Pavao Jelavić: Pjesme sjećanja na žrtvu Vukovara

KOLONA

Kolona ide, ne znamo kamo, Možda nekada to saznamo.

Kolona prolazi, sve se miče, Netko joj kliče, netko viče, Kolona nestaje, ostaju priče, Uzdasi, boli, nagađanja, A sve rijeđa su dobra nadanja.

Prolaze dani, svuda je muk, Tek na Mitnici zavija vuk, Zgraža se srpskom opančaru I pali tamjan na oltaru. Kolona otišla na Ovčaru.

VUKOVARSKI DJEČAK

Sjedim uz Dunav na nekoj ploči, Nepoznat me dječak gleda u oči, Pogled mu suzan, prilično tužan, Zaključih, imao je život ružan.

Kad ga upitah: Što me gledaš? Uzvratio je: Zar ništa ne znaš? Potom je nastavio uz drhtaje Pričati jezive doživljaje.

Najprije reče: "Ja sam bez roditelja, Bez braće, sestara, bez prijatelja, Moja je sva rodbina u jami, Sklap'o sam oči tati i mami.

Na ruci su mi zaklali brata, Bacili sestru s petoga kata, Gurnuli su staroga djeda U mrzlu Vuku ispod leda.

Dan i noć sam kopao raku Za svoju dobru i dragu baku.

Čim su stupili na Mitnicu Izvadili su oči jednomu stricu, Drugoga su za razonodu Stavili u vrelu vodu.

Prljava, bradata čudovišta Silovala su tetku kod Sajmišta, Na kraju su se neljudske strvi Valjale po njenoj krvi.

Ujaku su ogulili kožu, Drugi je završio život na nožu, A treći, Bože, u krušnoj peći, Ja sam slučajno uspio pobjeći."

Okrenuo je potom dječak glavu, Pljunuo očajan na žutu travu. Bio sam zgranut i zabezeknut Pa sam morao uza nj kleknut.

Stiščući u grču zube i šake Proklinjao sam četničke manijake.

Neka su vječni pokoj i slava svim vukovarskim žrtvama!

Pavao Jelavić