvima su hrvatska obilježja. U trenutku šoka shvaćam da smo ubili svoje ljude. Ne mogu doći k sebi, ništa mi nije jasno. Kako je moguće toliko pogriješiti i jesmo li došli na područje gdje vlada takva psihoza te se više ne može znati gdje je neprijatelj, a gdje naši ljudi. Moja prva akcija na Prvomajskoj počela je sudjelovanjem u ubijanju naših suboraca. Znao sam da za to nisam kriv i da se ne trebam osjećati odgovornim, ali nikako nisam mogao to izbaciti iz misli. U meni i trojici mojih suboraca vlada potpuno sumoran i razočaravajući osjećaj,  jer nema ništa gore za ratnika nego zabunom ubiti svoje vojnike. Molim se ovu večer Bogu za njihove duše. Nikako mi ne izlazi iz glave kako se to moglo dogoditi. Nisam poslije uspio saznati zašto je došlo do te zabune, ali idući dani koje ću provesti na Prvomajskoj i oko nje dat će mi odgovor i na to pitanje. Moje prvo jutro na Prvomajskoj ulici počelo je neočekivano mirno, ako se zanemari stalno granatiranje. Marko Rogić i ja raspoređeni smo u jednu kuću koja je čak imala dobar dio krova. U našoj skupini je i Damir Mlinarić, a uz nas su i trojica domaćih ljudi, uglavnom starijih od nas. I ostali su raspoređeni u okolnim kućama, ali nisam imao pojma gdje točno. Nepoznavanje stanja na bojišnici unosilo je nesigurnost u nas pa smo koristili svaku situaciju za upoznavanje okoline. Marko i ja smo to sunčano jutro odlučili obići nekoliko susjednih kuća i upoznati se s ljudima koji su ih zauzimali. S njima su uvijek bila barem dvojica iz naše postrojbe. Nismo dugo čekali na uzbuđenja, jer su ubrzo počela granatiranja i eksplozije tromblonskih mina, a koje su bile uporne i bez prestanka nas zasipale. Naš obilazak borbenih položaja nije dugo potrajao te sebzbog straha od neprijateljskog pješačkog  napada vraćamo u „svoju“ kuću. Ona je bila starija i zidana u obliku slova „L“, s povećim dvorištem. Na kraju dvorišta je jedan drveni „štagalj“ i u njemu traktor. Iza štaglja je drvena ograda, a dalje iza nje su dvorišta i sljedeće kuće iz kojih su svaki čas mogli početi navirati neprijateljski vojnici. Neprijatelj je napao naš desni bok, stotinjak metara od naše kuće. Pokušavao je zauzeti položaje koje su naši suborci u protekla dva, tri dana uspjeli obraniti i sačuvati . Tada je neprijatelj imao dvojicu mrtvih i nekoliko ranjenih ljudi, a zarobljen je i neki poručnik koji je, kako sam čuo, predan u zapovjedništvo. Bez obzira na te gubitke četnici i domaći dobrovoljci ponovo su odlučili napasti. To se poklapalo s podacima koje smo znali, a to je da će neprijatelj s novim dobrovoljačkim snagama krenuti puno žešće nego dotad. Na našem desnom boku su dva položaja, važna zbog održavanja naše linije i borbenoga rasporeda. Jedan je „doktorova kuća“, koja je velika, čvrsta i sa sigurnim podrumom. Drugi položaj je „Minimarket“, koji je posebno važan zbog spoja s „Desnom Supodericom“, a koja se vezala na ostatak naše obrane grada.

Položaj “Minimarket”, nalazio se na samom kraju Prvomajske ulice prema obilaznici koja vodi u Bogdanovce.

Novi dan počeo je i novim borbama na cijelom području. Neprijatelj je krenuo u opći napad na „doktorovu kuću“. Dobili smo informaciju kako je „Minimarket“ u njihovim rukama. Neprijateljsko pješaštvo je napadalo i na našem smjeru. Marko, Damir i ja rasporedili smo se u dvorištu naše kuće pored štaglja. Iznenada je pala tromblonska mina na pet metara od mene i čuo sam kako oko moje glave fijuču krhotine metala te se zabijaju u daske na štaglju. Iza Marka i mene se čuo Damirov vrisak. Bio je desetak metara od nas, kod same kuće, na ulazu u ljetnu kuhinju. Znali smo da je ranjen. Marko i ja nismo imali vremena posvetiti se posve njemu, samo smo mu bacili zavoje.  Na tridesetak metara od nas naviralo je neprijateljsko pješaštvo oprezno se šuljajući prema nama. Dok su dvojica domaćih pružala pomoć Damiru, mi smo otvorili vatru po neprijatelju. Pucali smo obojica, ali nismo pogađali jer su se dobro prikrivali iza kuća u dvorištima. Uzvraćali su pucnjavu i sve je prštalo po daskama iznad nas, a trombloni su i dalje padali po nama. Na sreću, veći broj njih je završavao na krovu kuće i štaglja. Osim toga, čuo sam pucnjavu i na drugim položajima oko nas, a činilo mi se kao da se to događa sve bliže i bliže. Bojali smo se za naš desni bok, na kojem je bila „doktorova kuća“, a koju neprijatelj već nekoliko dana pokušava osvojiti . Strah i nesigurnost bili su još veći zbog činjenice da više nemamo pod kontrolom „Minimarket“.

Nastavlja se…

Vilim

 

---

 

PAKAO PRVOMAJSKE ULICE – 2. dio

Nastavljamo dalje s čitanjem knjige kroz 2. dio Pakla Prvomajske ulice. Treći dio objavit ću u utorak 3. siječnja 2017. godine u prijepodnevnim satima.

Možda mala napomena oko fotografija koje objavljujem uz tekst: Nisam u mogućnosti objavljivati uvijek autentične fotografije iz tog vremena jer ih jednostavno ni nemam. Koristim one koje već postoje ili neke iz novijeg vremena kako bih barem donekle dočarao slike područja na kojima smo se kretali i borili. Neke fotografije koristim i koje nemaju veze s pravim situacijama i prostorom koji opisujem, a sve kako bih malo oplemenio tekst koji čitate i donekle vam približio vizualizaciju. Obzirom, da je većina čitatelje mog bloga, preko 80%, preko mobilnih uređaja, pretpostavio sam da bi bilo zamorno imati predugačke tekstove bez fotografija. Naravno, uvažavam svako vaše mišljenje i kritiku, ali eto, i vas molim za razumjevanje.

Čeka vas još jedan zanimljiv dio tih teških dana za obranu Vukovara, ali i Hrvatske. Podijelite ovaj post prijateljima i onima za koje mislite da bi ih mogla zanimati ne tako davna povijest našega naroda i domovine Hrvatske.

Svima vama i vašim najmilijima želim sretnu i blagoslovljenu Novu Godinu!

Velika je konfuzija u našim redovima jer uopće ne dobivamo potpune informacije s drugih položaja, veze slabo rade. Većina baterija na „motorolama“ su prazne i nije ih moguće napuniti. Ne usudimo se  baš previše samostalno šetati od kuće do kuće i raspitivati se o situaciji. Toliko smo blizu neprijatelju te se lako može dogoditi da na svojoj crti obrane budemo zarobljeni ili ubijeni. S „motorola“ koje još rade sa svih strana oko nas slušamo kako je neprijatelj navalio i djeluje na svim pozicijama. Čuju se šifre o mrtvima i ranjenima te situacija postaje pomalo kaotična. S obzirom na bliski kontakt nije isključeno da nam svaki čas netko od neprijateljskih vojnika dođe iza leđa. Damir je ranjen u potkoljenicu i slomljena mu je kost pa je malim vozilom transportiran u bolnicu. Taj dan sam stalno pucao, a nisam pogodio ni jednog neprijateljskog vojnika. Činilo mi se u pojedinim trenucima da neću imati dovoljno streljiva, pogotovo jer je moj „Ultimax“ pravo čudovište u potrošnji. Može za 3,7 sekundi ispaliti bubanj od sto metaka, pa sam ga maksimalno kontrolirao. Znao sam da se neprijatelj približava i da bih ga trebao uništavati, ali me frustriralo to što ni jednog nismo pogodili i što nismo sigurni da je netko od njih mrtav. Pušku sam uskoro zamijenio za stari dobri „kalašnjikov“ ili, kako smo ih mi zvali, za „srpkinju“. Metaka za „Ultimaks“ više nije bilo pa mi je preostalo jedino da od našeg poginulog vojnika dobijem „srpkinju“.

Današnji izgled obnovljene “doktorove kuće” koji je gotovo isti kao 1991. godine.

Nakon nekoliko dana otišao sam u ispomoć suborcima u jednoj kući dvadesetak metara od „doktorove kuće“, koju je neprijatelj od ranog jutra napadao. Vlasnik kuće je psihijatar Popović koji je radio u Vukovarskoj bolnici, ali već jedno duže vrijeme ne boravi u Vukovaru. Navodno je otišao u Crnu Goru čim je rat počeo. Za tu se kuću proteklih nekoliko dana vode žestoke borbe. Saznali smo i da su četvorica naših koji su se povlačili iz kuće, kad su prije tri dana u nju upali četnici, sjeli u „fiću“ i vozili se prema „Minimarketu“, gdje ih je dočekao četnički PKT i svu četvoricu pobio. Vjerojatno ni oni nisu znali da je „Minimarket“ u četničkim rukama pa su krenuli prema njemu. Ta četiri života koja su ugašena iz četničkog oružja plod su totalnog rata koji je vladao na cijelome ovom području. Neprijatelj je prilikom tog upada u „doktorovu kuću“  zarobio jednoga našeg suborca. Kada smo otišli u ispomoć, znali smo da su se u njoj naši borci i četnici pomiješali. Naši se nalaze u podrumu kuće, a njihovi na katu. U sve nas uvukla se nesigurnost zbog cijele situacije i zbog siline kojom je neprijatelj odlučio taj dio bojišta staviti pod svoju kontrolu.

Lijevo  je “Minimarket”, desno preko puta Prvomajske, kuća koju su držali policajci iz Policijske uprave varaždinske.

Naš desni bok je potpuno otvoren i pitanje je trenutka kad će nam doći s leđa. Saznali smo da su u borbi oko „Minimarketa“ dvojicu naših stražara priklali bajunetama na spavanju i potom ušli u podrum te pobili sve koji su bili u njemu. Naši su uspjeli ubiti samo jednog njihovog. Taj napad je bio toliko iznenadan pa naši nisu uspjeli pružiti pravi otpor. U toj kući preko puta „Minimarketa“ položaj su držali dragovoljci iz Međimurja i Zagorja koji su pripadali Zasebnoj postrojbi Policijske uprave varaždinske. Ljudi su danima ratovali bez spavanja i odmora jer je taj položaj bio izložen stalnim napadima i neprijateljskim pokušajima da ga zauzmu. Umor je učinio svoje i pospanost stražara prouzročila je strašne posljedice za njih, ali i za cijelu crtu obrane. Bio je to stres i šok za sve nas, jer se moralo priznati da je takav način egzekucije u ratu bio posebno uznemirujući. Raspoređeni smo preko puta „doktorove kuće“ i stalno pucamo po njoj i kroz njezine prozore. Neprijatelj je nije odmah zauzeo jer je morao biti pažljiv zbog dvojice svojih u njoj, ali je u njezinoj blizini i stalno djeluje po našoj dvojici koji su u podrumu. Pucaju i po nama dok ih mi iz druge kuće spriječavamo da zauzmu tu važnu poziciju. Drugi dan su dvojica neprijateljskih vojnika pokušala napusti kuću, ali smo jednog ubili, a drugi je ranjen te su ga njegovi izvukli. Neprijatelj je napao tu kuću sa svih strana, a bombe nemilosrdno padaju, a svi im zavidimo koliko ih imaju  na raspolaganju. Svaki naš vojnik ima po jednu ili dvije bombe uza se i pravo je bogatstvo imati treću. Na kući u kojoj boravimo nas osmorica vijori se hrvatska zastava pa neprijatelj cijeli dan puca po njoj i baca nam bombe na krov. Ostajemo cijeli dan u njoj, a jedino što možemo jest vatrom držati stalni nadzor nad „doktorovom kućom“, jer ne možemo joj se privući zbog pozicija koje četnici drže oko nje. Nakon pada „Minimarketa“ imali smo plan ponovo vratiti te položaje, ali su „doktorova kuća“, kao i „Minimarket“, za nas izgubljene pozicije. Samo u borbama oko „Minimarketa „ i „doktorove kuće“ izgubili smo više od trideset ljudi, oko petnaest ljudi je poginulo, a ostali su ranjeni i onesposobljeni za daljnje borbe. Problem je u tome što je neprijatelj počeo koristiti  nevjerojatnu taktiku prolaska kroz kuće. Prolazili su kroz zidove, rušeći ih eksplozivom i tako sebe štitili od našeg djelovanja. Iznenadili su nas takvim načinom borbe i prilaska prema nama. Na vezi čujemo kako se osim borbi za „doktorovu kuću“ vode borbe oko položaja HOS-ovaca koji drže naš lijevi bok. Njihovi su položaji veza sa Sajmištem i ako oni popuste, neprijatelj bi nas i Sajmište presjekao na dva dijela i krenuo prema Tekstilnoj školi, koja bi ostala nezaštićena. Osim toga, bio bi im otvoren put prema centru grada.

Ovako je izgledalo područje na kojem su se borili HOS-ovci protiv neprijatelja. Početak listopada 1991. godine, Preradovićeva ulica.

Nažalost, ne možemo ništa učiniti kako bi obranili i zadržali „doktorovu kuću“. Neprijatelj je jednostavno odlučniji i moćniji u ovom trenutku i zauzima je. U borbama oko nje izginulo je previše naših boraca, a mi se sada moramo povući. Naš boravak u kući preko puta „doktorove“ više nema smisla jer postoji mogućnost da budemo opkoljeni. Povlačimo se u kuću malo bliže našim suborcima s druge strane Prvomajske, odmah nasuprot kući u kojoj smo boravili kad smo prije tjedan dana došli ovamo. Neprijatelj pomalo ovladava ulicom i izbio je na najbitnije točke naše obrane te smo gotovo sigurni da će nastavi dalje, jer nas stalno drži pod vatrom. To je značilo da nam žele onemogući bilo kakvu reorganizaciju zbog gubitaka koje smo imali zadnjih nekoliko dana i da pripremaju svoje nove napadne akcije. Slijedeće jutro. Marko Rogić i ja na drugoj strani Prvomajske ulice držimo položaje u jednoj prizemnoj kući. Iz spavaće sobe promatramo ulicu i kuće preko puta. Čujemo galamu iz dvorišta kuće s druge strane ulice, no nikoga ne vidimo. Odjednom, vojnici u odorama JNA ulaze u kuću preko puta naše. Jasno je da neprijatelj u potpunosti želi ovladati ovom ulicom i zbog toga ne gubi ni trena kako bi napredovao dalje. Premda i oni imaju gubitke i puno ranjenih, ništa ih ne spriječava u daljnjem napadanju na naše položaje.

Desno, obnovljena kuća iz koje smo Marko i ja pucali po neprijatelju kada sam u ratu prvi puta pogodio neprijateljskog vojnika. S druge strane ceste (lijevo) kuća iz koje  smo se nekoliko dana ranije povukli, a u kojoj je bio taj neprijateljski vojnik.

Marko i ja smo uz prozor bez stakala koji pokrivaju samo poderane zavjese što su nam pružale zaštitu od pogleda. Virimo kroz prozor. Rukom pokazujem Marku na kuću, na što kima glavom i potvrđuje da vidi isto što i ja. Zbog blizine neprijatelja bilo kakva verbalna komunikacija nije moguća, pa mu mimikom pokazujem da ostane tu gdje je, a da ću se ja izmaknuti na kraj sobe. Potvrđuje mi da razumije što ću učiniti. Pužem po podu do vrata pokraj kojih je vitrina čija visina odgovara za pucanje iz stojećeg stava. Naslanjam svoj kalašnjikov na nju kako bih imao oslonac i bio što precizniji. Gledam kroz zavjesu i imam dobar pogled, a sam sam bio poprilično neprimjetan za neprijatelja. Nišan mi je podešen na najmanju udaljenost jer su borbe u zadnjih mjesec dana bile toliko bliske da nam nišan nije ni trebao. Smireno pratim situaciju s druge strane ulice i gledam neprijateljske vojnike kako se kreću po kući prekoputa. Čekam najpovoljniji trenutak kako bih ispalio rafal. Jedan od neprijateljskih vojnika kojeg najbolje vidim kreće se kućom te ide ravno prema prozoru koji gleda na ulicu i na naš prozor. Udaljen je možda petnaest metara i imam ga potpuno na nišanu, ali još ne pucam. Marko šuti i strpljivo čeka. Neprijateljski vojnik dolazi do prozora. Stao je. Gleda i proviruje kroz njega. U tom trenutku, u djeliću sekunde kroz glavu mi prolazi: „Bože moram ubiti čovjeka, oprosti mi!“. Ispaljujem kratki rafal.  Pogodio sam ga. Njegovo tijelo opušteno klone prema zemlji. Počinje pucnjava s obje strane. Marko i ja pucamo iako više nikoga ne vidimo. U pucnjavi sudjeluju i naši suborci s desne strane. Kroz prozor po kojem Marko i ja pucamo i na kojem sam pogodio tog srpskog vojnika vidim dvije ruke kako nešto bacaju. Vičem iz svega glasa: -„Pazi bomba“!

Današnji izgled kuće preko puta ceste po kojoj smo pucali. Neprijateljski vojnik se nalazio na srednjem prozoru kada sam ga pogodio.

Na sreću, dvije bombe padaju ispod našeg prozora i izazvaju samo jaku detonaciju. Nakon pola sata borbe i pucnjave tu kuću nismo zauzeli, bez obzira na to što su se oni povukli i pobjegli. U njihovom je borbenom rasporedu pa smo ostali na svojim obrambenim pozicijama. Prvih tjedan dana boravka na Prvomajskoj ulici protječe u stalnim borbama na raznim položajima, a neprijatelj koristi uvijek istu taktiku. Prvo uporno od ranog jutra djeluje lakim topništvom i tromblonskim minama, a onda kreće u pješački napad pokušavajući osjetiti gdje smo najslabiji. Neprijatelj u istom danu po dvaput započinje svoje napade. Ako bi negdje pokušao i naišao na jak otpor, ne odustaje nego ponovo pokušava – ili na drugom položaju ili na drugi način. Ne mogu se načuditi koliko su uporni kako bi zauzeli naše položaje. Ohrabrilo ih je i to što su zauzeli Cvjetno naselje i izbili na Prvomajsku ulicu kod „Minimarketa“ i „doktorove kuće“. Na mnogim pozicijama u nekoliko dana boravka već smo imali dvadesetak mrtvih. Napadaju nas svako jutro, a cijena naše obrane je visoka jer sve više ginemo i imamo puno ranjenih kod svakog njihova napada. Uvijek napadaju na nekoliko pravaca, a ponekad samo lažiraju napad kako bi negdje drugdje probili. Borbe i pucnjava ne prestaju, trombloni nemilosrdno padaju na sve strane. Navečer pješačke borbe prestaju pa pokušavamo saznati broj mrtvih i ranjenih, kojih je iz dana u dan sve više. Na Prvomajskoj sam se u nepunih tjedan dana „naratovao“ više nego prethodnih mjesec dana u Vukovaru. Neprijatelj napada stalno i uporno, od ranog jutra do kasno uvečer. Ni po noći nema mira od malih minobacača i prokletih tromblonskih mina, koje mrzim. Noći su napete i zbog raznih životinja koje naokolo lutaju i stalno prave buku. Najgore je sa svinjama jer su gladne, isprepadane i već pomalo divlje. Nekoliko puta smo otvarali vatru na njih jer nismo bili sigurni privlači li nam se neprijateljski vojnik. Imamo puno više poginulih i ranjenih nego oni pa smo znali razgovarati kako ćemo ubrzo morati traži pojačanja, za koja nemamo pojma od koga ih uopće dobiti. Navečer smo odlazili u Tekstilnu školu kako bismo pokušali pribaviti nešto hrane, a koja se tamo dijelila. Situacija je katastrofična jer je zaliha sve manje, pa zadnjih nekoliko dana više i ne idemo po hranu. Odlazili smo na bunar u blizini te škole kako bismo barem imali vode.

Nekada je ovo bila zgrada Tekstilne škole. Iskreno, nisam se raspitao što je danas u ovoj obnovljenoj zgradi.

Jedemo sve što se po kućama može naći, od starog pljesnivog kruha do tvrde sirove tjestenine, a jeli smo i slaninu koja je bila puna velikih bijelih crva. Marko posebno voli hranu pa me uvjerio da je to skroz fino i ukusno. Crve smo u početku čistili, a nakon dva dana ih više nismo ni primjećivali. Jeli bismo debelu bijelu slaninu punu crva s takvim apetitom da bi nam mnogi na njemu zavidjeli. Posebno me oduševio Marko kada je odnekud donio veliki par suhih slavonskih kobasica. Bila je to posebna poslastica koju smo jeli bez kruha i s uživanjem. Saznao sam da ih je Marko nabavio preko puta, s druge strane ulice, tridesetak metara od nas. Noću držimo stražu po dvojica i mijenjamo se svaka dva sata. Neprijatelj je toliko blizu da se čuje svaki pokret i razgovor, pa makar je to i tihi šapat. U početku nisam mogao mirno spavati i biti bezbrižan, jer sam se stalno bojao da me netko ne uhvati na spavanju. Pogotovo nakon što smo čuli kako su priklali onu dvojicu naših kod „Minimarketa“, ali iscrpljenost je učinila svoje pa nekoliko trenutaka noćnog odmora provodim u dubokom snu. Marko i ja smo uvijek zajedno, pa i u toj kući spavamo na bračnom krevetu ispod nekog debelog pokrivača koji smo našli. Početak  je studenog i vlada već prava zimska hladnoća. Kako bismo je izdržali, ispod svojih odora oblačimo toplu civilnu odjeću koju nalazimo po kućama. Vatra se ne pali niti se ičim grijemo. Kuća u kojoj smo sada na drugoj strani Prvomajske ulice nema prozora ni vrata. Nedostaje joj je pola krovišta i betonske deke kao posljedica nekih velikih projektila koji su je pogodili prije. Počele su i magle.  Svako jutro započinje na isti način – pucnjavom i napadom neprijatelja. Na svim položajima se traži ispomoć, a kroz maglu sa svih strana izvire neprijatelj. Svi pucamo, ništa se ne čuje osim pucnjave. Donijeta je odluka da ćemo morati krenuti u protunapad i ponovo zauzeti Cvjetno naselje kako bismo neprijatelja vratili na crtu od prije nekoliko dana. Jutro je oko osam sati. Krećemo u napad na Cvjetno naselje, preko ulice Svetozara Markovića. Na Prvomajskoj ostavljamo dio snaga koje u određenom trenutku trebaju krenuti naprijed. Moramo  probiti jako uporište u jednoj kući koja drži to cijelo područje pod nadzorom. Računamo na to kako se neprijatelj koncentrirao na položaje koje su nam uzeli posljednjih nekoliko dana pa da bismo im na drugoj strani njihove obrane mogli priredi iznenađenje. Procjena je da bismo, ako nam ta akcija uspije, mogli neprijatelja dovesti u neki oblik poluokruženja. Jutro je hladno, ali se nazire sunce. Oko osam sati počinje naš napad. Glavnina snaga napada preko Markovićeve ulice, a pomoćne snage simuliraju napad prema položajima „Minimarketa“ koje odnedavno drži neprijatelj. Nakon našeg početnog napredovanja počinje pravi užas za naše borce. Neprijatelj nas dočekuje među kućama i sa svih strana sasipa paljbu po nama. Kao da su nas namjerno uvukli u stupicu. U nekoliko minuta imamo petoricu mrtvih i desetak ranjenih te moramo odustati od napada. Izgubili smo našeg velikog ratnika Sašu Jezernika i taj dan nikome od nas nije bilo ni do kakve priče. Posebno je bolno jer smo ga ostavili među kućama gdje ga je dočekao neprijateljski rafal. Bilo je nemoguće izvući ga s mjesta na kojem je poginuo.

Pogled niz Prvomajsku ulicu iz blizine položaja “Minimarketa” prema centru grada i u smjeru “Tekstilne škole”. Danas nosi naziv Bogdanovačka ulica.

Neprijatelj je osjetio da više ne možemo pružati otpor kao dosad i kreće svakog dana sve žešće i bez odstupanja. Osim uobičajenih sredstava kojima djeluje po nama počeo je bacati i „napalm“ po kućama s druge strane Prvomajske ulice. Kuće u kojima smo boravili počele su gorjeti i većina koje smo bili zauzeli zapaljena je. Ne možemo ostati u njima jer bismo živi izgorjeli, a povlačenje iz njih je znači da ćemo potpuno izgubiti nadzor nad Prvomajskom ulicom.

Nastavlja se…